Ne žuri se, ne prevrće očima, ne prekida i ne osuđuje. Dostupan je u tri ujutro, kad su svi ostali već zaspali, i odgovara tako da korisnik ima osjećaj da ga netko napokon sasluša.

Za sve veći broj djece i mladih upravo je takav UI chatbot – sugovornik kojem se, uz zadaću i objašnjenje gradiva, povjeravaju i s osjećajima, strahovima i problemima za koje ne žele ili ne znaju kako razgovarati s roditeljima i vršnjacima. Pored toga, neki ga počinju doživljavati kao prijatelja.

Na nedavno održanoj nacionalnoj konferenciji o ponašajnim ovisnostima i digitalnim rizicima upozoreno je da djeca chatbotove mogu početi doživljavati kao prijatelje, obraćati im se u trenucima tuge i emocionalnih teškoća te im povjeravati osobne probleme – i da takvi odnosi s vremenom mogu pridonijeti udaljavanju od roditelja, prijatelja i stručnjaka koji im mogu pružiti stvarnu pomoć.

O društvenim mrežama i videoigrama govori se godinama, no emocionalno vezivanje uz umjetnu inteligenciju otvara novo područje zabrinutosti. Kako prepoznati da je korištenje UI-ja preraslo u nezdrav odnos i što roditelji mogu učiniti, a da dijete ne odvrate od tehnologije koja će sve više obilježavati njegovu svakodnevicu?

Važnost slušanja

Digitalno okruženje, istaknula je ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba Romina Ivančić Maćešić, uključeno je u gotovo sve aspekte života mladih.

– Djeci, a ako ćemo biti iskreni i nama odraslima, važno je da ih netko sasluša, prihvati i shvati ozbiljno. Chatbot upravo takav dojam može ostavljati: dostupan je u bilo koje doba, odgovara strpljivo i osobno, a razgovor ne nosi isti osjećaj izloženosti kao povjeravanje roditelju ili prijatelju.

Mladoj osobi može biti lakše napisati nešto zbog čega osjeća sram, strah od osude ili brine kako će drugi reagirati. Želja za privatnošću u adolescenciji pritom je očekivana i sama po sebi ne znači da je odnos s roditeljima loš, kazala je Ivančić Maćešić, po struci psihologinja.

Takav razgovor može pružiti trenutno olakšanje, osjećaj prihvaćenosti i kontrole, jer dijete bira temu, trenutak i koliko će otkriti. Osobni ton i odgovori koji zvuče suosjećajno mogu potaknuti doživljaj da ga sugovornik poznaje i razumije.

– Osjećaji koje dijete razvije mogu biti stvarni, iako s druge strane nema osobe koja ih uzvraća, upozorila je Ivančić Maćešić.

Važno je, dodala je, razlikovati korištenje UI-ja za učenje ili traženje informacija od aplikacija oblikovanih kao virtualni prijatelji ili partneri. No i razgovor s chatbotom opće namjene može poprimiti vrlo osoban karakter. Topao i uvjerljiv odgovor nije jamstvo da je savjet točan, siguran ili primjeren djetetovoj situaciji.

Kako znati kada je granica prijeđena? Naša sugovornica savjetuja da se promatra što se događa s djetetovim svakodnevnim životom. Kad razgovori s chatbotom počnu ometati spavanje, školske obveze, druženje i aktivnosti koje su dijete prije veselile – vrijeme je da se nešto poduzme.

– Znakovi upozorenja mogu biti sve veće povlačenje, izražena uznemirenost kad chatbot nije dostupan te oslanjanje na njega kao jedini izvor emocionalne podrške. Pritom nijedan pojedinačni znak nije dovoljan za zaključak: važni su promjena, trajanje i posljedice za funkcioniranje, istaknula je Romina Ivančić Maćešić.

Rizik, objašnjava, možemo razumjeti i kroz ono što dijete propušta. U odnosima s ljudima učimo podnijeti neslaganje, razumjeti tuđu perspektivu, pregovarati i popraviti odnos nakon sukoba. Ako se dijete sve češće povlači u razgovor koji mu uglavnom potvrđuje vlastito viđenje, ima manje prilika za takvo učenje.

Reakcija u krizi

Poseban je problem kad chatbot postane zamjena za stručnu pomoć. Primjerice, kad dijete dulje vrijeme ima izražene teškoće, ali odbija razgovor sa stručnjakom jer smatra da mu je razgovor s UI-jem dovoljan.

