Bilo mi je zanimljivo uvesti umjetnost u prostor industrije. To je neka utilitarna estetika... – Dunja Janković * Foto: D. LOVROVIĆ
Studirajući u Americi Dunja Janković je uvidjela kako se strip može raditi na mnoge drugačije načine, kako je to medij bezgranične slobode, a to iskustvo ostavilo je dosta traga na njoj. Po povratku iz Amerike, sa širenjem interesa, ona je postala jedna od najznačajnijih autorica kod nas i u regiji – kaže Marko Golub
Priča o strip umjetnici Dunji Janković priča je o osebujnom crtačkom i pripovjedačkom talentu, o golemom entuzijazmu i optimizmu. Ovom potonjemu svjedočimo dok pokušavamo pratiti njezin žustri dugi korak kroz brodogradilište u Malom Lošinju: na glavi imamo obavezne zaštitne žute kacige, Dunja s osmijehom od uha do uha, svojim prepoznatljivim znakom, pozdravlja radnike i usput nam pokazuje murale i umjetničke instalacije koje su trajni podsjetnik na prijašnja izdanja međunarodnog festivala »Škver!« koji se njezinim zaslugama svakog ljeta održava u tom industrijskom prostoru.
Brodogradilište je puno buke, zvukova varenja, mirisa benzina i boje, ali i dobre atmosfere. Još će bolje biti za koji tjedan kad krene novo izdanje festivala. Ove godine, kroz ponešto izmijenjen koncept, »Škver!« će dati prostor brojnim međunarodnim umjetnicima koji na inovativan način promišljaju likovnost i dijalog s industrijskim pogonima.
Priča o upornosti
– Dosad je festival bio »udarnički«: u kratkom vremenu događalo se jako puno umjetničkih akcija. Ove godine širimo koncept, tako da će umjetnici na Lošinju biti duže, program će trajati cijelo ljeto, a uvodimo i rezidencijalni program – govori Dunja Janković.
Priča o njezinom producentskom i umjetničkom uspjehu priča je i o upornosti. Rođena 1981. u Malom Lošinju, Dunja Janković je vrlo rano započela put koji će je i prije njene tridesete dovesti na prag Panteona domaćeg stripa. Danas je priznata kao jedna od najzanimljivijih eksperimentatorica u likovnosti te kao agilna kulturna aktivistkinja koja je festivalom »Škver!« učinila Mali Lošinj važnom točkom na regionalnog festivalskoj mapi.
– Otkad sam krenula crtati, uvijek sam pokušavala pričati priču kroz crtež. Čak i prije nego što sam znala kakav je to medij. Moj dida je skupljao sve moje radove otkako sam prvi put uzela olovku u ruke do srednje škole. Kao dijete, odgajala sam se na stripovima koji su se mogli kupiti na kiosku, Stripoteke, Dilan Dogovi, sve što su svi drugi gutali, to sam i ja. Imaš neku priču u glavi, i onda je razrješavaš kroz crtež.
Sjećam se da sam dosta dugo imala tu fazu horora – krenula bih s nekom naivnom pričom iz škole i onda bi u nju počeli uskakati vampiri i zombiji… Problematično djetinjstvo (smijeh) – priča Dunja i pokazuje nam svoje radove u sitotisku, napravljene u bivšoj tvornici sardina u Malom Lošinju, gdje ona danas ima svoj studio. Neki od tih radova mogli su se kupiti na otvorenju njezine izložbe »Međusobe« u Zagrebu prošlog tjedna, u galeriji Greta.
Živjeti strip
Na Likovnoj akademiji u Zagrebu Dunjin je razvojni put vijugao kroz mnoge frustracije i obeshrabrenja. Od samog je početka imala živu ideju da ona želi doslovno živjeti strip. I imala je, kaže, dosta naivnu ideju da će joj Akademija u tome pomoći.
– U tim ranijim godinama na studiju, Dunja je sebe pokušala uvjeriti da će, studirajući tamo, uspjeti sebe preodgojiti da bude slikarica i da se bavi umjetnošću. Ali ta se iluzija brzo istopila i bilo joj je jasno da je ono čime se želi baviti, oduvijek bio strip. Nažalost, sredina joj u tome nije bila baš naročito naklonjena. Nekad je to bila zaista pogrda – ono, dođete na sat crtanja akta i ako vas netko želi baš uvrijediti, kaže vam da crtate kao da crtate stripove, to je bilo nešto zaista strašno. Mogu misliti kako je to užasan osjećaj za mladog čovjeka koji se želi baviti upravo tim medijem – kaže Marko Golub, kustos i Dunjin prijatelj sa studija.
O silnoj volji Dunje Janković da živi i radi strip, govori i njezina odluka da nakon završene Likovne akademije u Zagrebu nastavi svoje školovanje u New Yorku, na prestižnoj School of Visual Arts gdje je, prva na ovim prostorima, magistrirala strip.
– Upisala sam magisterij iz stripa i animacije i onda sam dvije godine provela u New Yorku, što je bilo potpuno različito iskustvo u usporedbi s Akademijom gdje je pristup umjetnosti dosta klasičan i dosta zatvoren, institucija je zatvorena sama u sebe i postoji kao izoliran svemir, nema toliko doticaja sa stvarnošću.
U Americi je situacija potpuno drugačija – školuješ se da bi bio proizvod i cijelo vrijeme te tešu da bi bio podoban za tržište. Nisam se našla ni u jednoj ni u drugoj situaciji, ali je bilo zanimljivo promatrati te kontraste i švrljati između njih, kaže umjetnica.
