Snimio: N. BLAGOJEVIĆ
Riječka izložba markira postojeće hibridne pojave u našemu okolišu, a temelji se na knjizi »A Bestiary of the Anthropocene« iz 2021. godine, ilustriranoj zbirci hibridnih bića našega vremena nadahnutoj srednjovjekovnim bestijarijima
povezane vijesti
RIJEKA – Odnos čovjeka, tehnologije te okoliša, uz podcrtavanje poroznosti granice između onog umjetnog i prirodnog, u fokusu je rada pariškog istraživačkog i umjetničkog kolektiva Disnovation.org. One tematsko-problemske silnice zacrtane radovima predstavljenim na riječkim izložbama »Svijet bez nas« i »Usijano more«, ovaj kolektiv koji nedvojbeno pomiče granice (umjetničkog) promišljanja o našoj iskustvenoj zbilji docrtava i nedavnom riječkom izložbom »Bestijarij antropocena«. Riječ je o prvoj samostalnoj riječkoj izložbi priznatoga kolektiva, čiji je rad na sjecištu umjetnosti i znanstvenog istraživanja, odnosno kritike dominantnih tehnoloških i ekonomskih modela.
Zbirka hibridnih bića
Kako to i inače biva u radovima ovoga kolektiva koji umjetnički signalizira o već postojećim promjenama, i svojom novom izložbom kolektiv katalogizira neobične pojave u našemu vremenu, te pokazuje koliko su tehnologija, ljudsko djelovanje i okoliš već izmijenili ono što smatramo prirodnim. Izložba »Svijet bez nas« iz 2017. godine zamišljala je postantropocentričnu budućnost u kojoj bi strojevi, algoritmi, umjetna inteligencija i drugi neljudski akteri mogli nastaviti djelovati i bez čovjeka, dok se velika grupna izložba »Usijano more« iz 2020. godine, u sklopu koje je kolektiv predstavio rad »Shanzhai Archaeology«, bavila novim ekonomijama (rada) (povezanim s morem).

Prije otvorenja održan je razgovor s kolektivom
Riječka izložba pariškog kolektiva koja je zatvorena jučer, »Bestijarij antropocena«, markira postojeće hibridne pojave u našem okolišu, a temelji se na knjizi »A Bestiary of the Anthropocene« iz 2021. godine, Disnovationa i Nicolasa Nove, ilustriranoj zbirci hibridnih bića našega vremena nadahnutoj srednjovjekovnim bestijarijima i stanjem našega planeta. Knjiga koja je uputa o oštećenosti našega planeta svojevrstan je vodič, »terenski priručnik za promatranje, snalaženje i orijentaciju u sve više umjetnom tkivu svijeta«.
– Plastiglomerati, robotski psi za nadzor, forditi, umjetna trava, stabla-antene, SARS-CoV-2, obezglavljene planine, orlovi koji se bore protiv dronova, standardizirane banane… svaki od ovih primjeraka simptom je ubrzane transformacije »postprirodnog« doba u kojem živimo. Često ih ni ne primjećujemo, ali ta se bića eksponencijalno šire i supostoje s nama, ističe kolektiv.
Koliko su ta bića brojna, utkana u našu svakodnevicu, tako da na njih niti ne obraćamo pažnju te koliko reflektiraju stanje na našemu planetu koje se nepovratno mijenja, što zbog različitih razloga već gotovo procesuiramo na nesvjesnoj razini, govori i sam postav izložbe koji se semantički nadovezuje na ono što projicira tekstni predložak, odnosno knjiga »A Bestiary of the Anthropocene«, koja je u osnovici zbirka hibrida, to jest produkata našega vremena.
Naime, s obzirom na to da je knjiga ilustrirana zbirka, i postav izložbe djeluje kao svojevrsna klasifikacijska zbirka dvotračno postavljena na crnim plakatima na zidovima, uz u središnjem dijelu postavljene ostakljene samostojeće vitrine koje sadržavaju određene eksponate (primjerice bananu, bodljikavu žicu, ljudsku lubanju, fotografije, usisavač-robot, podlogu za tlo koja imitira travu…). Uz to, sama riječ zbirka dodatno podcrtava narav postava koji upućuje na prirodoslovlje i s time povezanu muzeološku praksu, stoga postav ove izložbe u određenoj mjeri podsjeća na neki od postava kakvog školskog muzeja, odnosno muzeja prirodoslovlja.
