Inkluzija neurodivergentnih osoba

Anamarija Pisarović: "U svijetu algoritama i UI-a drugačiji umovi su sve potrebniji"

Aleksandra Kućel Ilić

Foto Arhiva/NL

Foto Arhiva/NL

U svijetu u kojem UI sve više preuzima poslove temeljene na obradi informacija, ponavljanju poznatih postupaka i prepoznavanju obrazaca, kreativnost, originalnost, sposobnost postavljanja neočekivanih pitanja i pronalaženja novih rješenja dobivaju na važnosti



 


Iako sam se tijekom karijere profesionalno bavila biologijom mora, bioekonomijom, zelenom tranzicijom, plavim i zelenim rastom, moj sadašnji fokus je na podizanju svijesti obrazovanja vulnerabilnih skupina u okviru UN Agende 2030 opisanog u Cilju održivog razvoja 4 (SDG 4) koja glasi: »Osigurati uključivo i ravnopravno kvalitetno obrazovanje te promicanje mogućnosti cjeloživotnog učenja za sve.« Temeljno načelo koncepta Agende 2030 je »Nikoga ne ostaviti po strani« (»Leave no behind«) budući da se uspjeh društva mjeri napretkom njegovih najugroženijih članova.


Uz ove je riječi Anamarija Pisarović, opatijska školarka koju je karijera vratila u rodni Zagreb i danas je znanstvena savjetnica u Institutu za razvoj i međunarodne odnose (IRMO), dala uvod u znanstveni rad pod naslovom »Raising Awereness of Students with High-Functioning Autism Spectrum Disorder (HFASD) in Higher Education«, čija je koautorica kojeg je prezentirala na međunarodnoj konferenciji EDULEARN 26 ovog ljeta u Palmi, u Španjolskoj, u kojemu je analizirala zanimljiva pitanja u Hrvatskoj do sada nedovoljno često postavljana.




– Alex Karp, izvršni direktor tvrtke Palantir Technologies, jedne od vodećih tehnoloških kompanija koja razvija napredne sustave za analizu podataka, smatra da umjetna inteligencija neće jednako utjecati na sva zanimanja. On smatra da će dobre izglede u budućnosti imati osobe koje se bave praktičnim i strukovnim zanimanjima koja je teško automatizirati, poput električara, vodoinstalatera i keramičara, kao i neurodivergentne osobe koje razmišljaju drugačije, nekonvencionalno i probleme sagledavaju iz drukčije perspektive. Takvo razmišljanje otvara zanimljivo pitanje o tome koje će ljudske sposobnosti biti posebno važne u svijetu u kojem umjetna inteligencija sve više preuzima poslove temeljene na obradi informacija, ponavljanju poznatih postupaka i prepoznavanju obrazaca. Kreativnost, originalnost, sposobnost postavljanja neočekivanih pitanja i pronalaženja novih rješenja pritom dobivaju na važnosti. U tom kontekstu sve se više govori o potencijalu neurodivergentnih osoba, čiji se načini razmišljanja, učenja i obrade informacija mogu razlikovati od uobičajenih obrazaca. Takve razlike u određenim okolnostima mogu biti prednost, osobito kada je potrebno problem sagledati iz više perspektiva ili pronaći rješenje koje nije odmah očito. No, dok se u poslovnom svijetu sve više prepoznaje vrijednost različitih načina razmišljanja, postavlja se pitanje koliko je obrazovni sustav, a osobito visoko obrazovanje, spreman prepoznati i podržati takvu različitost.


LJUDSKA RAZNOLIKOST


Smatrate li da je neurodivergentnost zapravo drugačiji način funkcioniranja, a ne nužno nedostatak?


– Posljednjih se godina bilježi porast broja osoba dijagnosticiranih poremećajem iz autističnog spektra. Razlozi tog porasta nisu do kraja razjašnjeni, no smatra se da važnu ulogu imaju veća svijest o autizmu, bolji dijagnostički postupci i promjene dijagnostičkih kriterija. Istodobno se mijenja i način na koji društvo razumije autistični spektar i druge neurološke razlike među ljudima premještajući fokus s medicinskog modela »bolesti i poremećaja« na društveni model prihvaćanja raznolikosti. Pojam neurodivergentnosti odnosi se na osobe čiji se načini neurološkog funkcioniranja razlikuju od onoga što se smatra neurotipičnim, odnosno najčešćim obrascima razmišljanja, učenja i obrade informacija. Razumijevanje tih razlika posljednjih je desetljeća doživjelo važan zaokret. Umjesto da se promatraju isključivo kroz medicinski model poremećaja i teškoća, sve se više pozornosti posvećuje njihovoj ulozi u prirodnoj raznolikosti ljudskog funkcioniranja. Takav pristup povezan je s konceptom neurodiverziteta, čijoj je popularizaciji krajem 1990-ih godina pridonijela australska sociologinja Judy Singer. Ovaj koncept polazi od shvaćanja da su razlike u neurološkom funkcioniranju dio ljudske raznolikosti. To ne znači da su sve razlike jednako izražene ili da ne mogu uzrokovati ozbiljne teškoće, nego da ih nije opravdano promatrati isključivo kao odstupanja koja treba ispraviti. Važno je pritom razlikovati klinički pristup, koji omogućuje prepoznavanje specifičnih teškoća i potrebu za podrškom, od šire društvene perspektive koja naglašava prihvaćanje različitosti, uklanjanje prepreka i pravo na ravnopravno sudjelovanje u društvu. Oba pristupa omogućuju potpunije razumijevanje neurodivergentnih osoba jer se njihove sposobnosti, iskustva i potrebe mogu znatno razlikovati, čak i kada imaju istu dijagnozu. Neke mogu pokazivati izrazite sposobnosti u određenim područjima, dok se istodobno suočavaju s teškoćama koje drugima nisu odmah vidljive. Upravo je ta razlika između potencijala i svakodnevnog funkcioniranja posebno važna kada govorimo o studentima. Osoba može imati visoke intelektualne i akademske sposobnosti, a istodobno trebati podršku u organizaciji vremena, planiranju obaveza, socijalnoj komunikaciji ili prilagodbi na promjene. Akademski potencijal, dakle, ne podrazumijeva nužno i lako snalaženje u obrazovnom sustavu.