Ono o čemu danas govori kao o svome oslobođenju tiče se činjenice da je studirajući u Americi uvidjela kako se strip može raditi na mnoge drugačije načine, kako je to medij bezgranične slobode.
– To iskustvo je ostavilo dosta traga na njoj, ne samo školovanje u New Yorku nego i boravak tamo neko vrijeme. Po povratku iz Amerike, sa širenjem interesa, po mom mišljenju ona je postala najznačajnija autorica ili jedna od najznačajnijih autorica kod nas i u regiji – kaže Marko Golub.
Ritam oblika
– Kada pričamo o Dunji, prvo bih htio pričati o poslu kojim se mi bavimo – to je neki hibrid između stripa i grafike. To je posao koji nije isplativ i koji je dosta težak, ako se čovjek ne igra. E sad, ono što je karakteristično za Dunju je to što se ona igra malo više nego ja, malo više nego svi mi, veli Hofbauer.
Likovna kritika – ono što je od nje ostalo – s naklonošću gleda na Dunjinu otvorenost prema eksperimentiranju.
– Ona u potpunosti i trajno djeluje u otklonu prema normama i pravilima. Dakle, uopće ne poštuje ustaljene obrasce umjetničke prakse. Ona je prije svega inovator i rekla bih da je njezin primarni umjetnički kredo upravo eksperiment. Baš sam nedavno, listajući jedan njezin strip, »Hello world« se zove, naišla na rečenicu »I chose to be many rather than one«. I baš je strip odgovorio na tu njenu potrebu da u umjetničkom pogledu bude apsolutno sve.
U bavljenju stripom Dunja Janković je prošla put koji nije neuobičajen za umjetnike: krenula je od figuracije prema eksperimentu, kolažima i dekonstrukciji tradicionalnih elemenata stripa.
– Dosta dugo sam koristila samo tuš, pero, marker i bijeli papir. Međutim, sad kad gledam malo unazad, vidim da sam već tada počinjala te eksperimente s razgolićavanjem elemenata i oblika. To se počelo rapidno razvijati tek prije nekih par godina.
Jednostavno, zanima me mogućnost razvijanja naracije u različitim smjerovima, na primjer zanima me što bi to bila duhovna naracija, ne ona linearna naracija koju poznajemo kroz figurativni strip, i da li se može ispričati priča putem oblika, što se događa kroz ritam oblika koji se suprotstavljaju jedni drugima, priča Dunja, kojoj je posvećena jedna epizoda svježe napravljenog televizijskog dokumentarnog serijala »Strip u Hrvatskoj«. Osim u lošinjskom brodogradilištu i u bivšoj tvornici sardina, snimana je i u maloj, živopisnoj galeriji na rivi, »PolaPola«, koju umjetnica koristi kao atelje i dnevni boravak.
– Strip meni osobno je upravo ono što radim, ne smatram ga nekim gotovim proizvodom koji se može lako plasirati na tržište… Tako da mi neki komercijalni pristup stripu nije interesantan, zaključuje dok za novi kolaž izrezuje novi trapezoidni komadić iz uputa za sastavljanje IKEA-inog namještaja.
Otočki brend
Nakon sedam godina u Americi, Dunja Janković se 2014. godine vratila u Mali Lošinj. Lokalna joj je zajednica pružila podršku u projektima koje vodi. U pet godina postojanja festival »Škver!« postao je moćni otočki brend, što ljudi poštuju.
– »Škver!« je počeo s tom idejom da se umjetnici uvedu u prostor brodogradilišta koje je još uvijek operativno. Bilo mi je zanimljivo uvesti umjetnost u prostor industrije. Prostor je jednostavno egzotičan nama umjetnicima, ogroman je. To je neka utilitarna estetika… Znači, nije imao neku tendenciju da će se razvijati kroz godine, jednostavno je počeo kao tako neki osamljeni projekt, i bilo je dvadesetak umjetnika prve godine i više-manje smo osvajali dvodimenzionalne prostore sa svojim zidnim slikama, priča Dunja, prisjećajući se ishodišta ove zanimljive priče.
Granice stripa
– Samo dio radova koji su nastali tijekom »Škver« projekta ostaje integriran u prostor – to su uglavnom zidne slike i skulpture. Ta vrsta umjetnosti se tu taloži kroz godine. Interesantno je prolaziti Škverom, a na svakih par koraka nešto novo izleti. Postoji neka interakcija između radnika i djela koja ostaju. A meni su interesantni i ti kolaži koji radnici sami stvaraju od slika žena i nogometaša, smije se Dunja.
Kao što je slikarstvo ugradila u strip, iskoristivši slikarsko umijeće u tretmanu kompozicije i strukture u svojim stripovima – tako danas širi granice stripa i na područje novih medija.
– Ako strip promatramo kao jednu formu u kojoj se cjelina dobiva iščitavanjem njezinih dijelova, prevođenjem stripa u medij interneta možemo dodati neke nove elemente – pokret, zvuk, postići interaktivnost, metoda nizanja stripova putem hiperlinkova… Mislim da u tome leži budućnost tog medija i da se ne bismo trebali bojati prevođenja stripa u nove forme, poručuje ona.
Dunja Janković diplomirala je slikarstvo na ALU u Zagrebu, a magistrirala na School of Visual Arts u New Yorku. Od 2003. sudjeluje u radu strip kolektiva Komikaze, s kojim izlaže i gostuje na raznim festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Dosad je objavila samostalne strip-albume u SAD-u, Portugalu i Srbiji.
Od ovog posjeta Lošinju ostat će nam, između injekcije brojnih šarenih murala, škverskih instalacija i stripova, i zvonki Dunjin smijeh.
