“Bilo je to 2019. godine, kada smo se ponovno vratili u Afriku. Vidjela sam koliko djece treba pomoć i koliko ima dobrih ljudi koji im žele pomoći. Tada sam osjetila da će ovo biti moj život. Jer vi se s putovanja vratite kući, ali ne vratite se isti. Znate da negdje postoji dijete koje ste upoznali, kojemu znate ime, kojemu ste vidjeli lice. Pitate se je li danas jelo, ide li još u školu, ima li nekoga tko će se za njega zauzeti. U jednom trenutku shvatite da se više ne pitate hoćete li ponovno otići. Pitate se kako ćete do sljedećeg dolaska učiniti još nešto za njih. Tako je bilo sa mnom”, rekla je Elizabeth Suzana Kozina, suosnivačica i potpredsjednica udruge Putokaz za Afriku koja se prisjetila trenutka kada je prvi put shvatila da je sve što radi za djecu i njihove obitelji u Ruandi postao životni poziv, ne samo humanitarna akcija. 

Hrvatska udruga Putokaz za Afriku već devet godina pomaže djeci u Ruandi, a ovogodišnja misija najveća je dosad. Kroz program kumstava i namjenske donacije udruga osigurava djeci hranu, obrazovanje i osnovne životne potrepštine, a sada sve više razvija i projekte samoodrživosti koji bi školama i obiteljima trebali omogućiti dugoročnu neovisnost. Iza tisuća korisnika i gotovo milijun eura prikupljene pomoći u posljednje tri godine kriju se brojne životne priče, ali i nastojanje da se djeci pruži prilika za sigurniju i bolju budućnost. 

Kozina nam je opisala jedan trenutak s ovogodišnjeg putovanja koji joj se posebno urezao u pamćenje. Naime, tijekom posjeta memorijalnom mjestu posvećenom žrtvama genocida potresao ju je prizor malog djeteta (od četiri godine), s uzdignutim rukama za predaju. “Teško je nakon toga nastaviti dan kao da ste samo nešto posjetili”, kaže. Spomenula je i trogodišnje dijete koje živi s HIV-om i kojem su oba roditelja umrla, djevojčicu koja je izložena seksualnom iskorištavanju kako bi prehranila mlađu braću i dječaka od devet godina koji kuha bratu od sedam. “Devet godina. Još bi trebao biti dijete o kojemu netko brine, a već pokušava brinuti o drugome. Ove godine otrovana je i jedna djevojčica kojoj pomažemo, a koja je bila u školi s internatom. Preživjela je. Koliko god puta to izgovorim, teško mi je prihvatiti da govorim o stvarnom djetetu, o djevojčici koju poznajemo. Brojke su važne da pokažemo koliko smo napravili. Ali one ne mogu prenijeti što osjećate kada znate da djetetu trebaju i hrana i škola i zaštita, a vi se pitate možete li mu sve to osigurati. Takve trenutke ponesete kući. Ne ostanu u Ruandi”, otkrila je.

Jedna od osnivačica Putokaza, Elizabeth Suzana Kozina u Ruandi

Prilika za drugačiji život

Neka su djeca zahvaljujući kumstvu kroz rad udruge dobila priliku za drugačiji život, a Kozini je posebno blizak njihov prvi student koji je završio fakultet i koji se uskoro ženi.  “Pratili smo ga od škole s internatom do studija, a sada osniva svoju obitelj. Meni je to predivno. Kada pomislim na njegovo vjenčanje, pomislim na sve godine koje su tome prethodile. Na dijete kojem je trebalo omogućiti da nastavi školovanje i na čovjeka koji danas planira vlastitu budućnost. U tome je za mene ljepota kumstva. Godinama pomažete djetetu, a onda dođe trenutak kada ga gledate kako samostalno gradi svoj život. I toliko ste sretni zbog njega da vam je teško objasniti koliko”, kaže Kozina. 

Udruga nije izgubila kontakt s djecom kojoj su pomagali na počecima, štoviše studenti ih dolaze pozdraviti svaki put kada dođu u Ruandu i Kozina kaže da im ti susreti puno znače. “U sredinama u kojima djelujemo i završena srednja škola velik je uspjeh. Zato se radujemo svakom završenom školovanju i svakom zaposlenju. Znamo koliko je truda i podrške trebalo da bi se do toga došlo”, objasnila je. 

