U prvoj prostoriji klavir stoji u vodi. Nije riječ o scenografskoj gesti, nego o instrumentu koji je 2011. teško oštetio potres i potom tsunami na sjeveroistoku Japana. Ryuichi Sakamoto pronašao ga je u opustošenoj školi u prefekturi Miyagi i nazvao »klavirom koji je ugodila priroda«. U instalaciji »IS YOUR TIME« (2017./2024.) njegove tipke više ne pokreće pijanist, nego mehanizam povezan sa seizmološkim podacima iz cijeloga svijeta. Svaki potres negdje na planetu može proizvesti ton u Berlinu, pretvarajući instrument u rezonator same Zemlje. Iznad bazena s oštećenim instrumentom pada digitalni snijeg: tiha slika nasuprot nasilju tektonskih sila.

Albumi Ryuichija Sakamota

Tim prizorom započinje »Ryuichi Sakamoto | seeing sound, hearing time« u berlinskom Hamburger Bahnhof – Nationalgalerie der Gegenwart, prva velika europska retrospektiva japanskoga skladatelja i umjetnika. Na približno 1.500 četvornih metara okupljeno je sedam radova u pet velikih zvučnih prostora, nastalih uglavnom u posljednjim godinama njegova života. Izložba traje od 11. rujna 2026. do 20. lipnja 2027. te nije koncipirana kao kronološki pregled blistave karijere, nego kao prostorno iskustvo slušanja. Zvuk ovdje nije pratnja slici, niti je slika ilustracija glazbe; oboje postoje u paralelnim vremenskim tokovima, ponekad se dotičući, ali bez obveze da se usklade.

»Instalacijska glazba«

Sakamoto (1952. – 2023.) je bio pop-zvijezda, skladatelj, pijanist, producent, medijski umjetnik i aktivist, no nijedna od tih odrednica nije dostatna. Samostalno je debitirao 1978. albumom »Thousand Knives«, a krajem sedamdesetih proslavio se kao suosnivač Yellow Magic Orchestra, pionirskog trija koji je sintetizatore, računala i digitalnu produkciju koristio prije nego što su techno, ambient i umrežena kultura dobili svoja opća mjesta. Njegov opus obuhvaća i dvije opere te gotovo 45 filmskih i televizijskih partitura, među njima glazbu za Nagisu Oshimu, Bernarda Bertoluccija i Alejandra Gonzáleza Inárritua. Za glazbu u »Posljednjem kineskom caru« osvojio je Oscar, a potom i dva Zlatna globusa te Grammy. No priznanja ga nisu zatvorila u prepoznatljivu formulu. Od početka 2000-ih sve ga je više zanimalo kako glazbu izložiti, osloboditi je pozornice, početka i kraja te pretvoriti u prostor kroz koji se prolazi tijelom.

Ta promjena nije bila bijeg iz glazbe, nego pokušaj da joj vrati prostornu i materijalnu dimenziju. Sakamoto je kompoziciju počeo graditi od terenskih snimki, šuma kiše, pucketanja granja, vibracija žica, glasa i tišine, dopuštajući svakom zvuku vlastiti tempo. Nazvao je to »instalacijskom glazbom«: nečim što se ne sluša s jednoga mjesta i u zadanom trajanju, nego se susreće dok se tijelo kreće. Posjetitelj više nije publika pred izvedbom, nego sudionik u organiziranju vlastite percepcije.

Suradnja pritom nije bila sporedna epizoda, nego temelj njegove poetike. S medijskim umjetnikom Shirom Takatanijem, filmašem Apichatpongom Weerasethakulom i umjetnikom i glazbenikom Carstenom Nicolaijem oblikovao je složene zvučne prostore u kojima se slušanje i gledanje povezuju s tjelesnom i emocionalnom percepcijom. Autorstvo postaje razmjena, pa retrospektiva nije monumentalizacija osamljenoga genija, nego mreža odnosa.

U središtu zvučnog polja

U instalaciji »async–immersion« iz 2023. glazba s albuma »async« iz 2017. širi se 14-kanalnim sustavom i posjetitelja smješta u samo središte zvučnog polja. Na osamnaest metara dugom LED-zidu Takatani u stvarnom vremenu slaže prizore predmeta iz Sakamotova njujorškog studija: klavir, knjige, biljke i instrumenti polako se rastvaraju u nestabilne pejzaže. Slika i zvuk nisu sinkronizirani. Upravo u tom razmaku nastaje prostor slobode: više nema jedne putanje koju treba slijediti niti vrhunca prema kojem sve mora voditi.

