Šest priča

Pobjegli su od rata u Ukrajini i novi život pronašli u Rijeci: "Više se ne vidim tamo, nisam ista osoba..."

Jakov Kršovnik

Najvažnije je da djeca odrastaju u miru - Irina Sidorova, Katarina Dragomarecka i Nadija Katkova / Foto Jakov Kršovnik

Najvažnije je da djeca odrastaju u miru - Irina Sidorova, Katarina Dragomarecka i Nadija Katkova / Foto Jakov Kršovnik

Rat u Ukrajini bjesni već godinama i ne nazire mu se kraj. Pet Ukrajinki i jedan Ukrajinac za naš list opisali su strašne dane ruske invazije, odlazak iz zemlje s djecom, te objasnili zašto su se odlučili živjeti u Rijeci



Jako smo zahvalni Hrvatima i Hrvatskoj, Riječanima i Riječankama i osjećamo se jako prihvaćeno i dobro u vašem gradu, provodna je nit razgovora koji smo vodili sa šestero Ukrajinaca koji su došli u Hrvatsku nakon početka ruske agresije na Ukrajinu u veljači 2022. godine.


Julija Ponomarenko, Kristina Bohdanova, Vladimir Sergejev, Nadija Katkova i Irina Sidorova četiri su godine u Hrvatskoj, dok je Katarina Dragomarecka dvije.


Svatko ima svoju priču, svoje životne okolnosti, ali svi su ujedinjeni u jednom: zahvalni što su mogli svoju sigurnost naći u Rijeci i Hrvatskoj.


Bili smo izgubljeni




Irina Sidorova rođena je u gradu Rubižne u Luhanskoj oblasti na krajnjem istoku Ukrajine, koji je od svibnja 2022. pod ruskom okupacijom, a u napadima je teško razoren.


U 17. godini preselila se u Harkiv, gdje je živjela do početka rata. Harkiv nije pao pod rusku kontrolu, ali je grad od 2022. izložen bombardiranju i napadima dronova.


Na početku invazije ruska je vojska okupirala i znatan dio harkivske oblasti, da bi ju ukrajinska vojska u studenom 2022. odbacila natrag i sada ruska vojska drži manje dijelove oblasti na sjeveru te veće na istoku, prema internetskoj stranici Instituta za istraživanje rata (ISW).


– Nisam mogla vjerovati kad je rat počeo, da će netko u 21. stoljeću uzeti puške, raketne bacače i ubijati ljude. Kad je rat počeo, mjesec sam dana putovala Ukrajinom, no kad sam vidjela da neće završiti, otišla sam u Rumunjsku, zbog posla.


Upoznala sam kolegicu koja mi je sada prijateljica, na granici, kratko smo bile u Rumunjskoj i onda smo došle u Rijeku, govori nam Irina Sidorova.


Ona radi kao poslovna analitičarka u jednoj tvrtki, na daljinu, a kaže, u Rijeci se osjeća izvrsno.


– Stigla sam u Rijeku u travnju 2022. Bilo je puno kiše, kao i sada, ali sam već tada vidjela da je grad fantastičan, zaljubila sam se u Rijeku, u zgrade, u planine, more i atmosferu. Jer, atmosfera su ljudi, a ljudi su ovdje sjajni, jako otvoreni, kaže nam Irina Sidorova.


U istoj tvrtki radi i Nadija Katkova, kao programerka. Ona je u Hrvatsku došla s obitelji, iz Dnjipra, koji je na početku rata pretrpio znatnu štetu od projektila dugog dometa ruske vojske, a grad je i danas pod napadima.


Reuters je proteklih dana objavio da je šestero ljudi ozlijeđeno u napadima dronovima, oštećeni su stambena zgrada, obiteljska kuća, dom za zajednički smještaj, rekreacijski park i infrastrukturni objekti.


– Odmah sam shvatila da neće biti dobro i da će rat trajati dugo. Odlučili smo izaći iz Ukrajine i izašli smo preko Rumunjske, gdje smo bili tjedan dana. Nismo planirali ostati u Rumunjskoj, tražili smo nešto drugo.