Kumstvo kroz udrugu ne prestaje onog trenutka kada dijete završi osnovnu školu. Kum ako želi može nastaviti biti uz svoje kumče i tijekom srednje škole, a kasnije mu može pomoći i kroz fakultetsko obrazovanje. “Naš cilj nije samo pomoći djetetu nekoliko godina, nego ga pratiti sve dok ne dođe do trenutka u kojem može samostalno stati na svoje noge. Za nas je pravi izlazak iz sustava pomoći onda kada mlada osoba završi svoje obrazovanje, pronađe posao, ima svoju egzistenciju u vlastitim rukama i može se sama uzdržavati”, rekla je.

Udruzi je veoma bitno u cijeli proces uključiti i obitelj djeteta kako bi bolje razumjeli kako žive. Kozina nam je ispričala da je u Ruandi vidjela kako i susjedi navijaju za dijete koje ide u školu. “Podrška ponekad dolazi iz cijele zajednice. Želimo ojačati i obitelj i tu podršku, kako bi dijete imalo što više razloga i mogućnosti nastaviti dalje”, objasnila je.

Kozina naglašava da je obiteljima u Ruandi najprije potrebna hrana – grah, riža, ono najosnovnije da mogu preživjeti jer, kako kaže, susreću djecu koja rižu prvi put probaju tek s 15 godina. “Naši kumovi i donatori imaju veliko razumijevanje. Povremeno nas ljudi koji nisu uključeni pitaju zašto pomažemo u Ruandi kada potrebe postoje i u Hrvatskoj. Naravno da postoje. Svaka osoba kojoj treba pomoć zaslužuje da je netko vidi i čuje. Mi smo svoj put pronašli u Ruandi. Tamo kroz naš program i trinaest eura mjesečno može imati velik utjecaj na to hoće li dijete ostati u školi, imati obrok i biti manje izloženo ulici i iskorištavanju”, kaže ona.

Podjela sredstava

Objasnila je kako svako dijete odraslu osobu može nečemu naučiti, kako kaže, djeca odrasle vraćaju na tvorničke ljudske postavke – podsjete odrasle da budu dobri, iskreni i ispravni ljudi. “Učila sam od svoje djece, a učim i od djece u Ruandi. Najviše o iskrenosti. Pred djetetom vaše titule i velike riječi jako malo znače. Važno mu je jeste li došli, jeste li ga čuli i može li vam vjerovati… Djeca nas često podsjete na ono što smo kao odrasli previše zakomplicirali”, kazala je Kozina.

U posljednje tri godine, udruga je, prema objavljenim podacima, usmjerila gotovo milijun eura pomoći. Kozina kaže da je opseg posla zbog toga veći, ali osjećaj odgovornosti prema donatorima je za nju od početka isti. “Netko je odlučio dio svojega novca povjeriti nama jer vjeruje da ćemo njime pomoći djetetu. To povjerenje ne smijemo uzeti zdravo za gotovo. Financijska izvješća objavljujemo na svojim mrežnim stranicama, a za primljene namjenske donacije šaljemo potvrde. Razvijamo i program u kojem će kum moći na jednom mjestu pratiti materijale koje dobiva tijekom kumstva: pisma, fotografije i informacije o školovanju, ovisno o programu u kojem se dijete nalazi. Želimo da ljudi mogu pratiti što njihova podrška omogućuje kroz godine. Odgovorni smo i osobi koja je novac dala i djetetu kojemu je namijenjen. Između njih je povjerenje koje mi moramo opravdati svojim radom”, kaže.

Udruga u Ruandi surađuje s lokalnom partnerskom udrugom i s ljudima na terenu koji prate raspodjelu sredstava i provjeravaju koriste li se za dogovorene potrebe te dobivaju potvrde o tome kamo su sredstva upućena, a namjenske donacije koriste za ono što su dane. Kao najveći problem s kojim se udruga susreće u organizaciji pomoći, o kojem se javno gotovo ne govori, Kozina ističe da je to administracija i sav posao koji je prethodio podjeli pomoći. 

Pokrenuli su i uzgoj kokoši i zečeva te školske vrtove i voćnjake. “Želim da se njihov uspjeh vidi u običnom školskom danu. U tome da ono što škola uzgoji doista doprinosi obrocima učenika i da taj izvor hrane traje i nakon našeg odlaska. Za mene je to velika stvar: da ono što smo zajedno započeli nastavlja pomagati djeci i dok smo mi daleko. Želimo da škole s vremenom sve više svojih potreba mogu pokrivati vlastitim radom i resursima”, kaže.