– Chatbot ne može pouzdano procijeniti cjelokupno stanje djeteta ni osigurati sigurnu reakciju u krizi. Ako dijete govori o samoubojstvu, samoozljeđivanju ili neposrednoj ugroženosti, potrebno je odmah uključiti odraslu osobu koja ga može zaštititi i zatražiti odgovarajuću stručnu pomoć, a kod neposredne opasnosti – hitnu pomoć, naglasila je Romina Ivančić Maćešić.

A što reći kad dijete kaže »Chatbot me razumije bolje od tebe«? Takva rečenica roditelja može zaboljeti, a prirodan je refleks obrana ili ismijavanje.

– Djetetu možete pristupiti riječima: Želim razumjeti što ti u tim razgovorima pomaže. Što on kaže ili napravi zbog čega se osjećaš saslušano? Što bih ja mogla/o drukčije?

To je prilika da roditelj sazna što dijete zapravo treba, bez ismijavanja njegove povezanosti i bez natjecanja s tehnologijom. Ipak, roditeljima je to ponekad teško, priznala je psihologinja.

Odnos s djetetom, naglašavaju, gradi se kroz svakodnevne trenutke u kojima ga slušamo i pokazujemo zanimanje za njegov svijet – prije nego što se problem pojavi, kontinuirano i tijekom cijelog odrastanja.

Korisno je zapitati se: kad nam se dijete povjeri, pokušavamo li prvo razumjeti njegovo iskustvo ili odmah nudimo rješenja, procjenjujemo i ispravljamo? Slušanje pritom ne isključuje granice.

– Djetetu poručuje da su njegovi osjećaji važni, čak i kada se ne slažemo s njegovim postupkom, pojasnila je Romina Ivančić Maćešić.

Granice trebaju biti konkretne i prilagođene dobi: koje su aplikacije dopuštene, kada i koliko se koriste, kada je vrijeme za obitelj i druženje. S adolescentom ih je korisno dogovarati, uz jasno objašnjenje razloga, dok mlađa djeca trebaju više neposrednog vođenja.

Unaprijed treba dogovoriti i kome se dijete može obratiti kad mu je teško – roditelju, drugoj pouzdanoj odrasloj osobi ili stručnjaku. Uz granicu treba osigurati dostupnu ljudsku podršku, a kod trajnih teškoća potražiti stručnu procjenu.

Kritičko razmišljanje

Jednako je važno razvijati kritičko razmišljanje. Roditelji mogu zajedno s djetetom provjeravati odgovore chatbota i pitati: »Kako znamo da je ovo točno?«, »Što ovdje nedostaje?« ili »Je li moguće drukčije gledati na ovu situaciju?«

– Dijete treba postupno učiti da odgovor koji zvuči uvjerljivo ne mora biti točan, a odgovor koji mu godi ne mora biti dobar savjet. Cilj je da nauči zastati, preispitati i provjeriti, osobito kad je riječ o zdravlju, sigurnosti i važnim odlukama.

Treba razgovarati i o privatnosti, jer osjećaj povjerljivosti nije jamstvo da su podaci zaštićeni. Roditelji mogu s djetetom pregledati postavke aplikacije i objasniti zašto ne treba dijeliti podatke po kojima se može prepoznati ono ili druge osobe, intimne fotografije i osjetljivu dokumentaciju, pojasnila je Ivančić Maćešić.

Roditelji, podsjećaju stručnjaci, ne moraju znati odgovor na svako pitanje, ali je važno djetetu ponavljati da može doći do njih i kada pogriješiš, kada ga je nečega sram ili kada ne zna što učiniti.

– Ako ne znamo kako dalje, zajedno ćemo potražiti pomoć. To je rečenica koju bi djetetu bilo korisno naglasiti, rekli su.

Kultura i navike u digitalnom okruženju, naglasila je Ivančić Maćešić, dio su odnosa i odgoja. Zaštitni je čimbenik kad roditelj sudjeluje u tom dijelu djetetova života, zna što dijete radi na internetu, razgovara s njim bez osuđivanja i vlastitim ponašanjem pokazuje zdrav odnos prema uređajima.

Odgovornost, međutim, nije samo na obiteljima: ostali odrasli moraju biti model djeci u svojoj okolini i društvu u cjelini, a potrebne su i zaštite ugrađene u same proizvode – zaštita privatnosti, jasno označavanje da dijete razgovara sa sustavom umjetne inteligencije, a ne s čovjekom, te sprječavanje sadržaja i načina komunikacije koji mogu ugroziti njegovu dobrobit.