Jedna od najpoznatijih prapovijesnih skulptura pronađenih na Malti, zagonetna »Žena koja spava«, odnosno »Sleeping Lady«, dio je malteške pretpovijesne baštine koja i dalje intrigira povjesničare umjetnosti, no i same umjetnike, a da je tome tako pokazuje i u Nacionalnom arheološkom muzeju u Valletti višemjesečna izložba »Skrivene božice – nepoznate slike Giorgia Prece« (»Hidden Goddesses – Unseen Paintings by Giorgio Preca«), koja tvori dijalog s jednim od najstarijih artefakata iz nacionalne malteške zbirke, malom statuom »Žena koja spava«.

Likovna izložba »Skrivene božice – nepoznate slike Giorgia Prece« predstavlja zbirku od 31 umjetničkog djela, među kojima je i autoportret, koja su nadahnuta malteškom »Ženom koja spava«, a riječ je o javnosti nepoznatim radovima, koje je nakon uspjeha izložbe posvećene umjetniku i održane prije pet godina u muzeju MUŻA, javnosti predstavila obitelj autora.

Foto Ervin Pavleković

U središtu ove zanimljive likovne izložbe mala je prapovijesna glinena statua »Žena koja spava« pronađena u hipogeju Hal Saflieni, jedan od prepoznatljivih simbola drevne malteške kulture. Glave položene na rukama, zbog čega se čini kao da spava, figura žene koja leži na boku i stoljećima nakon nastanka djeluje zagonetno. Naime, nije poznato što žena točno predstavlja, niti kakvu je funkciju imala, a niti njezin današnji naziv nije niti izvorno ime predmeta. Različita tumačenja povezivala su je sa snom, smrću, zagrobnim životom, kao i s plodnošću, regeneracijom te idejom ženskog božanstva, no riječ je samo o pretpostavkama, pa ženino poistovjećivanje s božicom također treba uzeti s dozom opreza.

Živa baština

No upravo činjenica da se o toj maloj statui ne zna sve, glavni je razlog njezine stoljetne privlačnosti, na što se osvrnuo i ravnatelj Heritage Malta Noel Zammit.

– Ova izložba snažan je primjer toga koliko je naša baština uistinu živa i kako je svaka generacija ponovo otkriva i tumači na svoj način. U sklopu svoje misije Heritage Malta brine se da lokaliteti i muzeji o kojima skrbi ostanu relevantna mjesta na kojima ljudi mogu pronaći iskru koja potiče znatiželju i dijalog. Ovim djelima, koja povezuju arheologiju, modernu umjetnost, povijest i imaginaciju, posjetitelje se poziva na promišljanje o tome odakle dolazimo i tko smo danas, ističe Zammit.

Foto Ervin Pavleković

Izložba koja istražuje teme sjećanja, baštinu i reprezentaciju, istodobno propituje umjetnička djela u kontekstu kulturne scene, muzejskih narativa i oblikovanja nacionalnog identiteta Malte nakon njezina stjecanja neovisnosti, a povezuje, naglasio je ministar umjetnosti, kulture i nacionalne baštine Malcolm Paul Agius Galea, i one sadašnje i one buduće generacije.

– Ova izložba jasno pokazuje da naša kulturna baština nastavlja inspirirati nove generacije i razvijati se tijekom vremena. U umjetničkoj viziji Giorgia Prece »Žena koja spava« reinterpretirana je suvremenim vizualnim jezikom koji povezuje našu prapovijesnu prošlost s modernim umjetničkim izrazom, podsjećajući nas na to da kada svoju baštinu nastavljamo reinterpretirati i vrednovati iz novih perspektiva, jača i naš identitet, kaže Galea.

Položaj tijela žene koja leži može značiti i san i odmor, ali jednako tako smrt, može biti uputstvo o njezinu unutarnjem svijetu ili pak prijelazu iz jednoga stanja postojanja u drugo. Vrijedni arheološki artefakt baš zbog toga ostaje otvoren za različita tumačenja, što objašnjava i njegovu poveznicu s umjetnikom Precom, koji je djelovao tisućama godina nakon njegova nastanka. Žena koja leži za Precu stoga nije samo stari arheološki predmet, muzejski eksponat, već motiv koji je preoblikovao vlastitim umjetničkim jezikom.