Susret s djecom

Zanimalo nas je tko se nastavlja brinuti o životinjama i vrtovima kada volonteri iz Hrvatske odu. “O njima se brinu škole i učitelji. Zato projekte razvijamo kroz škole, u suradnji s ljudima koji su tamo svakoga dana i preko kojih možemo pratiti što se događa… Želimo da svaka uključena škola postupno postane što samostalnija. To zahtijeva vrijeme, suradnju i odgovornost ljudi na terenu, ali upravo u tome vidimo smisao ovih projekata”, kaže.

Kozina ističe da joj je konačan cilj da škola ili obitelj s vremenom postanu dovoljno samostalni da im pomoć udruge više ne treba. “Želimo da škole i obitelji mogu samostalno zadovoljiti što više svojih potreba. Uvijek kažem da radimo za budućnost… Najljepši ishod našeg rada bio bi da nam ljudi kojima danas pomažemo jednoga dana kažu – Hvala vam. Sada možemo sami. Tome bih se iskreno radovala”, objasnila je.

Kupnja i uređenje kuće za djevojčice koje su se našle u teškim životnim okolnostima

Jedan od najzahtjevnijih projekata udruge bila je kupnja i uređenje kuće za djevojčice koje su se našle u teškim životnim okolnostima. “Danas imaju pristup internetu, mogućnost učenja, pomoć učiteljica i instrukcije. Osigurali smo i čuvara. Trudili smo se pružiti im ono što bismo željeli pružiti vlastitoj djeci… Nakon onoga što su prošle, mnogo znači već mogućnost da se mogu posvetiti školi i odrastanju. Ali znamo da još djevojčica treba takvo mjesto. Zato želimo proširiti ono što smo započeli”, kaže.

Kozina napominje da je potreban dodatan prostor, još jedna veća kuća ili centar kako bi mogli pružiti zaštitu većem broju djevojčica. “Želim da imamo mogućnost reći: “Ima mjesta i za tebe.” Zbog toga nam je pomoć javnosti toliko važna.”, objasnila je.

Volonter Erdin Halimić

Pitali smo je što bi voljela da hrvatski donatori razumiju o ljudima u Ruandi, a što se često izgubi u pričama o siromaštvu i humanitarnim akcijama, a ona je odgovorila: “Voljela bih da u djeci kojoj pomažemo vide i njihovu budućnost. Da uz teške okolnosti u kojima žive vide sve što mogu naučiti, postići i izgraditi ako dobiju priliku. Danas imamo mlade ljude koji završavaju školovanje, rade i osnivaju obitelji. I oni su nekada bili djeca kojoj je trebala pomoć. Zato je važno ispričati i taj dio priče. Putokaz je napravljen tako da dijete prati tijekom odrastanja. Majica koju mu darujete znači mu toga dana. Ali njemu će podrška trebati i kada krene u sljedeći razred, kada završi osnovnu školu i kada poželi nastaviti učiti. U tome vidim vrijednost kumstva: u spremnosti da ostanemo uz dijete dovoljno dugo da dobije stvarnu priliku za samostalan život. Tu poruku želimo približiti ljudima u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini, gdje smo otvorili predstavništvo”, kaže.

“Želim da im ostane ono zbog čega smo bili tu”

Kozini nije važno da joj djeca i njihove obitelji zapamte ime, kao ni imena volontera već joj je bitno da im ostane znanje, da im ono što su naučili pomogne pronaći posao, a tu je i briga o sebi i obitelji. “Ako jednoga dana budu živjeli od svojega rada i svojoj djeci mogli pružiti sigurnije odrastanje, meni će to biti dovoljno. Ne trebaju se sjećati svakoga od nas. Želim da im ostane ono zbog čega smo bili tu”, kaže.

Slavica Gašparović, jedna od osnivačica Putokaza, u Ruandi

Trineast eura mjesečno

Kozina ističe da žele pomoći što većem broju djece, ali tako da ta podrška ima kontinuitet, a ima i poruku za svakog tko razmišlja o kumstvu. “Često čujemo: “Odrecite se dvije ili tri kave i pomozite.” Ja ne želim tako pozivati ljude. Ne želim da se netko osjeća krivim zato što je popio svoju kavu. Popijte je. Uživajte u njoj. A ako nakon toga imate mogućnost izdvojiti trinaest eura mjesečno i u srcu nosite želju pomoći jednom djetetu, želim da znate koliko mu možete značiti. Kroz kumstvo pomažete mu ostati u školi, imati podršku tijekom odrastanja i dobiti priliku za sigurniju budućnost. Vi možda vidite jednu mjesečnu uplatu. Mi na terenu vidimo dijete kojemu ona pomaže nastaviti dalje. Zato kažem da spašavamo živote. Kada upoznate okolnosti u kojima neka od te djece žive, razumijete težinu tih riječi. Iza tih trinaest eura je dijete koje tek treba odrasti. Cijeli jedan život pred njim. A vi možete biti dio razloga zbog kojeg će taj život krenuti u boljem smjeru”, objasnila je. 