Bili smo jako izgubljeni, nismo imali nikakav plan, ali jedan menadžer iz tvrtke u kojoj radim tada je bio u Hrvatskoj u Splitu. Rekao je da je Hrvatska jako lijepa zemlja.


Otvorila sam video na YouTubeu da poslušam kako zvuči hrvatski jezik. Čula sam riječi koje su jako slične ukrajinskom jeziku, puno sam razumjela i pomislila da će biti lakše djeci, jer ih imam troje i morala sam misliti na to, govori Nadija Katkova.


Prvi mjesec živjeli su u blizini Zadra, u apartmanu koji joj je unajmila tvrtka, no to nije bio dugoročni plan. U Hrvatskoj je čula za Split, Zagreb i Dubrovnik, mislila je da će živjeti u Splitu, no prijateljica joj je spomenula grad na sjevernom Jadranu, koji ima prirode i sve što treba, i blizu je Italije i Slovenije – Rijeka.


– Odlučili smo doći, prvog tjedna smo našli stan i od tada u njemu živimo. Naš stanodavac je jako dobar čovjek i nakon protekle četiri godine mi smo kao prijatelji, kaže.


Napadi ne prestaju


Njen stariji sin ne živi u Hrvatskoj, studira u drugoj zemlji, kći je završila Građevinsku školu u Rijeci i sada studira na Akademiji u Splitu, a najmlađi sin ide u 7. razred osnovne škole u Rijeci.


– Kad smo došli, najmlađi sin išao je u drugi razred, nevjerojatno je da je već sedmi. Jako sam zahvalna Hrvatskoj, posebno njegovoj prvoj učiteljici jer je ona bila jako strpljiva.


Kad je došao ovdje, za njega je to bio stres i njegovo ponašanje nije bilo dobro. Ali učiteljica je bila jako dobra prema njemu, strpljiva, puno mu je pomagala i sada nema nikakvih problema, govori nam Nadija Katkova.


Katarina Dragomaretska je iz grada Hersona na jugu Ukrajine. Herson je pao pod rusku vlast već 1. ožujka 2022. no ukrajinska je vojska ušla u Herson u studenom 2022.


Danas je grad pod ukrajinskom vlašću, ali ruska je vojska u neposrednoj blizini, preko rijeke. Herson je također pod napadima dronova, pa je tako Reuters u kolovozu prenio ukrajinsku vijest o četvero ubijenih u Hersonu u napadu dronom na minibus, dok je regionalni ukrajinski portal Most proteklog tjedna objavio kako su ruske snage dronovima, zrakoplovima i topništvom napale više od 40 gradova i sela u Hersonskoj oblasti.


Među napadnutim mjestima bili su Herson, Berislav, Bilozerka, Stanislav i Novovoroncovka. U tim su napadima ranjene četiri osobe.


Katarina Dragomarecka nakon izlaska iz Ukrajine prvo je godinu dana živjela na Cipru, potom godinu dana u Rumunjskoj, a sada su više od dvije godine u Rijeci.


– Došli smo u Hrvatsku zbog jezika. Na Cipru je učiteljica nakon prvog vremena i učenja slova, moga sina stavila u zadnju klupu i zaboravila na njega, što je za mene kao majku bilo jako teško.


Da ga ja pitam što je bilo u školi, a on kaže da je sjedio, gledao kroz prozor i to je sve. U Rumunjskoj je u Bukureštu išao u jednu ukrajinsku školu, no ona se preselila u drugu zgradu koja je bila sat vremena vožnje udaljena od nas.


Pohađao je i online nastavu u Ukrajini, ali nije to to, mora se družiti s drugom djecom. Čuli smo se s prijateljima iz Ukrajine koji su odmah došli u Hrvatsku, u Rijeku, i oni su nam rekli kako je Hrvatska jako lijepa i kako su ovdje dobri ljudi.


I tako smo odlučili doći. Sin je sada već u 4. razredu, jako dobro govori hrvatski, mislim bolje od mene. U dućanu ili bolnici ja razgovoram s nekim, a on me popravi i kaže kako bi trebalo biti na hrvatskom, govori nam Katarina Dragomarecka.


Ona je u Ukrajini radila u državnoj službi, što je i nastavila šest mjeseci nakon izlaska iz Ukrajine.