Foto Ervin Pavleković

Motivska preoblika

Upečatljivu i zagonetnu prapovijesnu figuru Preca tako reinterpretira tamnim linijama, jarkim bojama i pojednostavljenim formama karakterističnima za svoj umjetnički izraz. S obzirom na to da njegove slike nisu samo suvremeno ponavljanje onog poznatog, drevnog motiva, između arheološkog predmeta i modernističkog slikarstva, dolazi do preoblike – prelazeći iz jednoga povijesnog i kulturnog konteksta u drugi, ista se figura mijenja. Tako gledajući, figura koja je nekad imala ritualnu ili simboličku funkciju, u Precinu slikarstvu dobiva novo značenje, koje je dakako, povezano s modernom umjetnošću, kulturnim pamćenjem i umjetnikovim odnosom prema vlastitim malteškim korijenima.

A poveznica između tih dviju krajnosti i nije slučajna, jer prije nego što je 1956. godine napustio Maltu, umjetnik Giorgio Preca radio je kao restaurator u tadašnjem Nacionalnom muzeju, a od posebne je zanimljivosti i to što se sam muzej nalazio u istoj zgradi u kojoj je danas postavljena izložba njegovih radova. Nije stoga teško za zaključiti da ga je njegova restauratorska karijera, koja je nalagala da povijesne artefakte promatra doslovno izbliza, inspirirala za stvaranje ovih radova okupljenih izložbom.

Spomenuti dijalog slikarstva i arheologije očituje se i u samome izložbenom postavu; radovi i predmeti raspoređeni su polukružno oko središnjeg prolaza, čime se evocira karakteristična forma megalitskog kompleksa Mnajdra, pa arhitektura postava opstoji kao još jedan način na koji se ova suvremena izložba povezuje s prapovijesnom Maltom, nudeći promatraču jedinstveno iskustvo.

Sama izložba nije usmjerena isključivo na umjetnikovo nadahnuće, odnosno prapovijesni artefakt, već signalizira o široj tematskoj perspektivi; o temama sjećanja, baštine te (re)prezentacije. Precine upečatljive slike usidrene su tako u kontekst malteške kulturne scene i muzejskih narativa te, najprije ili najposlije, proces oblikovanja nacionalnog identiteta nakon stjecanja neovisnosti. Jedan od malteških najprepoznatljivijih simbola sada figurira kao nešto što značenjski vrluda, odnosno značenjski se mijenja ovisno o vremenu i kontekstu u i iz kojeg ga promatramo. Štoviše, dva potpuno različita umjetnička djela, statua i slika, pokazuju kako jedno, statua kao dio arheološke baštine, može postati materijal i inspiracija za drugo djelo, novi umjetnički izraz.

Foto Ervin Pavleković

Zaokružena priča

Naravno, kad se spominje spoj starog i novog, to jest novi umjetnički iskaz, valja ga tumačiti (i) s obzirom na Precine druge radove, jer umjetnik je jedan od pionira moderne malteške umjetnosti, koji se isticao spremnošću za prihvaćanjem novih umjetničkih tendencija, čak i kad to nije bilo odveć popularno i kad nije baš uvijek nailazilo na razumijevanje zajednice.

Ono što možda i zaokružuje samu priču koja sama po sebi na neki način već i jest zaokružena, jest odluka Precine obitelji da sliku »Božica koja spava« (»Sleeping Goddess«) iz 1972. godine trajno daruje nacionalnoj zbirci, čime je djelo nadahnuto prapovijesnim nasljeđem i samo postalo dio malteške kulturne baštine – slikovito, predmet iz daleke prošlosti nadahnuo je jednog modernog umjetnika, njegova ga je interpretacija transcendirala u posve novo vrijeme, a sada se jedna od tih slika vraća u nacionalnu zbirku iz koje je početna inspiracija i potekla.