S jednog od plakata za predstavu »Noćni život« samouvjereno nam se smiješi goli dionizijski torzo njezina redatelja Paola Magellija, dok nam sama predstava donosi dvosatnu panoramu obnaženih glumačkih tijela, sve samih »revolucionara«, zainteresiranih jedino za goruće političko pitanje s kojom bi mladom damom malo usput razmijenili seksualne usluge. A sve mlade dame i mlada gospoda ove predstave redateljski su postavljeni, radićevski govoreći, kao guske i gusani u beskonačnoj magli. Nema pametnih glava, nema osobnosti, samo naplavine jezika ulice i komadići stereotipa o dezorijentiranoj ljevici i tupoglavoj desnici.

To stalno skretanje od konkretnih ljudi i njihovih nužno kompliciranih sudbina u jednodimenzionalne tipove, fraze i generalizacije proizvodi gotovo tračerski učinak. Kao da žuti tisak u svom satiričnom privitku malo obrađuje i ljevicu i desnicu, pa je onda za »žutobit« svijeta proglašena vijest o tome tko s kim spava, kolika je čija veličina penisa i mlate li se dvije zgodne cure oko lažne premije od dečka (navedene teme preuzete su iz predstave).

Općenitost i površnost

I dramaturginja Željka Udovičić Pleština pristaje uz zujanje ulice i trga, njihovo sitno ribanje i ribarsko prigovaranje, ne dovodeći u pitanje preveliku općenitost i panoramsku površnost dramatičareve dijagnostike. Nitko u predstavi ne poseže za konkretnim primjerima recentnog domaćeg revolucionarnog djelovanja ili za aktualnim primjerima direktne demokracije, ali zato ismijavanje sociologa i njihovih studenata ostavlja dojam da autorski tim nije nogom kročio na plenume Filozofskog fakulteta, niti se educirao o svemu što su u stvarnoj političkoj povijesti postigli štrajkovi sjedenjem u javnim prostorima (na aktivističkoj sceni prisutni od 1939. godine).

Naprotiv, štrajkački sit-in je na ZKM-ovoj pozornici izjednačen sa sjedjeljkama na kojima slučajni dokoličari malo brbljaju o svom nezadovoljstvu svijetom. I štrajkovi i plenumi su se u stvarnom povijesnom kontekstu pokazali politički djelotvornima upravo zato što nikada nisu lišeni ni političkog rizika, ni institucionalne težine, a u žiži njihova interesa nisu bile genitalije sudionika i vođa, nego promjena načina odlučivanja o proizvodnji i kontroli znanja.

Jasno je da su Vidić, Magelli i Udovičić Pleština razočarani u svjetske progresivne snage. No posljedica tog nezadovoljstva revolucionarnim potencijalom je vrsta scenske groteske koja nije ni humorna ni tragična, ni prevratnička ni lucidna, nego tek mlaka. Bilo bi zanimljivo saznati što tinja ispod sve te monotone defanzivnosti. Kako je to jezgrovito formulirao James Baldwin u svojim autobiografskim zapisima: »Svaki umjetnik misli da je svijet oko njega konspirativno ujedinjen isključivo protiv umjetnikova talenta«. Ali, veli Baldwin u nastavku, umjetnik vremenom shvaća da njegov posao podjednako sazrijeva i od prihvaćanja i od odbacivanja, učeći nas da nikada ne ostajemo na površini boli, kao ni na površini užitka.

Zrak i plastika

U predstavi »Noćni život« nema ni boli, ni užitka. Namjerno su izbrisani u korist kreveljenja i socijalnog lutkarstva. Čini se, stoga, da Ivanu Vidiću kao piscu ogorčenja treba redatelj koji nije cinik, ili bar kazališno partnerstvo u kojemu se na glasove poraza može nadovezati glas poetske vizije. Tog preskoka od banalnosti scenske žalopojke prema zahtjevnosti bilo kakvog idealizma u »Noćnom životu« jednostavno nema.