JASNE UPUTE


Kako se neurodivergentni studenti snalaze između akademskih sposobnosti i svakodnevnih prepreka?


– Prijelaz iz srednje škole na fakultet za mnoge mlade ljude predstavlja veliku promjenu. Od studenata se očekuje znatno veća samostalnost, odgovornost spram učenja, praćenje rokova, organizacija obaveza i prilagodba novom društvenom okruženju. Za dio neurodivergentnih studenata upravo takvi zahtjevi mogu biti osobito izazovni. Teškoće pritom ne moraju proizlaziti iz nedostatka znanja ili sposobnosti, nego iz načina na koji je studij organiziran i očekivanja koja nisu uvijek jasno izrečena. Primjerice, student može vrlo dobro razumjeti složeno gradivo, ali imati teškoća s planiranjem rada na seminarskom zadatku, procjenom vremena potrebnog za njegov dovršetak ili istodobnim praćenjem više obveza. Takve su teškoće često povezane s izvršnim funkcijama, odnosno sposobnostima koje nam omogućuju planiranje, organizaciju, usmjeravanje pažnje i upravljanje vlastitim aktivnostima. U visokom obrazovanju često se pretpostavlja da studenti te vještine već imaju dovoljno razvijene. Međutim, kada se od njih očekuje samostalno snalaženje u nedovoljno strukturiranom okruženju, može nastati velik nerazmjer između onoga što student zna i onoga što uspijeva pokazati kroz akademske rezultate. Jasnije upute, pregledni rasporedi, pravodobno objavljeni rokovi i podjela složenijih zadataka na manje cjeline mogu znatno olakšati studiranje. Takve prilagodbe ne znače snižavanje akademskih kriterija. No akademski uspjeh samo je jedan dio studentskog iskustva. Fakultet je i društveno okruženje u kojem mladi ljudi stvaraju prijateljstva, razvijaju profesionalne kontakte, sudjeluju u zajedničkim projektima i postupno izgrađuju osjećaj pripadnosti akademskoj zajednici. Za neke neurodivergentne studente socijalna komunikacija, nepisana pravila ponašanja ili sudjelovanje u grupnim aktivnostima mogu predstavljati dodatno opterećenje. To može otežati stvaranje odnosa s kolegama, uključivanje u studentske aktivnosti ili rad u timu. Posljedica može biti osjećaj izoliranosti, osobito ako okolina ne razumije razloge takvih teškoća. Osjećaj pripadnosti pritom nije sporedno pitanje.


NASTAVNICI I VRŠNJACI


Kakvo bi trebalo biti inkluzivno obrazovanje i kakvi problemi nastaju u praksi?


– Suvremeni obrazovni sustavi sve se više opredjeljuju za inkluzivno obrazovanje, koje polazi od prava svih učenika i studenata na kvalitetno obrazovanje i ravnopravno sudjelovanje, neovisno o njihovim individualnim razlikama. Ipak, između načela inkluzije i njezine svakodnevne provedbe još uvijek postoji značajan raskorak. Mogućnost upisa na fakultet, formalno pravo na prilagodbu ili postojanje službe za podršku studentima ne jamče da će student tijekom studiranja imati jednake mogućnosti za uspjeh. Problem nastaje kada se podrška oslanja pretežno na pojedinačne zahtjeve, inicijativu studenta ili razumijevanje pojedinog nastavnika. U takvim okolnostima kvaliteta studentskog iskustva može ovisiti o tome na kojem fakultetu osoba studira, koliko je informirana o svojim pravima i koliko je spremna govoriti o vlastitim teškoćama. Posebno je važno izbjeći pretpostavku da svi neurodivergentni studenti trebaju istu vrstu pomoći. Dok će nekima biti korisna dodatna struktura pri organizaciji akademskih obveza, drugima će više značiti prilagodba senzornog okruženja, drukčiji način komunikacije ili podrška pri uključivanju u studentsku zajednicu. Upravo zato inkluzivno obrazovanje ne može počivati na jedinstvenom modelu prilagodbe. Jedan od pristupa koji može pridonijeti stvaranju pristupačnijeg akademskog okruženja jest inkluzivni dizajn obrazovanja. Njegova je osnovna ideja da se različite potrebe studenata uzimaju u obzir već pri oblikovanju nastave, nastavnih materijala, digitalnih platformi i načina vrednovanja znanja, umjesto da se prilagodbe uvode tek nakon pojave problema.


