RIJEKA – Kraj listopada u Klubu Palach donosi zajednički nastup zagrebačkih punk-rock bendova Mašinko i Pičke vrište. Ove godine Mašinko slavi 15 godina od izlaska albuma »Frakturko«, a od početka ovog ljeta mogli smo slušati i dvostruki singl »Lijepo i ružno« te »Himne nepripadanja« nastao u suradnji s IDEM-om, što su dvostruki razlozi za intervju.

Uoči koncerta koji će u petak održati u klubu u Kružnoj razgovarali smo s basistom Srđanom Grbićem.

Energija i spontanost

Ove godine navršava se 15 godina od izlaska »Frakturka«, zajedničkog izdanja s Frakturom mozga. Kad se danas vratite tim pjesmama, što u njima prepoznajete kao početak svojeg zvuka? Biste li nešto napravili drukčije?

– Sudbina je htjela da jedino mene nije bilo dok smo snimali »Frakturka«, ali sam bio tu dok smo radili stvari. Pristup je bio drukčiji nego na prvom »demo« albumu kad smo većinu stvari »dovukli« iz ranijih bendova i stvaralačkih faza.

Začetke nekog Mašinko zvuka vidim u dvije stari s tog prvog »demo« albuma: »Sretan« i »Sude mi«. A onda se vrlo brzo zaredalo novih sedam stvari koje su imale taj neki naš zvuk.

Priča se ipak zaokružila tek s dolaskom Andrije za božićni singl i album »Svugdje je doma«. Drukčije? Ne, to je bilo razdoblje kad nas je hranio totalni entuzijazam i nije bilo previše promišljanja i premišljanja. Mislim da se ta energija i spontanost i danas čuje i može prepoznati na snimci.

Nedavno ste objavili »Lijepo i ružno« i »Himne nepripadanja« u suradnji s IDEM-om. Kako je nastala ta suradnja i što je donijela u vaš način pisanja i sviranja?

– Do suradnje je došlo na inicijativu našeg Markana, a već otprije je postojao međusobni respekt i prijateljstvo. Ideja je bila vrlo jednostavna, svatko napiše pjesmu i da onom drugom da osmisli svoj dio.

Što se samog pisanja i sviranja tiče, nije bilo nekih novina, ali je pristup snimanju bio malo drukčiji i opušteniji (hvala Andriji).

Nama je ta priča dobro došla jer nam je trebala neka inicijativa sastrane da nas malo razmrda i pokrene. S naše strane mi je to bilo odlično iskustvo.

Imali smo neku kreativnu pauzu, donio sam ideju i tekst na probu, Pero je dao inspiraciju za bridge, Andrija predložio da refren bude duži i sve skupa je super sjelo.

Onda smo se našli s Antunom kod Andrije doma, postavili neki kostur za njegovu i našu stvar i dalje je sve išlo glatko. Još je u samom miksu Antun dao neka malo više pop rješenja u ritmu i sve u svemu je jako lijepo ispalo.

Jako smo se promijenili

»Himne nepripadanja« zanimljiv su naslov za bend uz čije pjesme publika često osjeća upravo zajedništvo. Što za vas danas znači nepripadanje i kako se taj osjećaj mijenjao od početaka benda?

– Uh, teško pitanje! Osnovna ljudska potreba je potreba za pripadanjem, na ovaj ili onaj način. Kako odrastamo, tako nam se nude razne priče o pripadanju.

Ulica, birtija, klub, nacija, lijevo, desno itd. I ti se trudiš pronaći u nečemu, osjećati se prihvaćenim, shvaćenim, prepoznatim.

U jednom trenutku, kad ti dovoljno omrzne sve što se nudi, shvatiš da je upravo to nepripadanje zajednički nazivnik ljudi s kojima voliš provoditi vrijeme.

Odbačeni, izgubljeni, zamišljeni… To su naši ljudi. Drugi dio pitanja, kako se osjećaj mijenjao od početaka benda? Mislim da se nije puno promijenio na razini benda.

Kao pojedinci, svi smo se jako promijenili, prošli mnoge poslove, neki zasnovali obitelji, ukratko puno vremena je prošlo, ljudi se mijenjaju.

Ali ono što osjetim svaki put kad sjednemo u kombi, backstage ili na piće, je to neko zajedničko prešutno razumijevanje da nema mjesta politici i razlikama, osim ako ih ismijavamo.

U vašim se pjesmama humor, svakodnevne frustracije i društveni komentar katkad susreću u istom stihu, zapravo i u refrenu. Kako prepoznajete temu kojoj treba pristupiti kroz šalu?

– Mislim da smo tu svi, svjesni ili ne, djeca Bukowskog (»Mi smo ovdje da pijemo pivo. Mi smo ovdje da ubijemo rat.«) Nama je humor štit protiv očaja.

Crni humor, cinizam, još bolje! Odabir teme ovisi o razini frustracije, a svemu je bolje pristupiti kroz šalu. Ipak je to glazba, a ne dnevnik.

Povezuje nas scena

Nakon toliko godina i koncerata, kod koje vas pjesme još uspijeva iznenaditi reakcija publike? Postoji li neka koju danas doživljavate drukčije upravo zato što joj je publika dala svoje značenje?

– Meni je reakcija na »Mirtu« iznenađujuća jer nisam očekivao da će se jedna tako intimna pjesma svidjeti publici. Također, »Stoji na vratima i negoduje«, nisam mislio da će tako zaživjeti na koncertima.

Ima još dosta stvari koje rijetko sviramo, a kad ih odsviramo, publika reagira i to onda bude super, uvijek se iznenadim. Mislim da mi u bendu nekad imamo svoje zacrtane ideje o tome koje pjesme publika želi čuti, pa uvijek dobro dođe korektiv od publike. Pjesma kojoj je publika dala značenje? »Rijetka sprava«, tu svatko ima svoje značenje!

U Palachu nastupate s grupom Pičke vrište, u godini važnih obljetnica za oba benda. Što vas povezuje i što pripremate za riječku publiku – koliko će mjesta dobiti novi materijal, koliko povratak na početke?

– Povezuje nas scena, isti festivali, gostovanja, koncerti, druženja. Mi se pripremamo kao uvijek, pjesme koje želimo svirati, nešto staro, nešto novo, kako kaže narod: za svakoga ponešto, za nekoga sve…