»Pratim patnju. Bilježim je svako popodne.« Ova rečenica, tipična za kratki (141 stranica) roman »Jezero« izražava srž debitantskog romana hrvatske poznate pjesnikinje Ane Brnardić, romana koji je svojevrsna slika mnogo toga što donosi žalovanje za umrlom voljenom osobom, u njezinom slučaju za ocem. »I smrt bližnjih daje novu energiju, kaže ostarjeli Hayao Miyazaki. Žalovanje je jezero iz kojeg se grabi dlanovima, ravno na usne.«, piše Brnardić citirajući jednog od brojnih ljudi koji su obrađivali temu smrti bližnjih i koje spominje u ovoj knjizi čiji je naslov posudila upravo iz ove rečenice spomenutog japanskog autora.

Prozno-poetski osvrti

Za autoricu njezin otac »postoji u slikama, u isječcima sjećanja, u srcu i u metaforama s kojima mogu u beskraj«, piše Brnardić u jednom od stotinjak raznih prozno-poetskih osvrta koje niže u ovoj knjizi koju je, kaže, počela pisati kao dnevnik u jednu zelenu bilježnicu da bi potom odustala od tog oblika zapisivanja i predala se valu impresija koje niže kombinirajući i spajajući prošlost i sadašnjost, bolest i dane sreće, puninu života i smrt, svjetlo djetinjstva i mladosti s mrakom teškog žalovanja. Ona svog voljenog tatu zna iz »perspektive djeteta koje je obasipano ljubavlju«, pa je time njegov odlazak bolniji i teži. Zato na jednom mjestu i kaže: »Pišem, ne da bih se suočila s traumom, niti da zaključim poglavlje. Pišem da ostanem u kontaktu…«

Sukladno svojoj dokazanoj sposobnosti lirskog izražavanja, autorica piše kroz kratke jednostavne fragmente »hvatajući« oko sebe trenutačno stanje i opisujući, s jedne strane, muke vezane uz tešku bolest svog oca, patnju, smrt i i tugu nakon toga, odnosno oživljavajući, s druge strane, dane prije tih teških trenutaka. »Kad hodam za njim po stanu, želim uloviti svjetlost u njegovom pogledu, onu koja će biti prevedena kao ‘moja kći’. Želim se vidjeti u njegovim očima, kao što sam mogla uvijek. To je bila najbolja slika mene, jer je bila topla kao peć.«, piše Brnardić.

Osjećaj prolaznosti

Njezina su prisjećanja brojna i bogata emocijama pri čemu, što je jako dobro, svjedočimo punini života pa tako uz bol predočenu nam iz perspektive četrdesetogodišnjakinje koja je izgubila voljenu osobu, puno saznajemo i o njezinom djetinjstvu, danima puberteta u Sisku i Zagrebu, izbjegličkim danima devedesetih, raščlanjivanju obiteljskih odnosa, analizi emocija djevojčice, djevojke i mlade žene, životu nakon smrti oca, obiteljima iz kojih su potekli njezini otac i majka, svojim mladenačkim i kasnijim ljubavima, ali i o sve uočljivijem osjećaju prolaznosti i starenja.

Pojava ovog romana uklapa se u niz ove godine već objavljenih zanimljivih romana slične tematike, točnije s knjigama Vesne Ćuro Tomić »Vrijeme umiranja« i Ivane Šojat »Sanjao sam snijeg«. No, koliko god »Jezero« bilo kratki roman o smrti, toliko je istodobno i roman o životu. Ili, kako to autorica u jednom trenutku kaže: »Ono što sam htjela jest da bilježim suočavanje. Smrt, koju je tata uveo, svi smo morali prihvatiti, i s njom je krenulo poučavanje, o nama samima.«, zapisala je Ana Brnardić.

O autorici

Ana Brnardić (1980.) diplomirala je komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i violinu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Autorica je više nagrađenih zbirki poezije. Za knjigu »Pisaljka nekog mudraca« dobila je Nagradu Goran za mlade pjesnike (1998.), Nagradu Grada Siska (1998.) i Nagradu Slavić Društva hrvatskih književnika za najbolju knjigu poezije (1999.), za knjigu »Valcer zmija« Kvirinovu nagradu za najbolju knjigu poezije autora mlađeg od trideset i pet godina (2005.), a knjige »Postanak ptica« te »Vuk i breza« bile su u finalu Nagrade »Tin Ujević« za najbolju knjigu poezije (2009. i 2020.). Osim toga, objavila je i pjesničku knjigu »Uzbrdo« (2015.). Knjige su joj prevedene i objavljene u Rumunjskoj (»Hotel cu muzicieni«, 2009.), Švedskoj (»Faglarnas tillblivelse«, 2016.), Francuskoj (»Devant toi le jour«, 2021. i »L’épaule«, 2022.) i Slovačkoj (»Vznik vtákov«, 2026.), a pojedinačne pjesme prevedene su na brojne svjetske jezike. Odrasla je u Sisku, a živi u Zagrebu. Osim poezije, piše eseje, književnu kritiku i prozu te prevodi s rumunjskog.

Izdavač o knjizi

»U svojem proznom prvijencu, kratkom autofikcijskom romanu »Jezero«, Ana Brnardić hvata se ukoštac s jednim od najtežih izazova koji se uopće mogu postaviti pred spisateljicu – kako tekstom upečatljivo osmisliti razornu prazninu koja se otvara u trenutku kada shvaćamo da naš bližnji umire? Smrt oca središnji je događaj koji pokreće pisanje ovoga snažnog i nemilosrdno iskrenog teksta, koji se u svojoj težnji da sačuva i zapamti ne obazire na pripovjedna pravila i žanrovska očekivanja. »Jezero« je i roman, i dnevnik, i meditacija i poezija. Nizom kratkih zapisa Ana Brnardić plete pripovijest o odlasku oca i onima koje taj odlazak nepovratno mijenja, priču o majkama i kćerima, o magiji djetinjstva i dobu odrastanja, o tijelu i prirodi. Ono najteže izriče se slikom i detaljem: žalost za ocem kugla je, jezero i provalija, novi reljef u obiteljskom krajoliku. Smrt je otvor u krošnji vrbe na drugoj obali Kupe – njoj ususret ova iznimna knjiga neustrašivo pliva.«, napisao je Branislav Oblučar.