Književnici u Hrvatskoj jedna su od najslabije podržanih kategorija kulturnih djelatnika, uglavnom natjerani na hobistički pristup onome što mnogi od njih doživljavaju najvažnijim aspektom svoje ličnosti – pisanju. Bivše Ministarstvo kulture stoga je pokrenulo program njihova stipendiranja, a u tome im se, hvalevrijedno, pridružio i Grad Rijeka, koji od 2014. godine stipendira po nekoliko pisaca godišnje.

Vlasnica male, ali visokoprofilirane izdavačke kuće Oceanmore Gordana Farkaš Sfeci smatra da taj uvjet nije u redu prema autoru, ali i prema izdavaču.

Pogrešan redoslijed

– Ako je autor potpisao taj ugovor, onda je vjerojatno sve pravno uredno, ali i dalje nije u redu. Trebalo je to drugačije modelirati; da se knjiga objavi i u tiskanom i u elektroničkom izdanju, a da se to e-izdanje onda ustupi knjižnici nakon, recimo, šest mjeseci. Moraš dati izdavaču da nešto zaradi – kaže Farkaš Sfeci, no nije kategorična u odbijanju objavljivanja takvog djela.

– Budući da je udio populacije koja čita i kupuje e-knjige užasno mali u Hrvatskoj, možda bih i objavila knjigu ako bih dobila potporu, ali mislim da uopće ne bi trebalo doći u tu situaciju. Mora se poštivati autorski minimum, a ovdje se radi i o tome da je taj tekst urednički neobrađen, nelektoriran. Ne znam, možda bi netko i objavio, ali znam da neki etablirani autor na to ne bi pristao, pa se vjerojatno radi o mlađim, manje afirmiranim autorima, što znači da se bez naknadne potpore ne bi isplatilo objavljivati. Jednostavno, redoslijed je pogrešan – zaključuje Farkaš Sfeci.

Što se eventualne potpore objavljivanju knjige tiče, sve nedoumice rješava rečenica iz Natječaja: »Grad Rijeka neće sufinancirati objavljivanje rukopisa za koje se odobri potpora«.

Nadalje, što se tiče autora, Natječaj ovako objašnjava besplatno objavljivanje: »Rukopis će u elektroničkom formatu biti dostupan čitateljima na web stranici Gradske knjižnice Rijeka, što će omogućiti korisniku potpore – autoru rukopisa – dobivanje povratne informacije od čitatelja, povezivanje s čitateljima, moguće unaprijeđenje rukopisa, kao i stvaranje čitateljske baze za distribuciju djela kada rukopis bude objavljen«.

S time se nikako ne slaže Seid Serdarević, vlasnik jednog od najvažnijih domaćih izdavača Frakture, i kategoričan je u odgovoru na pitanje bi li objavio takav rukopis.

– To je riješeno ugovorom o stipendiranju. Tamo je članak koji kaže da oni pristaju na besplatno objavljivanje, pa oni jednostavno svoj tekst stavljaju online, s time da je u formi e-knjige. To nije objavljivanje knjige, to je omogućivanje dostupnosti teksta ljudima za čitanje i komentiranje, kao objavljivanje na blogu – smatra Kapidžić.

Ne čitaju svi blogove

– Teško mi je procijeniti, morali bismo vidjeti na što taj rukopis liči, a sve ovisi od autora do autora. Mi moramo staviti na papir isplativost objavljivanja, postoje naravno i dodatna ulaganja u tekst, ali ako je tekst adekvatan i ako se uklapa u izdavački plan, onda zašto ne. Uostalom puno izdavača objavljuje kolumne, koje su također prethodno objavljene. Zašto biti kategoričan; ne čitaju svi blogove i ne prate svi internet – zaključuje Zatezalo.

Rukopisi troje stipendista dostupni su za provjeru njihove kakvoće kako čitateljima tako i izdavačima. Tekstove Igora Beleša, Kristine Posilović i Luke Murine mogu se pročitati na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, kao i na njihovom Smashwords profilu.