Eric: “Potpora koju sam primio kroz Putokaz za Afriku donijela je veliku razliku u mom životu”

Razgovarali smo i s Ericom Minanijem, jednim od mladića kojemu je udruga pomogla, a danas je direktor projekta u organizaciji Compassion International. Objasnio nam je da je njegovo odrastanje donosilo izazove, a pristup obrazovnim prilikama nije uvijek bio lak. Imao je snove o svojoj budućnosti, ali je postojala i neizvjesnost o tome kako će se ti snovi ostvariti. Za Erica je obrazovanje bilo vrlo važno jer je shvatio da mu to može otvoriti vrata bolje budućnosti, ne samo za njega samog nego i za njegovu obitelj i zajednicu. “Potpora koju sam primio kroz Putokaz za Afriku donijela je veliku razliku u mom životu. Smanjila je neke financijske prepreke koje su me mogle spriječiti da nastavim školovanje i omogućila mi da se više usredotočim na učenje i razvoj svojih potencijala. Najvažnije od svega, dala mi je nadu i poticaj da nastavim naprijed, čak i kada je put bio težak. Najveća promjena bila je prilika da se školujem s većim osjećajem sigurnosti i mogućnosti. Netko je bio spreman uložiti u moju budućnost, iako nismo bili obitelj i iako bi rezultati tog ulaganja postali vidljivi tek nakon mnogo godina. To me iskustvo naučilo da jedan čin velikodušnosti može ostaviti trajan utjecaj na nečiji život”, rekao je.

Eric Minani

Ericu je u sjećanju posebno ostala podupirateljica Slavica. Njezina potpora pružena kroz Putokaz za Afriku postala je važan dio njegovog obrazovnog puta i pomogla mu je nastaviti ostvarivati ambicije. Zahvaljujući toj potpori mogao je raditi na svojim obrazovnim ciljevima i izgraditi temelj za svoj profesionalni život. “Na kraju sam studirao odnose s javnošću na sveučilištu, a kasnije i magistrirao korporativnu komunikaciju. Ta su postignuća zahtijevala predanost, ustrajnost i naporan rad, ali je potpora na putu donijela znatnu razliku. Kada razmišljam o Slavičinu doprinosu, vidim više od financijske pomoći. Vidim osobu koja je pomogla stvoriti priliku da razvijem svoje sposobnosti, steknem znanje i pripremim se za budućnost u kojoj bih mogao doprinijeti društvu. Njezina me potpora približila budućnosti koju bi inače bilo mnogo teže ostvariti. Iako Slavica možda nije bila svjedokom svakog izazova s kojim sam se suočio niti svakog postignuća koje sam ostvario, njezin je doprinos ostao dio mog puta. Podsjeća me da utjecaj potpore djetetu može trajati dugo nakon što je neposredna pomoć pružena”, kazao je. 

Njegov posao danas uključuje vodstvo i odgovornost, s naglaskom na potporu razvoju i dobrobiti djece i mladih u zajednici. Ističe da su prilike koje je dobivao oblikovale njegovo razumijevanje u važnost obrazovanja, poticaja i ulaganja u mlade. “Ne mogu odvojiti svoj put od potpore koju sam primio kroz Putokaz za Afriku. Ona je bila važan dio temelja koji mi je pomogao napredovati. Potpora nije obavila posao umjesto mene, ali je omogućila da taj put bude moguć. I dalje sam morao učiti, donositi odluke, svladavati izazove i naporno raditi da bih postigao svoje ciljeve. No imao sam priliku koja mi je pomogla vidjeti budućnost izvan ograničenja mojih okolnosti. Danas sam posebno zahvalan što mi moj profesionalni život omogućuje doprinos razvoju djece i mladih. Na mnogo načina to vidim kao priliku da prenesem dalje nadu i mogućnosti koje su drugi nekoć stvorili za mene”, ističe.