– Radila sam na daljinu, ali su mi javili da ne mogu raditi u državnoj službi ako sam u inozemstvu. Sada uglavnom radim korekturu knjiga i domaćica sam. Vozim sina u školu, na trening, učim s njim.


Učimo prirodu i društvo i naučila sam sve u Hrvatskoj, gdje je koji otok, planina, nizine, i nastavljamo učiti. Podružim se i sa susjedama s kata, popijemo kavu, razgovaram sa susjedom koji je prošao vaš rat, pa razgovaramo o tome i o našem ratu.


Družimo se i u Razvojnom integracijskom centru »sv. Vid«, kod katedrale, gdje se mi Ukrajinci možemo sresti, kaže Katarina Dragomarecka.


Potraga za normalom


Prema podacima Eurostata, Hrvatska je primila oko 30 tisuća Ukrajianca od početka ruske agresije.


Privremena zaštita za njih produljena je do 4. ožujka 2028. godine. Taj im status omogućuje pravo na boravak, rad, zdravstvenu skrb, pristup smještaju i socijalnoj pomoći te obrazovanje djece. Europska unija zaštitu je produljila kako ne bi morali napustiti zemlje u kojima su pronašli utočište dok rat traje.


Među njima su i Julija Ponomarenko, Kristina Bogdanova i Vladimir Sergejev, koji su u Hrvatskoj četiri godine.


Novi dom pronašli na Jadranu - Julija Ponomarenko, Kristina Bogdanova i Vladimir Sergejev / Foto Jakov Kršovnik


Novi dom pronašli na Jadranu – Julija Ponomarenko, Kristina Bogdanova i Vladimir Sergejev / Foto Jakov Kršovnik

Julija nam govori kako je iz Ukrajine uspjela izaći tek nakon što je u svom gradu živjela u jako teškim uvjetima mjesec dana.


– Došla sam u Hrvatsku u travnju 2022. godine. Odmah nakon što je počela agresija na Ukrajinu imali smo tešku situaciju u našoj regiji, koja je bila pod okupacijom.


Cijeli mjesec bili smo bez hrane, bez grijanja, bez ičega. Naša kći tada je imala tri godine, ona je to jako teško primila i bilo je grozno. Onaj tko ima djecu mora prvo misliti na njih, zato smo došli u Hrvatsku.


Došli smo ovdje kako bismo imali mir, kako bi naše dijete imalo normalan život. Nije joj bilo lako kada smo došli, ali tete u vrtiću su bile najbolje, kao majke. Pomogle su i njoj i svima i ona je sada domaća curica.


Već je u školi i učiteljica uvijek kaže da se za nju ne moramo brinuti, da sve uči i sve zna, govori nam Julija Ponomarenko.


Ona je završila Pravni fakultet, no u Hrvatskoj se ne može baviti pravom, pa radi u hotelima Liburnia, kaže, posao koji nikada nije očekivala da će raditi. No, zahvalna je svima što mogu biti u Hrvatskoj, raditi i imati mir.


– Hvala svima koji su nas prihvatili. Zadovoljna sam, drago mi je što sam upoznala puno dobrih ljudi koji razumiju i koji su nam pomogli. Meni je najbitnije da se moje dijete ovdje osjeća sigurno.


Naša regija je jako blizu Rusiji, stalno bombardiranje. Grad je bio sedam mjeseci u okupaciji, sada je oslobođen, ali situacija je takva da je sve uništeno, sve je pograbljeno i izgleda užasno.


Za mene nema sigurnosti da će moja kćer tamo imati svoj normalni život, da će ići u školu, ne bi imala normalno djetinjstvo. I zbog nje smo mi tu, kaže nam Julija Ponomarenko.


Kristina Bogdanova četiri i pol godine je u Hrvatskoj, od kojih četiri u Rijeci.


– Došla sam u svibnju 2022. moj grad je bio okupiran, što je potrajalo 11 mjeseci, a evo proteklog tjedna bila nam je godišnjica oslobođenja grada. Moji roditelji su došli u Hrvatsku kada je grad bio oslobođen i tek nakon njihovog dolaska ja sam počela živjeti normalnim životom, kaže Kristina Bogdanova.


Njena kći također ide u osnovnu školu, viši razredi i prilagodila se.