Projekcija dvokanalnog eseja
Također, izložbu čini i projekcija dvadesetominutnog dvokanalnog eseja koji razlaže ono što se može pronaći u samoj knjizi, primjerke različitih bića iz različitih dijelova svijeta koji upućuju na premreženost umjetnog i prirodnog svijeta. Crnu jednolinijsku traku videa čine četiri kvadrata, od kojih su dva središnja kvadrata zapravo dva kanala videozapisa, dok su lijevi (tekst) i desni kvadrat (slika) klasifikacijski. U ovom dokumentarnom videozapisu nižu se primjerci bestijarija antropocena, odnosno onih pojava koje upućuju na supostojanje hibridnog uz prirodno i(li) onih pojava koje su znak novog, hibridnog, krajolika antropocena. Video tako daje pogled na razne fenomene, brojne kokošje kosti koje se talože u otpadu i sedimentima, umjetne stijene u zabavnome parku, slojeviti materijal fordita nastalog taloženjem i stvrdnjavanjem automobilske boje, materijal plastiglomerat nastao stapanjem plastike s prirodnim materijalima uslijed visoke temperature, trinitit nastao taljenjem tla tijekom prvog nuklearnog pokusa, obalni tetrapod kao zaštitni objekt koji »fingira« prirodni okoliš, tome slične umjetne grebene koji predstavljaju umjetnu strukturu koja funkcionira kao kakav prirodni ekosustav, zatim s ciljem uklapanja u krajolik zvučnik oblikovan poput kamena, gusjenicu koja uspješno razgrađuje plastiku, homo sapiens kao materijalizaciju promjena koje je sam izazvao (mikroplastika u tijelu, to jest mozgu), proteze za životinje (čovjek-tehnologija), zatim prikazuje i zarobljenog raka samca koji dolazi u kontakt s otpadom, kornjače deformirane različitim plastičnim otpadom, crittercam ili malu kameru na životinji, orlove dresirane za hvatanje dronova u letu, imitacije životinja, četveronožnog robota, potom i robotski usisivač, svima znanog digitalnog kućnog ljubimca Tamagotchija, kvadratnu lubenicu, standardizirane banane sorte Cavendis, plastično dekorativno cvijeće, umjetnu travu, bodljikavu žicu, antene u obliku stabla, radioaktivne gljive, Sars-Cov-2 kao primjer tzv. postprirodnog svijeta, olujni oblak pirokumulonimbus koji nastaje iznad požarišta, kao i ono umjetno stvaranje oblaka, odnosno zasijavanje, čime se potiču oborine.
Umjetnički narativ
Brojnost ovih fenomena koji su izravan produkt ljudskog činjenja, a ovako posloženi, zadobivaju puno veće proporcije, izaziva zabrinutost, strepnju, ekonelagodu i(li) anksioznost antropocena, te u konačnici nameće brojna pitanja o budućnosti našega planeta, čime i nas samih. Postoji li uopće mogućnost popravljanja štete, barem djelomične reverzibilnosti te kakav trag iza sebe ostavljamo kao tehnološki upregnuta bića antropocena, brojna su pitanja, a možda odgovor leži u jednome od primjeraka u filmu nazvan homo sapiens, pa je antropocenski mozak s tragovima mikroplastike zapravo onaj trag koji ostavljamo za sve što dolazi nakon nas.
S obzirom na kompleksnost naše iskustvene zbilje, mnoštvo povezanih kriza, problema, izložba »Bestijarij antropocena«, još jednom laturovski i/ili haravajski podcrtava činjenicu o čovjekovu supostojanju u mreži koju čine svijet hibrida, različitih vrsta, tehnologija te materijalni svijet. U kontekstu same izložbe, plastika tako postaje dijelom stijene, tehnologija dio životinjskog tijela, životinje se prilagođavaju gomilama ljudskog otpada, strojevi oponašaju živa bića, a materijali koje je čovjek proizveo postaju i dio njegova organizma. Posljedica svega toga je činjenica da homo sapiens kao pokretač promjena koje se očituju u izmjenama u okolišu, i sam postaje hibridni stanovnik takva okoliša – pokretač, uzrok, no i pokazatelj tih promjena. Ova izvrsna izložba stoga je zapravo zastrašujuć memento o stanju svijeta kao posljedici našega dugotrajnog djelovanja, odnosno podsjetnik na rezultat(e) našeg cjelokupnog razvijanja kao ljudske vrste. A što mi činimo? Tonemo u postmoderni nihilizam (rubešijanski, šifra: Vrbančić – Badiou) i ne poduzimamo nešto. No, sve što činimo, odnosi se dakako i na nas same, jer i mi smo dio ovoga velikog ekosustava.
Najposlije, ono što je povezano sa samom izložbom, na što je kolektiv skrenuo pažnju u razgovoru prije otvorenja izložbe, jest činjenica da se njihova posljednja izložba ne tiče samo hibridnih bića, već se unekoliko odnosi i na pitanje održivosti suvremenog svijeta, života. Naime, kako je Maigrat pojasnio, stanje na našoj planeti ovisi dakako o prirodnim resursima, potom energiji koju trošimo, kao i ekonomskim okvirima koji su povezani s takvim složenim suvremenim životnim praksama. Energetska ovisnost i tranzicija nerijetko su pojmovi kojima se razmeće u javnome i medijskom diskursu, no u stvarnosti jedni izvori najčešće ne bivaju zamijenjeni nekim novim, drugim, već se izvori dupliciraju, novi pridodaju starima, a potrošnja se pritom ne smanjuje, nego s obzirom na povećanje samih izvora nerazmjerno povećava. Iako su te kontradikcije/problemi opaženi, u konačnici dolazi do problema njihove jasne artikulacije, a prema mišljenju kolektiva, upravo tu nastupa onaj umjetnički narativ koji kombiniranjem različitih znanja o postojećem stanju dalje panoramski pogled na određenu temu/problem.
O kolektivu
Ovogodišnji laureati nagrade Ecodesign Art Prize francuske organizacije Art of Change 21 i pariškog muzeja Palais de Tokyo, Disnovation.org od 2012. godine djeluju na sjecištu suvremene umjetnosti, znanosti i kritičkog promišljanja tehnologije. Kroz instalacije, performanse, publikacije i spekulativne prototipove, kolektiv obrađuje složena ekološka i društvena pitanja, otvarajući prostor za promišljanje budućnosti izvan dominantnih narativa rasta, eksploatacije i inovacija. Radove su izlagali, izvodili i objavljivali diljem svijeta, a o njima su izvještavali mediji kao što su Forbes, Wired, Vice, Motherboard, Libération, Die Zeit, Arte TV, Hyperallergic, Le Temps te drugi.