Neizmjerno zahvalan Slavici

Eric je neizmjerno zahvalan Slavici na pomoći, a također se i javio s porukom djeci koja odrastaju u okolnostima sličnima koje je i on sam proživio: “Nikada ne dopustite da vas vaša trenutna situacija uvjeri da su vaši snovi izvan dosega. Vaše podrijetlo ne određuje cijelu priču vašeg života. Na putu mogu postojati prepreke i trenuci kada se budućnost čini neizvjesnom, ali nastavite učiti, naporno radite, tražite pomoć kada vam je potrebna i vjerujte u vrijednost svog potencijala. Ozbiljno iskoristite svaku priliku za učenje i rast. Budite strpljivi prema sebi,ostanite odlučni i zapamtite da traženje pomoći nije znak slabosti. Najvažnije od svega, kada vam se ukažu prilike, iskoristite ih ne samo da poboljšate vlastiti život nego i da pozitivno utječete na živote drugih. Moj me put naučio da kada se djetetu pruži prilika, ta prilika može doseći mnogo dalje nego što itko isprva zamišlja. Može utjecati na obitelj, ojačati zajednicu i nadahnuti novu generaciju”, kaže. 

Stupili smo i u kontakt s Patrickom Tuyizereom, ravnateljem škole EP BIREMBO u Ruandi koji nam je rekao da otkako je njegova škola počela surađivati s udrugom svjedoči pozitivnim promjenama u školi, osobito u dobrobiti učenika, njihovoj motivaciji za dolazak u školu i sposobnosti sudjelovanja u nastavnim aktivnostima. “Udruga je pomogla više od 140 učenika osiguravši im osnovne potrepštine i pomoć za zadovoljavanje osnovnih potreba. Ta je potpora donijela nadu djeci i obiteljima koje se suočavaju s ekonomskim poteškoćama te pomogla u stvaranju poticajnijeg okruženja za učenje. Jedna od najznačajnijih promjena jest vidjeti djecu kako dolaze u školu znajući da se vodi briga o njihovim osnovnim potrebama. Kao ravnatelj vjerujem da kada se djeca osjećaju podržano i zbrinuto, postaju motiviranija za pohađanje škole, sudjelovanje u nastavi i rad na boljoj budućnosti. Putokaz za Afriku postao je više od organizacije koja pruža potporu; postao je cijenjen partner u našoj misiji pružanja uključivog i kvalitetnog obrazovanja”, kazao je.

Patrick Tuyizere

Objasnio nam je da pomoć u obliku obroka, školskog pribora i drugih osnovnih potreba imaju vrlo važnu ulogu u poboljšanju pohađanju nastave, koncentracije i školskog uspjeha učenika. Ističe da je gladnom djetetu teško koncentrirati se, sudjelovati u razrednim aktivnostima ili zapamtiti ono što je naučeno. Kako kaže, kada učenici dobiju potporu koja im je potrebna, mogu se više usredotočiti na obrazovanje umjesto na brigu o teškoćama s kojima se suočavaju kod kuće. “Takva pomoć također potiče roditelje da ostanu uključeni u rad škole i djeci daje veće povjerenje u vlastitu sposobnost učenja .Iako školski uspjeh ovisi o više čimbenika, uključujući kvalitetu poučavanja, potporu obitelji i okruženje za učenje, zadovoljavanje osnovnih potreba učenika stvara bolje uvjete za učenje i postignuća. Za nas u EP BIREMBO podrška osnovnim potrebama djeteta nije samo materijalna pomoć; to je i ulaganje u obrazovanje, dostojanstvo i budućnost tog djeteta”, kaže on i dodaje da potpora koju pruža udruga podsjeća učenike da su vrijedni i da je ljudima stalo do njihove budućnosti. 

Ravnatelj škole ističe kako su najveće potrebe škole održiva potpora za prehranu učenika, nastavni materijali i dodatna pomoć najranjivijoj djeci. Vjeruje da bi školski vrtovi i uzgoj životinja, poput kokoši, koza, kunića i krava, mogli dugoročno pridonijeti prehrani učenika, smanjiti troškove i omogućiti školi veću samostalnost. Takvi bi projekti, uz uključivanje učitelja, roditelja i lokalne zajednice, djeci pružili i praktična znanja o poljoprivredi i proizvodnji hrane. Ipak, za njihovu provedbu potrebni su početna ulaganja, obuka i stručna podrška. Dodaje kako bi škola i bez pomoći udruge nastavila s nastavom i suradnjom s roditeljima i lokalnom zajednicom, no održavanje iste razine potpore najranjivijim učenicima bilo bi iznimno teško. Već su dobili kokoši i stabla banana, a uskoro očekuju voćke i kuniće. Vjeruju da će im ti resursi omogućiti vlastitu proizvodnju hrane i pomoći u zadovoljavanju potreba djece i škole i nakon odlaska udruge Putokaz za Afriku.