U instalaciji »IS YOUR TIME« (2017./2024.) tipke više ne pokreće pijanist, nego mehanizam povezan sa seizmološkim podacima iz cijeloga svijeta

Weerasethakulov »async–first light« još je intimniji odgovor na isti album. Umjesto klasičnog glazbenog videa, njegovi prijatelji jednostavnim su kamerama bilježili projekcije, ulice, životinje, uspavane ljude i kratke svakodnevne susrete. Zrnate slike pripadaju onom nestabilnom času prvoga jutarnjeg svjetla kada još nismo sasvim izašli iz sna. Uz njih se prikazuje nijemi »Durmiente«: Tilda Swinton polako tone u san, a jedini događaj postaju gotovo nevidljive promjene disanja, tijela i svijesti. Muzej odjednom nije mjesto spektakla, nego vježba usporavanja pogleda.

Središnja instalacija »TIME, TIME«, nastala prema istoimenoj kazališnoj predstavi praizvedenoj 2021. na Holland Festivalu u Amsterdamu, pretvara vodu u pozornicu i spremnik sjećanja. Na trima projekcijama pojavljuju se plesač Min Tanaka i Mayumi Miyata, izvođačica na tradicionalnim japanskim usnim orguljama shō. Fragmenti iz »Deset noći snova« Natsumea Sōsekija i nō-drame Kantan nižu se slučajnim redoslijedom. Trenuci i vječnost, san i java, prošlost i budućnost premještaju se među ekranima bez stabilnog početka i završetka. Glazba više nije linearna pripovijest, nego polje različitih vremena.

Japanski skladatelj i umjetnik Ryuichi Sakamoto

Takav postav otkriva i nešto o samom mediju izložbe. U njoj istodobno djeluju barem tri vremena: ono koje rasporedom prostora oblikuje kustos, trajanje svakog pojedinog djela te osobno vrijeme posjetitelja, koji zastaje, vraća se ili prolazi dalje. Sakamoto publici prepušta da sama »kurira« vlastito trajanje. Iskustvo se zato ne završava izlaskom iz muzeja; ono se taloži poput zvuka čiji odjek možda razumijemo tek godinama poslije.

Slušanje kao estetska i etička praksa

U završnici Carsten Nicolai, Sakamotov suradnik tijekom više od dva desetljeća, povezuje znanstvenu znatiželju s nelagodom ljudske dominacije nad prirodom. Polazeći od Verneovih »Dvadeset tisuća milja pod morem«, »PHOSPHENES« priziva svjetlosne pojave koje vidimo zatvorenih očiju, dok »ENDO EXO« – grčki: unutra, izvana – uz sporu klavirsku melodiju pokazuje kosture i preparirane životinje iz prirodoslovnih zbirki. Glazba dolazi s albuma »12«, Sakamotova zvučnog dnevnika nastalog tijekom bolesti 2021. i 2022. godine. U tim kasnim radovima guste strukture ustupaju mjesto pojedinačnim tonovima, dugim stankama i krhkim rezonancijama. Redukcija, međutim, ne sužava svijet: nekoliko nota otvara čitave krajolike.

Bolest, blizina smrti i ekološka kriza oblikuju ovu izložbu, ali je ne pretvaraju u elegiju. Sakamotova umjetnost uvijek je bila politička: protivio se nuklearnoj energiji, zauzimao se za mir i zaštitu okoliša, osnovao organizaciju More Trees te Tohoku Youth Orchestra za mlade iz područja pogođenih katastrofom 2011. Njegov aktivizam nije bio dodatak umjetnosti, nego posljedica iste pozornosti prema ranjivosti života.

Zato »seeing sound, hearing time« naposljetku nije samo izložba o glazbeniku koji je prešao granicu prema vizualnoj umjetnosti. Ona predlaže slušanje kao estetsku, ali i etičku praksu: slušanje drugih ljudi, povijesti, tehnologije i prirode, pa i procesa nad kojima nemamo kontrolu. U svijetu opsjednutom ubrzanjem Sakamoto nas ne poziva da zaustavimo vrijeme, nego da napokon čujemo kako ono prolazi.

Središnja instalacija »TIME, TIME« nastala je prema istoimenoj kazališnoj predstavi iz 2021. godine