Prva ovosezonska premijera ansambla Baleta riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca na programu je u subotu, 7. studenoga u 19.30 sati. Riječ je o plesnoj predstavi »Last Shelter« (»Posljednje utočište«) u K-HNK koprodukciji s HNK-om Varaždin. Predstavu potpisuje međunarodno priznati koreograf i redatelj Serge Aimé Coulibaly. »Last Shelter« zamišlja izdvojeno sklonište u kojem se skupina ljudi pokušava izolirati od svijeta u raspadu. U tom krhkom prostoru kroz ples, tišinu i kolektivne rituale izranjaju tijela, sjećanja i osobne ispovijesti, dok vijesti iz vanjskog svijeta polako prodiru u prividnu sigurnost zajednice. Ono što se činilo dalekim, to prestaje biti, a granica između vlastite i tuđe sudbine sve se više gubi.

Za Sergea Aiméa Coulibalyja ples nije samo umjetnički izraz već i prostor društvenog promišljanja, otpora i mogućnosti drukčijeg razumijevanja svijeta. Rođen u Bobo-Dioulassu u Burkini Faso, Coulibaly je međunarodnu karijeru izgradio povezujući afričke kulturne utjecaje sa suvremenim plesnim kazalištem.

U predstavi sudjeluju plesačice i plesači ansambla riječkog HNK-a: Yurika Kimura, Ksenija Krutova, Tea Rušin, Alessia Tacchini, Isabelle Zabot, Alessio Alfonsi, Jody Bet, Simon Boley, Benjamin Cockwell, Giovanni Liverani, Giorgio Otranto, Samuele Taccone te Sephora Ferrillo i Federico Rubisse kao alternacije. Autor glazbe je Yvan Talbot, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić, a asistent koreografa je Sayouba Sigue.

Alegorija iluzije

Što se krije iza naslova »Last Shelter«? Mislite li da postoji takvo mjesto?

– Vjerujem da to mjesto prije svega postoji u našoj imaginaciji. Ne mora nužno biti fizičko mjesto. To mogu biti različiti prostori, pa čak i skupina ljudi koja odluči ne slijediti smjer kojim, čini se, idu svi ostali. Za mene je »Last Shelter« projekcija onoga što nam je danas očajnički potrebno. Živimo u svijetu u kojem se čini da čovječnost nestaje, u kojem ono što se nekoć smatralo neprihvatljivim postaje normalno i u kojem se nasilje, ravnodušnost i poricanje tuđe ljudskosti sve više toleriraju. Možda posljednje utočište nije mjesto na kojem se skrivamo od svijeta, nego mjesto na kojem pokušavamo zaštititi ono malo čovječnosti što nam je preostalo. To bi mogla biti zajednica koja odbija odustati od solidarnosti, slobode, dostojanstva i mogućnosti da živimo zajedno na drukčiji način. Možda to mjesto još ne postoji. Možda ga moramo osmisliti, izgraditi i izboriti se za njega. A možda je već i sama pomisao na njegovo postojanje način pružanja otpora.

Foto Dean Miculinić

Može li se u današnje vrijeme raznih kriza itko osjećati zaštićenim?

– Upravo me taj paradoks potaknuo na stvaranje predstave »Last Shelter«. Često živimo kao da vanjski svijet ne utječe na nas, kao da ono što se događa u Gazi, Ukrajini ili zapadnoj Africi nema nikakve veze s nama. Stvaramo geografske, političke i psihološke udaljenosti kako bismo se uvjerili da smo sigurni. No istina je da smo svi međusobno povezani. Ono što se događa drugima nikada nije potpuno odvojeno od onoga što se događa nama. Vjerujem da postajemo ranjiviji što više zanemarujemo ono što se događa drugdje u svijetu. Neko se vrijeme možemo osjećati zaštićeno, ali taj osjećaj sigurnosti može biti iluzija. Prije ili poslije posljedice tih kriza stižu i do nas, ponekad na načine koje nismo mogli ni zamisliti. »Last Shelter« alegorija je te iluzije. Propituje mogućnost pronalaska zaštite u svijetu u kojem nitko nije uistinu odvojen od patnje drugih. Možda pravo pitanje nije možemo li pronaći sigurno mjesto za sebe, nego možemo li izgraditi svijet u kojem je sigurnost nešto što dijelimo, umjesto nečega što pokušavamo sačuvati samo za sebe.

Političko tijelo

Što riječka publika može očekivati od vaše predstave?

– Za mene je kazalište prostor koji bi nas trebao obogaćivati i emocionalno i intelektualno. To je također prostor slavlja, mjesto na kojem možemo uživati i nakratko ostaviti po strani svakodnevne stresove. Smatram da je važno da publika uživa u iskustvu, ali da istodobno bude izazvana, potaknuta na preispitivanje, pa možda čak i uznemirena. Volio bih da iz kazališta izađe s osjećajem da se nešto u njoj promijenilo. Trenutak zajedništva između stotina ljudi koji dijele isti prostor, iste emocije i isto iskustvo nevjerojatno je snažan. Takvo zajedništvo treba njegovati s velikom pažnjom.

