Nakon godina restauracije nedavno je otkriveno da jedna od 170 ikona koje je u ratu s benkovačkog područja u Srbiju odnio tadašnji kustos benkovačkog muzeja Milorad Savić, pripada slavnom slikaru. Hrvatski stručnjaci još očekuju konačnu potvrdu nalaza
ZADAR Nekadašnji kustos benkovačkog muzeja Milorad Savić, koji je dolaskom ratnih zbivanja prikupio fundus umjetničkih djela s benkovačkog područja i odnio ga u Srbiju, objavio je da je jedna od slika – odnesena iz crkve sv. Jovana u Benkovcu – atribuirana kao djelo čuvenog El Greca. Savić je u to doba skupio 170 ikona iz ovdašnjih crkava i odnio ih u Beograd. Jedna od njih, koja je u crkvi Sv. Jovana u Benkovcu oštećena čamila u oltarnom prostoru, predana je na konzervaciju u Narodni muzej u Beogradu, a već 1992. godine, iako čišćenje nije bilo dovršeno, izložena je u istom muzeju zajedno sa 118 ikona iz crkava Ravnih kotara.
– Sklonjena je iz ratom ugroženog područja s još 170 ovdašnjih ikona iz crkava, koje je potpisnik ovih redova evakuirao i tako sačuvao za kulturu, vjeru i narod – ističe Savić, koji je bio nazočan i na prošlogodišnjem povratku djela Kule Stojana Jankovića iz Muzeja Srpske pravoslavne crkve u Beogradu.
Konzervator Radovan Piljak završio je rad na obnovi nekoliko godina kasnije, što je omogućilo obradu, dataciju i atribuiranje. Danas se slika nalazi u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. Kao i ostala konzervirana djela religijskog slikarstva iz ovog kraja, čeka stvaranje muzejskih uvjeta u Benkovcu da bi se izvršio povrat i neophodna moderna stručna prezentacija.
– Ako se ostvari, bit će to veliki datum za Benkovčane, za srpsku pa i susjedne kulture u Dalmaciji, uostalom i za europsku kulturu, ističe Savić.
Miljenko Domijan, nekada glavni konzervator Ministarstva kulture i član Povjerenstva za povrat kulturnih dobara Republike Hrvatske i Republike Srbije, kaže da se, ukoliko se potvrdi istinitost ovih navoda, radi o pravoj senzaciji.
Veze s Venecijom
– Rad treba pravilno atribuirati, vidjeti što kažu naši stručnjaci na tom području, poput akademika Radoslava Tomića. Sada ne treba gledati na kontekst odnošenja umjetnine, već posvetiti punu pažnju daljnjem postupanju. Slika je nedvojbeno u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve u Benkovcu, logično je da se vrati u Hrvatsku i donese joj jednu veliku dodatnu kulturnu vrijednost – kaže konzervator u mirovini Miljenko Domijan.
Ističe da je do sada napravljeno nekoliko kvalitetnih projekata u povratu, zbrinjavanju i obnovi umjetnina odnesenih ili skrivenih u ratu, poput manastira Krka, Krupa, crkve sv. Ilije u Zadru, kule Stojana Jankovića…
– Takva slika ne može se vratiti u neku crkvu u Bukovici, u prostor koji nije primjereno sređen. Pretpostavljam da bi se mogla prvo deponirati, a zatim i izložiti u riznici manastira Krka – dodaje Domijan.
Savić je u svom tekstu objasnio i otkud El Greco u Benkovcu. Gradnja benkovačke crkve vezuje se za ime Grka Karacije, čija je obitelj živjela u Zadru, a imanje je imala u okolini Benkovca. Zadarska i pravoslavna zajednica u Dalmaciji bila je u raznovrsnim vezama s moćnom grčkom kolonijom u Veneciji, gdje je djelovao El Greco, upravo u vrijeme kada je u taj grad premješteno središte filadelfijskog mitropolita G. Severosa. Tada su ikone za pravoslavne crkve i manastire u Dalmaciji uglavnom stizale iz Venecije, u kojoj je radilo više vrhunskih grčkih slikara. Jedna i jedinstvena je El Grecova.
Dugo se smatralo da nema ni jedne El Grecove slike u ovoj regiji, premda su neki pokušavali pojedine slike pripisati ovom velikanu. Samo je pet do šest sačuvanih djela Domenikosa Theotokopulosa (tako se El Greco zvao) prije njegovog odlaska u Španjolsku 1577. godine. »Bogorodica s Hristom i praznicima«, kao najstarija ikona iz crkve Sv. Jovana u Benkovcu pokazuje razvoj individualnog stila majstora nad majstorima, od kretskih slikarskih regula ka kasnorenesansnim iskustvima i stilskoj poetici pravoslavnog baroka, koga uveliko anticipira baš na ovoj ikoni.
Namijenjeno crkvi
– Zašto se može sigurno tvrditi da je ova ikona El Grecovo djelo? Sve se poklapa: povijesni i podaci iz slikarove biografije te svi stilski i majstorski utjecaji (Basano, Tintoreto, Ticijan, Klović), koje je slikar »pokupio« u Italiji slijedeći česte načine majstora italokretske škole koji se nisu libili da za pojedina rješenja koriste egzemplare iz talijanskog slikarstva i grafike, mijenjajući ih i prilagođavajući svom stilskom, tehničkom i duhovnom pristupu, što i El Greco koristi baš na djelima iz venecijanskog razdoblja, ističe Savić na portalu Srpskog nacionalnog vijeća »Novosti«.
Klovićev utjecaj
– Moglo bi se reći da bez Klovićevih minijatura iz Časoslova Farneze ne bi bilo ni El Grecove ikone iz Benkovca – dotle idu slikareva preuzimanja kompozicija, postavki, fizionomija, ambijenata, kulisa, sve do skoro identičnih formata Klovićevih knjiških minijatura i scena na ikoni oko središnje Bogorodice. Međutim, inventivni majstorski duh se ne libi da potpuno obrne redoslijed likova, najčešće da reducira Klovićevo mnoštvo i raspričanost. Grk ostavlja ono što je u grčkom duhovnom pristupu bitno: usmjerenost na snagu značenja, na mističnost, također na odstranjenje nepotrebnih detalja koji daju čar minijaturi, ali ne i ikoni. Uz to, El Greco koristi ustaljene tipove kretske škole, a na nekim scenama on sve likove slika izričito po grčkom kretskom tehničkom i slikarskom propisu.
Kao što su Klovićeve minijature nesumnjivo utjecale na El Grecovo djelo iz benkovačke crkve, one su značajne i u njegovom španjolskom stvaralaštvu, kao polazište za brojne varijacije scena iz Kristovog i Bogorodičinog života. Vrlo je blisko logici da je mladi Grk tada u Rimu skicirao, kopirao i druge Klovićeve minijature (apostoli i evanđelisti), koje će obilato koristiti slikajući svoja snažna i monumentalna viđenja likova apostola u španjolskom razdoblju.
Velika darovitost i vladanje različitim likovnim, kretskim, kasnorenesansnim i predbaroknim jezikom što El Greco pokazuje na slici iz Benkovca, poklapaju se potpuno s ocjenom učitelja mu i prijatelja Klovića. Još i više: ono pokazuje majstorovo dubinsko prodiranje u ta dva pristupa i inventivnu snagu da ih objedini u novom sklopu, anticipirajućem za potonje mu slikarstvo – zaključuje Savić.