– Ona je super, dobro se snašla, još je bila mala kad smo došli, odmah je krenula igrati šah, crtati, plesati. Sada je malo stala zbog bolova u koljenu, moramo ići u Lovran.


Kći već planira u koju će srednju školu ići i neku svoju budućnost. Možemo reći da je već dulje ovdje nego što je bila u Ukrajini.


Jer, prve tri godine se djeca i ne sjećaju, a kada je došlo vrijeme da budu više samostalni, druženje s prijateljima i to, već su ovdje u Hrvatskoj. Ima prijatelje i Hrvate i Ukrajince i zajedno se druže, da budu jedna velika ekipa, govori nam Kristina Bogdanova.


Rad na daljinu


Ona radi u jednom caffe baru i također se osjeća dobrodošlo u Hrvatskoj i zahvaljuje.


– Radim već tri godine u istoj firmi, baš bih htjela zahvaliti gazdi i svima u firmi što su me prihvatili i što smo tako dugo već zajedno. Ne planiram se vraćati u Ukrajinu, nemam gdje.


Moj grad je isto na prvoj crti, sve je uništeno, sve je izbombardirano i ako i stane rat, trebat će minimalno 30 godina ako ne i više, da to sve se obnovi, kaže nam Bogdanova.


Vladimir Sergejev sjeća se dana kada je došao u Hrvatsku – 5. kolovoza 2022. godine, a došao je iz Donbasa.


– Za nas je ovaj rat počeo prije osam godina. U mojem gradu je počeo 2014. godine, osobno oružje, tenkovi, artiljerija, malo je završen 2016. godine, ali je trajao i dalje.


I ja sam imao iskustvo kako graditi svoj život od nule, nakon tog rata. Kada je počeo rat 2022. godine, izašao sam iz Ukrajine zato što sam znao što će biti. Rat 2014. godine je bio »dječji vrtić« u odnosu na ovaj rat, uz artiljeriju, tenkove, tu su i zrakoplovi, dronovi, rakete.


To je drugi rat. Zato sam uzeo svoju obitelj i izašao iz zemlje. Kada sam bio malen, moj pradjed mi je rekao da ako bude rat moram ovdje doći jer da tu žive dobri ljudi.


On je bio u Jugoslaviji 1945. godine. Zato sam danas došao u Hrvatsku, tu su jako dobri ljudi. I uvjerio sam se u to, što god sam trebao, Hrvati su mi pomogli na svakom koraku, nisu me znali, nisam ni ja njih znao, ali su mi pomogli. Hrvati su vrlo dobar narod, hvala vam, kaže Vladimir Sergejev.


On također želi ostati u Hrvatskoj jer je njegov grad razoren.


– Ja se ne mogu vratiti, jer moj grad izgleda kao površina Mjeseca, nula. Ne može se raspoznati gdje je koja ulica, kaže Vladimir.


Pitamo ga što radi.


– Ja sam softverski arhitekt, bavim se bazama podataka, Ali ne radim u Hrvatskoj, radim u drugim zemljama, u Njemačkoj, drugdje zarađujem novac, a trošim ga ovdje, platim stan, režije.


Obitelj je tu, neki studiraju, neki su stariji, već oženjeni i imaju svoje obitelji, govori Vladimir Sergejev, koji će reći da, koliko on zna, u Rijeci trenutno boravi oko 2.800 ukrajinskih obitelji, tj. oko 4.500 Ukrajinaca.


Drugi val doseljavanja, kaže, počeo je u srpnju, kada je Rusija počela s novim napadima.


Za kraj dotičemo se i razlika između života u Ukrajini i Hrvatskoj.


– Jako su nam slične tradicije. Ja poštujem vaše tradicije, ali ne vidim razliku. Meni je isto sve. Kad sam prvi put došla u Rijeku podsjetila me na grad u kojem je rođen moj tata – Sevastopolj na Krimu.


Doslovno je sve isto, jedino što Rijeka ide uzbrdo, a Sevastopolj je malo ravniji. Ima uzbrdice, ali nisu tako strme, kaže Kristina Bogdanova.


