Foto Matea Jurčić
Pičke vrište otvorenije su posezale za melankolijom, Mašinko je često provlačio kroz šalu, no zajedničke su im melodije koje ostaju u uhu
povezane vijesti
Za petnaeste obljetnice nije uvijek potrebna svečana retrospektiva. Pičke vrište i Mašinko svoje su sinoć obilježili pred krcatim Palachom, uz repertoar najvećih hitova i publiku u kojoj su se susrele različite generacije. Posebno je mnogo bilo mladih: dovoljno da večer dobije drukčiji smisao od pukog prisjećanja na pjesme uz koje je netko odrastao.
Prve su na pozornicu izašle Pičke vrište koje su do svojeg prvog riječkog nastupa stigle tek nakon petnaest godina postojanja. Njihov punk ima izraženu emotivnu crtu: brze gitare i čvrst ritam nose pjesme o gubitku, odnosima i prolaznosti, a melodični refreni daju tim temama oblik koji lako izlazi iz privatnosti slušalica i ulazi u koncertnu gužvu. U Palach su stigli s novim pjevačem Marinom Lugovićem i trećim albumom “Memento Mori”, objavljenim nakon višegodišnje diskografske pauze. Petnaesta obljetnica za Pičke vrište došla je u trenutku ponovnog zaleta, s novim glasom i materijalom koji nastavlja njihovu priču.
Nakon njih pozornicu je preuzeo Mašinko, bend čije su pjesme podjednako bliske punk koncertu i društvu koje se nakon njega ne želi razići. Njihov je zaštitni znak spoj brzine, širokih melodija i humora iza kojeg često provire frustracija, umor ili osjećaj nepripadanja. Pjesme o piću, koje su i sinoć izazvale najviše urlanja publike, pritom su tek najvidljiviji sloj repertoara: ispod njih ostaje mnogo svakodnevice koju je lakše izgovoriti uz glasne gitare. Mašinkov koncertni karakter počiva na razigranosti i neposrednosti, na dojmu da članove benda još uvijek veseli ono zbog čega su prvi put zajedno ušli u prostoriju za probe. Nastup u Palachu bio je prilika za susret s tim njihovim prepoznatljivim svijetom, u godini kada obilježavaju petnaest godina od “Frakturka”, zajedničkog izdanja s Frakturom mozga.
Dva benda pritom su sinoć ponudila različite nijanse bliskog zvuka: Pičke vrište otvorenije su posezale za melankolijom, Mašinko je često provlačio kroz šalu, no zajedničke su im melodije koje ostaju u uhu i pjesme kojima ne treba velika produkcija da bi našle put do publike. A te publike sinoć u Palachu nije nedostajalo.