Glumci ZeKaeM-a još jednom su uposleni da budu izvikivači parola i nositelji transparenata. Na sceni su Milivoj Beader, Hrvojka Begović, Katarina Bistrović Darvaš, Zoran Čubrilo, Nataša Dangubić, Doris Šarić Kukuljica, Frano Mašković, Pjer Meničanin, Sreten Mokrović, Filip Nola, Barbara Prpić, Anđela Ramljak, Urša Raukar, Lucija Šerbedžija i Vedran Živolić. Svatko od njih nalazi svoj način da nadopiše (pre)mali društveni okvir u koji je uguran i svatko je izgradio svoja satirična uporišta: neki u pretjerano mekoj boji glasa policijskog zlostavljača, neki u maski lica s agresivno napućenim usnicama, neki u kompulsivnom hvatanju vlastite dojke, neki u zaustavljenoj gesti nacističkog pozdrava. Svi zajedno u naglim zatrčavanjima i naglim zaustavljanjima.

Jaka signalizacija brzo se scenski troši, već nakon pola sata igre ulazeći u zamornu rutinu. Kabaretska glazba skladatelja Ljupča Konstantinova ne doprinosi bitno energiji predstave, premda je glumci uživo izvode. Kostimografkinja Doris Kristić jasno je komentirala temu predstave dekorativnim »retro-ukrasom« Lenjinove glave na jednoj od ženskih haljina. I dok se u HNK-u očekuje premijera Matišićevih »Ljudi od voska«, u ZKM-u možemo pratiti prazninu ljudi na napuhavanje (jedan od scenskih rekvizita zbilja jest seksualna lutka od plastike i zraka).

Ne sumnjam da je namjera predstave bila uputiti javnosti neku vrstu kritike na račun manjka revolucionarnog duha, ali bojim se da u prizorima gađenja i prema muškarcima »kao takvima« i prema ženama »kao takvima« nema ničeg prevratničkog. Ako se Magelli htio obračunati s manjkom idealizma u Hrvatskoj, onda svoju temu nije temeljito istražio. Ako je pak htio ilustrirati Vidićevu tezu da se radništvo pretvorilo u malograđane kojima je najbitniji bazen u vrtu i oklopno vozilo u garaži, također je u pitanju faktički promašaj, jer navedeni luksuz si može priuštiti svega 5 posto građana Hrvatske. Ostali dnevno rade i po tri posla – i to bez bazena i sezonskog skijanja na Kronplatzu.

Rasprodani i raspadnuti

Zaključno, nije jasno o kome točno predstava govori, niti kome se obraća. O svima i o nikome jednako je promašeno. Kao komentar na skorašnju stogodišnjicu Oktobarske revolucije predstava također ne nudi nikakav dublji uvid. Sličica komsomolki koje gole plešu po zadimljenim stolovima ostavlja tek dojam pijane reminiscencije. A ako je svako sanjanje društvene promjene svedeno samo na to da bude »noćni život« kućne ili privatne sanjarije, onda ni Vidić ni Magelli nemaju povjerenje u vlastitu revolucionarnost.

Publika je predstavu ispratila dugotrajnim i mjestimično navijačkim, ali ne osobito oduševljenim pljeskom. Scenografija rasutih smetlišnih ostataka i prizor Bandićevih fontana u starim kantama za ulje (scenografija: Željko Burić i Boris Greiner) još jednom ponavljaju stav dramatičara i redatelja – rasprodani smo, raspadnuti i rastrojeni. Šteta što onda bar nismo i razuzdani.

Jer razuzdanost u 21. stoljeću nema veze s masturbacijom na sceni, niti s pornografizacijom glumaca. Razuzdanost je vrsta akcije kakvu ne možemo preuzeti iz medija ili prepisati od nekoga drugoga. Moramo u sebi pronaći njezin prekršajni, neponovljivo drski impuls. Razuzdanost bi, završno, djelovala ljekovito, kad bi je na Magellijevoj pozornici bilo, makar i u tragovima.