Nakon svih tih godina valja biti pošten pa kazati kako sumornih zagrebačkih ljeta, onoga grada u kojem asfalt gori za ono malo nesretnika koji nisu znali ili mogli pobjeći na more, više nema. Pače, Zagreb svakim ljetom dokazuje kako se može biti i bez morskog žala, a opet svekolikom domaćem i stranom puku privlačan. Ništa tu više nije za čuđenje, pa ni čudo da se zahvaljujući nekom mladom, školovanom, hrabrom svijetu u malo dana otvore ne jedan, nego dva muzeja! Muzej iluzija i Muzej torture – Tortureum. Oba prva takve vrste otvorena u nas, a bome ni u famoznom regionu nema takvih.

Muzej iluzija smjestio se u Ilici 72. U njega se s osmijehom na licu i ulazi i iz njega izlazi, koliko god da vam se strogo čini ono lice Alberta Einsteina što vas u startu prati sa zida.  

– Prvo pa Einstein. Zašto baš on!? – pitamo Tomislava Pamukovića, čovjeka koji je zajedno s Rokom Živkovićem osnivač muzeja.

– Kad je super iluzija! Sve su glave udubljene, a nama se čini da su izbočene na van. I kako se krećete po prostoriji, tako vas i one prate – pojašnjava.

Ludi za iluzijom

Lako za udubljenog i ispupčenog kuštravog znanstvenika. Puno je važnije pitanje što se to čovjeku mora dogoditi pa da ide osnivati muzej, i to iluzija!?  

– Razmišljali smo što i kako, onda je Roko došao na ideju pa u sve uvukao i mene. Kupili smo avionske karte, krenuli po cijelom svijetu istraživati, svašta smo vidjeli, puno pregovarali i, ukratko, poludjeli smo za tim – za iluzijom i idejom da otvorimo Muzej iluzija! – priznaje Tomislav.

A kad »poludiš«, ništa nije teško – ni družiti se s holograferima, ni putovati kojekuda ne bi li iz podruma, poput onog u jednom austrijskom seocetu, od čovjeka otkupili vrijednu zbirku rijetkih holograma. A novci!?

– Dali smo u projekt sve što smo imali. Ali, vjerovali smo u projekt i znali da nešto takvo treba dići na noge – veli Tomislav.

Na dva kata modernog interaktivnog muzeja, uređenog po ideji mladog arhitekta Juraja Kralja, smjestilo se preko 70 eksponata, od didaktičkih slagalica, do sobe u kojoj imate prigodu biti ili div, ili patuljak. I krenulo je dobro. Za našeg posjeta navratila je tako i obitelj iz Južne Afrike. Zabavno im je i zanimljivo. O muzeju znaju skoro pa sve. Naputila ih je gazdarica u čijem su apartmanu odsjeli.  

– Možemo reći da smo zadovoljni, ali važnije je da su posjetitelji zadovoljni. Iluzije su svima zanimljive, dosta se da i naučiti, mislim da smo pogodili. Kada ostanemo navečer sami, i nama je fora još jedanput proći muzejom. Htjeli smo nešto moderno, mjesto u kojem će biti prostora da ljudi potrče, vrisnu, nasmiju se. To nam je bila misao vodilja. Zabava, zabava za cijelu obitelj – veli Pamuković.

Tara i Tonka, sa svojih skoro 12 godina, tu su misao vodilju počele slijediti čim su zakoračile u muzej. Čas je glava bila na pladnju, a čas su gledale kako bi bilo da »zamijene« svoje nosove. Najteže ih je bilo istjerati iz Infinity sobe, jer tamo ne plešu samo njih dvije, već njih dvijetisućedvjestodvadeset. Smiraj donose suveniri, drvene mozgalice. Vraga smiraj! Mozak tu radi sve u šesnaest dok se igra i pokušava od drvenih dijelova sklopiti štošta, recimo loptu.

Puno novih ideja

Sva sreća da u muzeju radi i Dragitza Rastegorac, rođena Peruanka!

– Bit će da je i to neka iluzija. Kojim se to samo putem iz Perua dolazi u Muzej iluzija? – pitamo je.

Dragitza se smije. Kaže kako je došla prije četiri mjeseca u Hrvatsku, kako joj je tata Hrvat, a mama »pola Hrvatica«. Ona je rođena u Peruu, ovo joj je treći put da je u Zagrebu, a došla je učiti hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu. Ali je i poslala životopis na adresu Muzeja i evo je danas među  zaposlenima, među nekim svijetom mlađim od 30 godina.

– Bit će da je kriterij za posao bio da znate složiti loptu – šalimo se.

– Nije, nego da se zna smijati – šali se i Pamuković.

Za didaktičke mozgalice Dragitza je majstor, a zna i podijeliti dobar savjet curama koje se muče sa slaganjem.  

– Moraš razmišljati onako kako nikad ne bi, i tu je rješenje – sažima Dragitza u jednu rečenicu ključnu filozofiju Muzeja iluzija.

