Riječanka Nina Violić, glumica zagrebačkog HNK-a, ovog je ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama odigrala Ellidu u Ibsenovim »Ženama s mora«, predstavi koja kroz priču o ljubavi, moralu i slobodi otvara pitanja koja ne pripadaju samo jednom vremenu ni jednoj generaciji.

U razgovoru s vlastitom prošlošću, nježnom stranom sebe, potrebom za slobodom i onim »tamnim kutovima« koje nije uvijek lako pogledati, Violić je u Ellidi pronašla veliku, nemirnu tugu, ali i priču o ženi koja napokon bira sebe.

Razgovarali smo o tome što ju je u Ellidi najviše dodirnulo, što za nju danas znači sloboda, zašto je gluma uvijek dovoljna, ali i što je privlači u režiji i vlastitim pričama.

Dotaknuli smo se i njezina autorskog rada, kćeri Roze, tijela kao mjesta istine, ali i Rijeke u kojoj je odrastala, grada njezina djetinjstva, punka, nespavanja, prijateljstava i oca Igora Violića, urbane legende bez kojega, kaže, ne bi bila osoba kakva je danas.

Pitanje slobode

Nedavno ste na Dubrovačkim ljetnim igrama imali premijeru predstave »Žena s mora«. Kakva je vaša Ellida? Što ste u njoj osobno pronašli? Vjerujem da ste još pod svježim dojmom?

– Elida je jedna čista duša, potpuno ogoljena u svakom smislu. Ona nema što izgubiti, jer je već u startu izgubila sebe. Pronašla sam veliku tugu koja je nepodnošljivo nemirna.

Ibsen u »Ženama s mora« otvara pitanje slobode. Što za vas danas znači biti slobodan čovjek? Ima li razlike između ženske i muške slobode?

– Predstava postavlja pitanje osobne slobode, one slobode koju si sami često ukidamo, jer pristajemo na neke takozvane komfore ili pomislimo da ne možemo sami.

Kod Elide to je pitanje izgubljenog identiteta kojeg je ona potisnula, jer je pristala biti u »sigurnom« braku i taj brak joj je izjeo dušu, nesretna je jer je izgubila sebe.

Ne uklapa se, ne postoji. To bi isto tako mogao biti i muški problem kao i ženski, no danas, nažalost, kao u Ibsenovo vrijeme, odlazak žene iz braka je puno riskantniji potez nego kada se na to odluči muškarac, zato Elida predstavlja osobnu borbu žene da si dopusti bijeg.

Razmišljala sam i transgeneracijski o svojim prabakama, bakama. Moja mama je prva žena iz moje obitelji koja je otišla iz braka, ja sam druga. Svidjelo nam se.

Nina Violić kao Ellida u Ibsenovim »Ženama s mora«

Ellida bira ljubav koja je kratka i snažna umjesto sigurnosti i trajanja. Može li kratka ljubav biti stvarnija od odnosa koji traje desetljećima?

– Kod nas Elida bira sebe, kratka strastvena ljubav poslužila joj je kao neki okidač da prekine patnju u tom braku, Stranac kojeg igra genijalni slovenski glumac Jure Henigman joj daje snagu za novi početak, ali u tom novom životu ona bira sebe, bira stati na svoje noge, sama prvi put u životu.

Upravo sam pročitala novi roman Edouarda Louisa »Monique bježi« i oduševilo me je koliko podudarnosti ima u toj našoj adaptaciji »Žene s mora«, u kojoj smo se s dramaturginjom Petrom Pogorevc trudili prilagoditi Ibsenove žudnje, likove, odnose današnjem vremenu, s mladim francuskim piscem koji piše fascinantno izravno i brutalno o potrazi svoje majke za slobodom.

Kod Louisa društveni kontekst je drugačiji, ali odabir slobode u zrelim godinama kao pobjeda nad užasnim životom je ista.

Što vas u Ellidi posebno dodiruje?

– Njena tuga.

Nisam buntovnica

Često naglašavate da je gluma za vas prije svega spoznajni proces. Što vas je tijekom rada na Ellidi najviše iznenadilo u vlastitoj nutrini?

– Ljude koji su konstantno nesretni obavija neki oblak tajne koji je užasno magičan za druge ljude i vrlo je lako prihvatiti taj osjećaj kao svoj identitet i nemati uopće potrebu izaći iz tog balona.

Rekli ste da uranjanje u sebe često znači susret i s dijelovima koji nam se ne sviđaju. Je li prihvaćanje vlastitih »tamnih kutova« zapravo najveće oslobađanje?

– Apsolutno. Vrlo često nismo svjesni tamnih kutova dok ne uronimo u njih, a kad ih spoznamo onda je samo pitanje odluke što ćemo s njima.

Ponekad se sloboda zamišlja kao bijeg. Dolazi li prava sloboda tek onda kada prestanemo bježati od istine?