Ne želim nužno da publika nakon predstave »Last Shelter« ode ispunjena nadom ili strahom. Radije bih je pozvao da se suoči s oboje. Strah nam može pomoći da postanemo svjesni vlastite ranjivosti, ali ne bi nas smio paralizirati. A nada za mene ne znači vjerovati da će na kraju sve biti dobro. Ona znači razumjeti da i dalje imamo odgovornost jedni prema drugima. Ako predstava može makar malo promijeniti način na koji gledamo jedni na druge i na svijet, onda vjerujem da je postigla nešto vrijedno.

Poznati ste po društveno angažiranim predstavama. Kako u tom kontekstu vidite odnos tijela i politike?

– Za mene svako tijelo koje se nalazi u nekom prostoru ima politički odnos prema tom prostoru. Tijelo nikada nije neutralno. Ono nosi povijest, identitet, kulturu i specifičan način zauzimanja prostora u svijetu. Vodim i radionicu pod nazivom »Političko tijelo«, koju sam održavao u nekoliko afričkih zemalja. Na njoj istražujemo koliko toga tijelo može izraziti samom svojom prisutnošću u određenom prostoru, čak i bez ijedne izgovorene riječi. U radu s plesačima riječkog Baleta upravo smo se usredotočili na to pitanje prisutnosti: što njihova tijela govore? Što komuniciraju? Što otkrivaju, a da pritom uopće ne progovore? Što danas žele izraziti? Vjerujem da je tijelo vjerojatno prvi teritorij koji politička moć nastoji kontrolirati. Želi regulirati kako se krećemo, kako se ponašamo, kako se izražavamo, tko smije zauzimati određene prostore, a tko ne. Kontrola tijela tijekom povijesti bila je jedan od najtemeljnijih načina ostvarivanja moći.

No tijelo je i mjesto otpora. Ono može odbiti poslušnost, pamtiti, preobraziti se i izmišljati nove načine postojanja. Čak i kada su riječi zabranjene ili ih je nemoguće izgovoriti, tijelo i dalje može govoriti. Za mene je to jedna od najsnažnijih dimenzija plesa: mogućnost da učinimo vidljivim ono što moć često nastoji zadržati nevidljivim.

Život između različitih svjetova

U jednom ste intervjuu rekli da su vaše ranije predstave bile izravnije politički usmjerene, dok je politika kasnije postala manje vidljiva, no nikad nije nestala. Zašto je došlo do te promjene?

– Koreografske radove stvaram već više od 24 godine i mislim da se moj odnos prema politici tijekom vremena prirodno mijenjao. Kada sam bio mlad koreograf, imao sam vatren temperament i vrlo idealističke ambicije. Iskreno sam vjerovao da plesna ili kazališna predstava može izravno pridonijeti političkim promjenama. Želio sam osuđivati, propitivati, suprotstavljati se, a ponekad i provocirati. S vremenom i iskustvom postao sam odmjereniji, ne nužno manje političan, nego možda svjesniji složenosti svijeta i granica onoga što umjetnost može postići. Mislim da sam postupno shvatio kako snaga umjetnosti ne leži nužno u prenošenju političke poruke. Ona se može očitovati i u sposobnosti da dotakne ljude na manje predvidljive načine: poezijom, emocijama, ljepotom, nelagodom i maštom.

Danas dajem više prostora samom umjetničkom iskustvu. Zanima me što se događa u ljudima dok gledaju predstavu, što osjećaju, koja im se pitanja javljaju i što im ostaje nakon nje. No politika nikada nije nestala iz mojeg rada. Možda je samo postala manje vidljiva, dublje utkana u umjetnički jezik, tijela, odnose među ljudima i moj pogled na svijet. Ne mislim da sam se udaljio od politike. Mislim da sam došao do dubljeg razumijevanja onoga što umjetnost može učiniti na političkom planu, a da pritom ne mora nužno govoriti jezikom politike.

Rođeni ste u Burkini Faso, radili ste u različitim kulturnim kontekstima, a danas živite i radite u Europi. Što vam je donio takav život u raznim sredinama?

– Život između različitih svjetova zasigurno mi je pružio osjećaj slobode, ali suočio me i s brojnim proturječnostima.

Rođenje u Burkini Faso te život i rad u Europi omogućili su mi da iskusim različite načine razumijevanja svijeta i različite odnose prema tijelu, vremenu, zajednici i slobodi. To je neprestano propitivalo moje vlastite pretpostavke i prisiljavalo me da preispitam ono što ponekad uzimam zdravo za gotovo. Mislim da je jedan od najvećih darova tog iskustva to što ne osjećam potrebu pripadati samo jednom svijetu niti se definirati isključivo jednim kulturnim identitetom. Mogu se kretati između različitih stvarnosti, učiti iz njih i dopustiti im da postoje usporedno u meni. To je duboko utjecalo na moj umjetnički jezik. No taj položaj nije uvijek ugodan. Život između svjetova može značiti i da se nigdje nikada ne osjećaš potpuno kod kuće. U Europi me ponekad prvenstveno promatraju kroz moje afričko podrijetlo, dok u Africi moje europsko iskustvo ponekad određuje način na koji me drugi doživljavaju. Neprestano se suočavaš s tuđim očekivanjima o tome kakav bi trebao biti. Taj položaj donosi i određenu odgovornost. Vrlo sam svjestan nejednakih odnosa koji i dalje postoje između Afrike i Europe, osobito u području kulture. Kretanje između tih svjetova ne znači da svi imaju jednake uvjete za takvo kretanje.