Muzej je otvoren, novih ideja puno – od novih eksponata, do suradnje sa školama. Otvoreni su tu za suradnju sa svakim tko ima dobru ideju. Nižepotpisanog jedino muči što mu se i u iluzije umiješao svakodnevni život, poglavito posao, bilo da je u Amesovoj sobi želio silom bar jednom biti div, bilo dok je gledao zrcalo istine pa žarko želio da se u njega makar jednom zagleda i kompletna politička bulumenta pa da barem jednom lijevo uistinu bude lijevo, a desno desno.  

– Nama je, jadna nam majka, i sam život gadna neka iluzija – velimo Pamukoviću.

– Ha, ha, možda i jest, ali ovdje su stvari puno realnije nego vani – na to će on, bogme s pravom.

Samo jedna stanica dalje

A od iluzije do torture u Zagrebu se odnedavno putuje nikad kraće. Treba vam ravno jedna tramvajska stanica. Muzej torture – Tortureum smjestio se u Radićevoj 14, tik uz Trg bana Jelačića, malo podno Trga Svetog Marka i, posve logično, ni kojih desetak metara podno Krvavog mosta. Za našeg posjeta još se šminkao postav za otvaranje. Koja je tu nit vodilja, pred ulazom sugerira rečenica što ju je izrekao Mahatma Gandhi: »Možete me baciti u okove, možete me mučiti, možete čak i uništiti ovo tijelo, ali moj um nikada nećete utamničiti«. Ništa manje rječit nije ni mural na kojem je Matija Gubec, i ona znana scena kad su ga okrunili užarenom krunom na Trgu svetog Marka. Na ulazu su zavjese teške i crne, igra svjetla i zvuka takva da stvara nelagodu. I vrsno dizajnirani katalog te nakit za suvenirnicu, napravljeni su tako da ne bude najugodnije, a opet teško je odoljeti pa ne učiniti korak više i sjesti, recimo, u stolac za mučenje.

Jest da šiljci ni približno ne bodu kao nekad, jest i da je to sprava koja najčešće nije bila smrtonosna, ali jedva da je na njemu mrvu ugodnije nego se dati zatvoriti u »Nürnberšku djevicu«, makar u njoj šiljci bili napravljeni od gume. Reklo bi se laički, atmosfera je posve pogođena, bilo da se čudite Strvinarovoj kćeri, maski srama, ili kruški za mučenje.

 Nije tu ništa slučajno, pa ni činjenica da se i opet radi o privatnom projektu i inicijativi. Umjetnička voditeljica Ana Dana Beroš kazuje kako je muzej nastao na inicijativu Vedrana Vranića, njegova osnivača koji je posjetio na desetke sličnih muzeja po Europi te odlučio osnovati malo drukčiji i posebniji muzej u Hrvatskoj.

– Ideja samoga muzeja je da bude još jedan od podsjetnika na tu nemilu povijest čovječanstva u kojoj nasilje nastaje u strahu do nepoznatog, drukčijeg i drugog. To je misija muzeja – da posjetitelj, kad izađe iz ovih komora, razmisli o tome koliko smo postali imuni i na nevidljivo i na vidljivo nasilje u suvremenom društvu, bilo da je riječ o zlostavljanju u školi, na radnome mjestu ili o obiteljskom nasilju – pojašnjava Beroš.

Više od 70 vjernih replika

Ističe kako je unutar dvije relativno male komore postavljeno jako puno izložaka, više od 70 vjernih replika instrumenta od kojih se neke mogu i »isprobati«.

– Posjetitelj uranja u zvučni ambijent, u polutamu, koristeći se multimedijskim vodičima pri upoznavanju predmeta i njihove povijesti, što na neki način stvara kazališni, odnosno filmski set i individualizaciju iskustva posjeta svakog posjetitelja. To je nešto što uistinu nismo vidjeli u muzejima torture koji se nalaze u Europi. Što se pak tiče povijesti torture kod nas, čini mi se da se ona ne razlikuje ni po čemu od europske ili svjetske. Svi ti predmeti koristili su se i u našim krajevima – kaže Beroš.

Muzej je ovo nakon kojeg se morate zamisliti. Neki od instrumenata djeluju kao umjetnička djela, a strašne su, sprave poput »kruške« za mučenje koja je služila za tjelesno mučenje lažova i bogohulnika, žena osuđenih na pobačaj te homoseksualaca. Primjenjivala se na one tjelesne otvore koji su se odnosili na optužbu, primjerice na grlo, anus ili vaginu. Najčešće nije izazivala smrt, ali jest teške ozljede.

– Istina je, zamisliš se definitivno kad vidiš do koje mjere ide ljudska opsesija i »maštovitost« u nanošenju boli. Cijeli je sastav dosta intenzivan, ljudi su napravili odličan posao i mislim da su ambijent i atmosfera sjajni – veli Miron Mirić, autor murala na ulazu.   

I on i Ana Dana Beroš na koncu ne dvoje kako je dobro da se pokreću izvaninstitucionalne inicijative poput Muzeja Torture, Muzeja iluzija i svjetski znanog, unikatnog Muzeja prekinutih veza. Ili, kako to veli Pamuković, u današnje vrijeme ne smije se stajati, već moraš nudit’ nešto novo, bolje ili drugačije. Dva nova, vrijedna muzeja lako bi mogla biti početak neke lijepe priče. Stoga ih vrijedi posjetiti, pa čak i onda kad ste uvjereni da sve to, i iluziju i torturu, imate i doma.