Migrantska kriza očekivano nije više samo predmet dnevnopolitičkih ili socio-kulturoloških promišljanja i istraživanja, već je postala jednakopravnom činjenicom umjetnosti. Babi Badalov azerbajdžanski je izbjeglica koji se prije osam godina nastanio u Parizu, odakle promišlja svoju dvojnost: zaljubljenost u slobodu i zapadnjaštvo s jedne i istočnjačke korijene s druge strane.

To promišljanje u njegovu slučaju odlazi u sfere performansa, instalacije i slikarstva, no možda najočitije u segmentu njegova umjetničkog rada koji će bit dostupan na uvid i Riječanima: vizualnoj poeziji. Izložbu pod naslovom »MEgration YOUgration HEgration« Badalov, međunarodno poznati umjetnik koji izlaže u renomiranim europskim galerijskim prostorima, riječkoj je publici dovela Galerija SIZ, a otvorenje je zakazano u petak, 18. studenoga u Ri Hubu, odnovno bivšem Bernardiju, u 20.30 sati.

S umjetnikom, koji inače boravi u Rezidenciji Kamov, razgovarali smo u Ri Hubu dok je postavljao izložbu čiji će dijelovi ostati budućoj fokalnoj točki projekta Rijeka EPK 2020.

Zanimljiv je naslov izložbe, ali gdje je u njemu »she«? Ima »mene«, »tebe«, »njega«, ali nema »nje«?

– Ja generaliziram, i da, baš radim na tome kako je svijet maskuliniziran, pa imam woman – human, musliman – musliwoman. Često postavljam to pitanje. To je dobro pitanje – zašto nema žene u naslovu izložbe, jer feministice se mogu zapitati što s tim, ali to je tako kad živimo u svijetu koji je prihvatio maskulinizam.

Što publika može očekivati od vaše izložbe, radi li se o retrospektivi, recentnom radu ili kombinaciji?

– S Nemanjom (Cvijanovićem, organizatorom, op. a.) dogovorio sam ovu izložbu, a budući da znam da je i Balkan osjetio migrantsku krizu, želio sam je Hrvatskoj donijeti, koja nema mogućnosti u prihvatu izbjeglica.

Ali ni izbjeglice nisu htjele ostati u Hrvatskoj, ona je za njih tranzitna zemlja prema Njemačkoj, Skandinaviji…

– Da, oni ne žele ostati, jer Hrvatska nije zemlja visokog standarda. Zato ne možeš optužiti Hrvate da su rasisti ili neprijateljski raspoloženi prema migrantima, ali moj projekt donosi sve što vidim generalno o migrantskoj krizi. I to pogotovo u Rijeci, zato što Riječani time nisu pogođeni. Moj projekt fokusiran je na taj migrantski problem, borbu i tragediju koji su u Europi prisutni.

Što je po vama glavni problem? Je li u propasti multikulturalizma, kako kaže Angela Merkel, u nemogućnosti adaptacije…?

– Ne mogu na ovo pitanje odgovoriti direktno, jer i ja sam izbjeglica i imam ideju zašto multikulturalizam ne radi. Ja živim u jako multikulturalnom gradu i vidim kako ide integracija. Teško je generalizirati; nekad su i sami migranti mazohisti, sami od sebe rade žrtve. Primjerice, oni kažu: segregacija. Francuska je segregirala, napravila geto, ali ja također vidim da je taj muslimanski migrant sretan samo kad je zajedno sa svojima. Ako negdje živi više Senegalaca, i drugi Senegalci tamo idu, jer su sretni kad vide ljude iz istog sela, jedu istu hranu… Automatski se i sami segregiraju.

Postoji teorija da su se djeca migranata iz 70-ih i 80-ih htjela asimilirati, ali da se njihova djeca okreću fundamentalizmu.

– Baš sam analizirao razlike između generacije koja je došla tih godina i njihove djece rođene u Francuskoj. Ti ljudi koji su došli 60-ih, 70-ih ili 80-ih, nastavljali su živjeti na svoj način tradicionalno, kreirali su isti okoliš koji su ostavili, a djeca su postajala odrasla u tom ambijentu i teško im je bilo kombinirati dva svijeta.

Moj prijatelj, na primjer, čija je majka Sirijka, a otac Marokanac, rođen je u Francuskoj, studira novinarstvo na Sorbonni, voli votku, gej je… ali ima dva života. Kad izađe van želi živjeti kao zapadnjak, a kad dođe doma isto mu je kao u marokanskom selu. To mu stvara teškoće, jer ne možeš oboje. Ili si jedno, ili si drugo, ne možeš biti zapadnjak vani, a unutra tradicionalni musliman. Neki polude od toga, neki se i ubiju.

A što mislite o novim generacijama, današnjim migrantima koji nisu imali fizičke veze s Europom, ali jesu s globalizacijom digitaliziranog svijeta?

– Opet, teško je generalizirati, sve zavisi gdje će društvo biti. Što se mene tiče, mogu reći da volim slobodu, volim zapadnjački način života. Mislim da Angela Merkel nije bila u pravu, ali čak i ako jest, nije trebala to reći. Zapadnjaštvo je sloboda, tolerancija i ona je većinski prihvaćena, a protiv tih fanatika moramo se uvijek boriti.

Zanimljiva je vaša kombinacija vizualne umjetnosti i teksta, pri čemu slova i sama postaju objekti, transformiraju se u vizualno upečatljive oblike.

– Ja crtam, vizualiziram tekst. Ne pišem jer nisam pisac, to bi bilo preambiciozno. Moje pisanje je u tranziciji između dvije kulture, hibridiziram, kao što su svi migranti u kulturnom smislu hibridni, tako i ja kombiniram orijentalnu i zapadnjačku kulturu.

Volim orijentalizirati zapad i okcidentalizirati istok. Vidim latiničko slovo i želim od njega napraviti ornament. Vidim mu ljepotu. Izražavam tim slovom moj kulturni identitet. Recimo slovo »K« volim, ono je za mene plastično, ornamentalno, i to je jako važno za moj rad i ono što govori moja umjetnost. Moglo bi se reći da sam kulturalni fanatik.

Mislim da su kultura i jezik jača alternativa vojsci i nasilju. Jezik kulture je najveća snaga. A treba vidjeti što se globalno dešava u toj kulturalnoj razmjeni. Paničarim kada napravim nešto što je samo lijepo, ili nešto za širu javnost. Kada bih tako radio, bio bih puno poznatiji i bogatiji, ali mene to ni najmanje ne zanima. Mene zanima samo umjetnički proces, i što će biti nakon sutra. Ne zanima me napraviti lijep umjetnički projekt pa s njim putovati; mene zanima to kako ja postajem Francuz, Europljanin, i kako se na to reflektira moja tužna i brutalna prošlost.