– Slobodu maštamo i umišljamo. Slobode nema i nitko od nas nije zaista slobodan čovjek. Kada se riješimo nekih vlastitih okova svaki put imamo osjećaj da smo se oslobodili. To su male životne pobjede zbog kojih je vrijedno živjeti.

Foto Sandra Simunovic/PIXSELL

Često vas opisuju buntovnicom. Mislite li da danas istinu izgovarate mudrije nego prije ili je samo drugačije birate?

– Ne razmišljam pretjerano o sebi na taj način. Živim sada, a ono što trenutačno mislim i osjećam pokušavam sebi objasniti, što ne znači da ću se s tim slagati i za nekoliko godina.

Kada mi netko pošalje neki moj stari intervju, vrlo često imam osjećaj da je to bila neka druga osoba. I to je istina – tada je postojala neka druga Nina. Najtužnije mi je kada se čovjek čvrsto drži slike o sebi koja više ne postoji i pokušava je pod svaku cijenu sačuvati.

To su mrtvi ljudi. Mnogo je takvih oko nas, osobito u mojoj generaciji – ljudi koji su se u jednom trenutku zaustavili i više im se ne da živjeti. Kao da samo oponašaju život. To je kraj. Čovjek ne umire tek kada mu prestane kucati srce, može umrijeti i kada prestane biti znatiželjan.

Jednom ste rekli da ste morali naučiti živjeti sa svojom nježnom stranom. Koliko je vremena trebalo da prihvatite nježnu Ninu?

– Dugo. Užasno sam osjetljiva i to sam prilično dugo skrivala jer sam se bojala da ću biti povrijeđena. Tek kada sam rodila kćer, koja me obavila velikim povjerenjem i ljubavlju, usudila sam se opustiti.

Kazalište se događa kolektivno, ali ono što se dogodi na sceni uvijek prvo dogodi u glumcu. Što se u vama mora pokrenuti da biste znali da je predstava živa?

– Kad glumim brinem se o tome da budem živa, da moja uloga bude uvjerljiva i da je osjećam kao dio sebe, a što se tiče predstave to skužim tek kad dođe publika.

Gluma je život

Što vam danas predstavlja najveći izazov u glumi? Je li vam gluma dovoljna ili vas sve više privlače režija i stvaranje cjelovite kazališne slike?

– Gluma je uvijek dovoljna, nema ničeg iznad glume, a režija me zanima jer sam kroz radionice sa studentima i kroz dugogodišnji rad s kolegamna skužila da imam jako puno za dati drugima, da sam dobar promatrač i da na jednostavan način, kroz igru mogu pomaknuti ljude u glumi. S druge strane, cijeli život vrtim neke svoje priče, koncepte, ideje koje sada imam sve više potrebu ispričati.

Prije nekoliko godina napisali ste scenarij, režirali i glumili u svom prvom filmu. Je li vam gluma ipak postala pretijesna za sve što želite reći?

– Ne, ne, nikako. Možda netko izvana kada teoretizira o kazalištu ili filmu može imati dojam da je glumac netko tko samo izvodi nečije tuđe ideje, ali čovjeku koji iskreno voli kazalište i film nikada to neće pasti na pamet.

Ni jedna ideja ili koncept ne može dotaknuti publiku kao što to može nečiji život. Gluma je život, sve ono što nosiš u sebi ti kroz glumu možeš dati ljudima, to ne može niti jedna umjetnost.

Film nastaje godinama, pa primjerice što se dogodilo s vašom početnom idejom, kad govorimo o filmu »Baci se na pod«, dogodilo kroz taj dug proces? Je li to bio isti film koji ste na početku zamislili?

– Naravno da nije, ništa deset godina ne može ostati isto kao što si zamislio, a i ne bi imalo smisla. Danas bi »Baci se na pod« režirala drugačije, ali s druge strane vjerojatno me ta tema više ne bi zanimala.

Jako se puno umjetnika u nazad 15 godina bavilo različitim pogledima na istu situaciju i zbog toga mi je iskreno žao što film nije izašao ranije.

S druge strane, imala sam možda sreće što sam se bavila intimnom temom, a ne nekom društvenom anomalijom, jer u tom slučaju za deset godina mi ideja vjerojatno ne bi opstala.

Postoji li još neka priča koju još niste ispričali, a osjećate da vas čeka?

– Imam puno bilježnica i blokova, neke sam i izgubila. Imam jednu imaginarnu priču o susretu muškarca i žene koji imaju isto godina, oko pedest, koji su iznimno bliski, a nisu se jako dugo sreli.

Tek na kraju shvatimo da je to susret oca i kćeri. Negdje. Jednom će to možda postati scenarij, a možda i priča, a možda evo samo ostane u ovom intervjuu kao ideja, pa nekoga ispirira na neki njegov rad.

Sviđa mi se kako Dora Šustić kad joj se više ne da trpjeti pakao razvoja scenarija, scenarij pretvori u roman. To mi je inspirativno.

Tijelo je mjesto istine

Jednom ste izjavili kako je seksualnost temelj odnosa muškarca i žene. Zašto joj pridajete toliko važnosti? Što nam seksualnost otkriva o odnosu, a što riječi ponekad ne mogu?

