Denis Budak je jako dobro poznat pratiteljima ovih stranica, a ovoga je puta uspio ostvariti svoj san i uloviti ribu veću od puške.

Evo što nam je ispričao o tom svom nesvakidašnjem doživljaju:

– Dovoljno je reći samo mahi mahi!

I to kakva mahi mahi!

Oni koji su je ulovili, a da im pritom pogodak nije bio neka sreća kao ovaj moj, znaju koliko adrenalina, neizvjesnosti, straha i sreće može biti iza ovakvog, za mene kapitalnog komada, da ne kažem ‘ulova života’.

To je kao da se u moru pogodi skuter Bombarder sa 100+ks – priča nam Denis.

– Iskreno, pojma nemam kako sam uspio ne izgubiti ovu podvodnu raketu.

Takve trzaje, otpor i snagu još nisam osjetio na puški.

U jednom sam trenu bio siguran da će sve puknuti, da ću je morati pustiti, rezati konopac ili izgubiti pušku, dvadesetak scenarija mi je istovremeno prolazilo kroz glavu.

Mulinel je u 20-25 sekundi bio omotan do kraja jer imam malo konopa na njemu.

Unatoč popuštanju kroz rukavice, osjetio sam urezivanje u prste.

Nije mi bilo svejedno, vidio sam da je neću moći zadržati stojeći na jednome mjestu i puštam se lagano kontrirajući s perajama.

Nađem se na tridesetak metara od kraja prema dubini, ona krvari, a ja je jedva držim.

Na svaki trzaj mislim da će otići s puške, a ispod mene je već nekih 40-50 metara dubine jer je na Visu već 15 metara od kraja crno pod perajama.

Nije mi svejedno.

Nekom srećom vrlo brzo osjetim da intenzitet i snaga padaju i da se riba polako predaje što mi budi nadu.

Puštam pušku i lijevom rukom namatam konop na desnu ruku preko šake i lakta.

Još malo pa smo opet oči u oči.

Gledam u daljini bljeskove prekrasne zelene i azurno plave boje.

Konačno dolazim do najlona kojeg lagano povlačim plivajući prema kraju, a do broda je sigurno 300-400 metara.

Još nisam ni izdaleka siguran kako je pogodak završio, zaboravio sam to pogledati, da li je strijela prošla ili je riba još na njoj.

A onda vidim da strijela visi iza.

Dobro je, na najlonu je…

I tada se opet trzne.

Rekoh, ma neće valjda opet sve iz početka.

Ali to je bio zadnji trzaj.

Nema više snage, gotova je – nastavlja Denis.

– Približim joj se skroz i primim je svom snagom za rep.

Opet ide trzaj, ali puno lakši.

Drugom rukom je zagrlim, kao bebu u naručju, za svaki slučaj.

Umirujem je vrhom strijele kroz škrge i napokon, gotova je.

Bacim jedan Tarzanov krik od sreće i gušta, a srećom nema nikog u blizini.

Nakon toga krenemo nas dvoje lagano prema brodu.

Oduvijek sam sanjao uloviti ribu ‘veću od puške’, to je nekako uvijek bila ‘mjera iz snova’.

I evo je konačno, Bogu i moru hvala.

Kakav šou… – ispričao nam je Denis Budak.