Kakvu podršku studenti doista trebaju?


– Prvi važan korak odnosi se na prijelaz iz srednje škole u visoko obrazovanje. Za neurodivergentne studente taj prijelaz može biti posebno zahtjevan jer se istodobno mijenjaju akademska očekivanja, svakodnevna rutina i društveno okruženje. Sveučilišta bi zato trebala razvijati strukturirane programe upoznavanja studenata s organizacijom studija, administrativnim postupcima, akademskim obvezama i dostupnim oblicima pomoći. Pravodobne i razumljive informacije mogu smanjiti nesigurnost te olakšati prilagodbu novom okruženju. Tijekom studija važna je i podrška u organizaciji učenja. Jasno postavljeni zadaci, unaprijed poznati kriteriji vrednovanja, vizualni alati za planiranje i podsjetnici na rokove mogu pomoći studentima koji imaju teškoća s izvršnim funkcijama. Za dio studenata značajnu prepreku predstavlja i senzorno okruženje. Velike predavaonice, buka, jaka rasvjeta ili prostori s mnogo istodobnih podražaja mogu otežati koncentraciju i sudjelovanje u nastavi. Mogućnost korištenja mirnijih prostora za učenje, fleksibilniji raspored sjedenja i smanjenje nepotrebnih podražaja mogu pridonijeti pristupačnijem akademskom okruženju. Digitalno učenje također zaslužuje posebnu pozornost. Obrazovne platforme trebale bi biti pregledne, dosljedno organizirane i kompatibilne s pomoćnim tehnologijama. Ako su informacije raspoređene nepregledno ili se važne obavijesti objavljuju na različitim mjestima, studenti mogu trošiti znatan dio energije na snalaženje u sustavu umjesto na samo učenje. Ništa manje važna nije edukacija nastavnog i administrativnog osoblja. Nastavnici ne moraju biti stručnjaci za svako neurorazvojno stanje, ali trebali bi imati osnovna znanja o različitim načinima učenja, komunikacije i funkcioniranja. Uz stručnu podršku važnu ulogu imaju i vršnjaci. Programi vršnjačkog mentorstva, u kojima iskusniji studenti pomažu novoupisanima, mogu olakšati snalaženje na fakultetu, potaknuti stvaranje socijalnih kontakata i pridonijeti osjećaju pripadnosti.


OBLIKOVANJE RJEŠENJA


Konkretno, na koji način bi se prava i načela zapisana u međunarodnim dokumentima trebala provesti u hrvatskom obrazovnom sustavu?


– Pitanje položaja neurodivergentnih studenata ne odnosi se samo na pojedine fakultete i sveučilišta. Ono je povezano i sa širim javnim politikama, pravom na obrazovanje i načinom na koji društvo razumije jednake mogućnosti. Međunarodni dokumenti, među kojima su Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom kao i Agenda 2030., imaju za cilj osigurati kvalitetno obrazovanje, naglašavajući važnost uključivog i pravednog obrazovnog sustava. Međutim, prava i načela zapisana u dokumentima potrebno je pretočiti u svakodnevnu praksu. To podrazumijeva uspostavljanje jasnijih standarda pristupačnosti studiranja, uvažavanje različitih potreba studenata, sustavnu edukaciju nastavnika, koordinirane oblike podrške te kontinuirano praćenje studentskih iskustava. Pritom bi i sami neurodivergentni studenti trebali sudjelovati u oblikovanju rješenja koja se na njih odnose. Njihova iskustva mogu ukazati na prepreke koje nisu uvijek vidljive iz perspektive nastavnika ili uprave fakulteta. Institucije zato ne bi trebale unaprijed pretpostavljati što je studentima potrebno, nego razvijati načine da ih se sasluša i uključi u donošenje odluka. Važno je također da pristupačnost studiranja postane dio sustava osiguravanja kvalitete visokog obrazovanja. Kvaliteta studija ne bi se trebala procjenjivati isključivo na temelju nastavnih programa, akademskih rezultata ili prolaznosti na ispitima, već i prema tome u kojoj mjeri uvažava različite potrebe studenata te im omogućuje ravnopravno sudjelovanje i ostvarivanje akademskih potencijala. To ne znači da individualne prilagodbe više nisu potrebne. Naprotiv, one ostaju važne jer se potrebe studenata razlikuju. No uz njih je potrebno razvijati obrazovno okruženje koje je već u svojoj osnovi dovoljno fleksibilno da odgovori na različite načine učenja i funkcioniranja. Drugim riječima, umjesto sustava koji reagira tek kada se pojavi problem, potrebno je stvarati sustav koji moguće prepreke prepoznaje unaprijed.