– Ne znam kad sam to rekla. Pretpostavljam da sam se tom retorikom borila protiv nekih klerikalnih novih moda, ali nisam sigurna u to. Ne znam iskreno što je temelj odnosa između muškarca i žene. Možda da svaki dan skuhaju ručak zajedno.

Često govorite o tijelu kao mjestu istine, nečemu što ne može lagati. Je li vas upravo zato oduvijek privlačilo ono ogoljeno, bez maski i uljepšavanja?

– Za mene je tijelo isto što i glas i rečenica. Vrlo često to ističem jer je naša Akademija poznata po tome da odvaja tijelo od govorenja i tu bolest vrlo često vidimo kod naših glumaca svih generacija.

Zato mi je uvijek bilo bitno naglašavati koliko je tijelo važno kao mjesto istine, originalnosti, autentičnosti, bola, srama, ljubavi, seksualnosti, žudnje. Gluma je ogoljenost, ona nikad nije ništa drugo nego ogoljenost u svakom smislu. Prvenstveno ogoljenost duše.

Mislite li da se svaka istina može izdržati?

– Ne mislim.

Rijeka kao svjetloplava izmaglica djetinjstva

Koliko je Rijeka utjecala na vas u godinama odrastanja i što je iz tog vremena ostalo u vama?

– Dok sam živjela u Rijeci, bio je živ moj otac Igor Violić, urbana legenda grada. Meni je to razdoblje, kad ga pogledam iz današnje perspektive, uglavnom obilježeno velikom zaštitom neprilagodljivog, kreativnog oca s kojim je bilo svega, ali nikad nije bilo dosadno.

Mogu sa sigurnošću reći da me moj otac prilično odredio kao osobu. Kad je on umro, bila sam već u Zagrebu i za mene je tada počeo neki drugi život, život ispočetka, život koji sam morala izgraditi sama i izboriti se za njega.

Na sve što sam od tada izgradila beskrajno sam ponosna i sigurno sam s tom tragedijom na neki način postala svjesnija i bolja osoba, ali ta bol nije nikada prestala do kraja.

S druge strane, obilježili su me i moji prijatelji, Josip Maršić, primjerice, koji je odgovoran za dobar dio mog glazbenog ukusa. Fazu divljanja, nespavanja, punka kao načina života, beskrajno nježna i tolerantna mama koja ima konjske živce…

Rijeka je žuta i svjetloplava. Svjetloplava izmaglica mog djetinjstva. Te Rijeke više nema i uvijek imam neku malu grižnju savjesti zato što ustvari ni ne znam što je danas Rijeka, izgubio mi se taj fokus.

Kad sam vidjela film »Fiume o morte!« Igora Bezinovića pomislila sam da se u Rijeci budi neka nova energija koja me privlači i da želim ponovno biti dio tog grada na neki svoj način. Moram se više potruditi, obećajem da hoću.

“Zakopana čuda” uskoro na velikoj sceni “Zajca”

Uskoro će i riječka publika moći vidjeti Vašu autorsku predstavu »Zakopana čuda«, naime od jeseni će biti na repertoaru HNK -a, kako je došlo do suradnje s riječkom ekipom glumaca i glazbenika?

– »Zakopana čuda« nastala su u produkciji Taht umjetničke organizacije kao potreba Leona Lučeva i Jelene Graovac Lučev da naprave nešto svoje o ljubavi i bliskosti.

Na tom putu odabrali su tekst Monike Herceg »Zakopana čuda« i mene da ih režiram. Premijera je bila lani najesen u Kući umjetnosti Arsen u Šibeniku, a sve što se nakon toga događalo s tom predstavom je baš potvrda te iskrene, čiste, otvorene ideje oko koje su oni okupili fenomenalnu ekipu koja je u projekt logično uložila jako puno sebe i svog odnosa prema ljubavi.

Na stalnom smo repertoaru u Kući Arsen u Šibeniku, u Cekateu u Zagrebu, od jeseni u Hartefaktu u Beogradu, nadamo se i Sarajevu, a gostujemo posvuda.

Dubravka Vrgoč nas je pozvala kao koproducent u »Zajc«, ali kako Dubravki vrag ne da mira, ona uvijek od svoje produkcije mora napravit nešto što nema nigdje drugdje nego samo kod nje, tako je predložila da od jeseni igramo na velikoj pozornici Zajca.

Jedva čekamo. Predstava počinje snimljenim materijalom u jednom kadru koji traje 18 minuta kojeg nikad nismo vidjeli na tako velikom platnu. Ivanka i Mrle su radili mjuzu, Toni Soprano scenografiju i video, Andrea Bistričić kostime. Dođite nam.

Na projektu je surađivala i vaša kći s kojom često surađujete, kako to izgleda mama i kći zajedno u poslu?

– Meni s njom genijalno, ali tu ću stati jer Roza ne želi da je ja blamiram svojim stavovima u javnom prostoru.