Irina Sidorova kaže da joj se Rijeka i Hrvatska jako sviđaju, ali ipak vidi razlike. U Rijeci ide na satove plesa, salse, te još uvijek ne razumije šale drugih plesača.


Ističe da je ovdje u grupi i po pola muškaraca i žena, a kad je išla na ples u Ukrajini, grupe su bile većinom ženske. Ističe i kako u Rijeci ima dojam da se ljudi manje osvrću na druge i komentiraju.


– Možda to nije kulturna razlika, ali ovdje mogu izaći u trenerci. Ljudi neće ogovarati i komentirati, osjećam se prihvaćeno što god nosim, govorim i što radim. Ljudi ovdje ne osuđuju.


Volim kakva je atmosfera ovdje, a atmosfera su ljudi. Također, jako mi se sviđa karneval, ljudi od djece do starijih, žene i muškarci, svi dođu, zabavljaju se i sto posto uživaju. Bila sam i na Dječjoj povorci i na velikoj karnevalskoj, a i povorka u Opatiji mi se jako svidjela, kaže Irina Sidorova.


Ležerniji život


Nadija i Irina reći će i kako im se sviđa što je život ovdje puno sporiji, na što mi primjećujemo da je taj dojam vjerojatno posljedica što dolaze iz velikih gradova, Dnjipro ima oko milijun ljudi, a Harkiv oko 1,4 milijuna, a na pitanje o ostanku kažu da ne planiraju na tako duge staze.


– Sada radije ne planiram, jer ako nešto planiraš i ne dobiješ, osjećat ćeš se frustrirano, želio sam to, a nisam dobio, bolje je živjeti sada i ovdje, kaže Irina.


Nadija će reći da je prve dvije godine od odlaska svakoga dana gledala kada će situacija biti takva da se može vratiti, no nakon četiri i pol godine to se promijenilo.


– Najvjerojatnije se neću vratiti u Ukrajinu, ne zato što ne volim Ukrajinu, jako volim Ukrajinu, ali život teče. Prve dvije godine imala sam torbe uza sebe, samo sam čekala dobre vijesti.


Ali sada je već prošlo dosta vremena. Jedan sin mi je u drugoj zemlji, a kći i mlađi sin su više Hrvati nego Ukrajinci, posebno najmlađi, jer je on došao kada je imao samo 7-8 godina, a sada je već skoro u pubertetu.


Ima prijatelje samo Hrvate, priča hrvatski, sve uči na hrvatskom. On se i ne sjeća Ukrajine. Ja idem svake godine u Ukrajinu zbog rodbine, imam sestru i brata u Ukrajini, majka je sada ovdje došla, ali sam i prije išla svake godine da je vidim.


Kada odem u Ukrajinu, osjećam se čudno ondje, nisam svoja više u Ukrajini, ali nisam još svoja ni ovdje. Kao da smo izgubljeni. Mislim da se neću vraćati jer se ne vidim više tamo nažalost. Nisam ista osoba koja je izašla iz Ukrajine, zaključuje Nadija Katkova.


Teško je razmišljati o povratku i početku od nule


Katarina Dragomaretska kaže da je pitanje o povratku teško.


– Nisam sigurna što želim. U Hersonu sad nije baš dobra situacija, ruska vojska stoji s druge strane rijeke i svaki dan bacaju bombe i rakete na naš grad. Također, područje je minirano.


Herson nije veliki grad i način života je sličan kao u Rijeci. Imamo more, imamo šumu, i svaki viked, svake praznike pola grada je išlo na more, išlo u šumu, uživali smo.


A sada kada je šuma minirana, kada je more minirano, kada se vratimo u Ukrajinu nećemo živjeti kako smo živjeli prije rata. Ne želim se vraćati u Herson da moram razmišljati hoću li, ne daj Bože, ostati bez noge ako odem u šumu.


Možda se vratimo u neku drugu regiju u Ukrajini, na zapadu, Lavov, Ivano-Frankivsk, Ternopilj. Ali opet, živimo dvije godine ovdje, imamo neke prijatelje, sin ide u školu, također ima prijatelje, ide na plivanje.


I ako se vratimo u Ukrajinu sve će trebati početi od nule. Tako da ne znam kako će biti dalje. Živimo dan po dan, zaključuje Katarina Dragomaretska.