Bilo je jugo kad se, potkraj mjeseca studenoga, oko devet sati izjutra, vlak iz Varšave primicao punom parom Petrogradu… Među putnicima bilo je i onih koji su se vraćali iz inozemstva, ali su krcatiji bili odjeljci trećeg razreda, sve sitnim poslovnim svijetom koji nije putovao izdaleka… – početne su rečenice romana »Idiot« Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, u hrvatskom prijevodu Zlatka Crnkovića (Znanje/Zora, Zagreb, 1975.).

Na početku djela upoznajemo dva protagonista, Lava Miškina i Rogožina, koji će ispreplesti svoje sudbine u jednome od najboljih djela iz pera velikoga ruskog književnika. Za kraj ovoga rujna riječki HNK Ivana pl. Zajca najavljuje novi kazališni projekt u režiji Janusza Kice, u kojemu »Idiot« postaje polazište za suvremeni dramski tekst Ivora Martinića. Ulogu Lava Nikolajeviča Miškina interpretirat će Deni Sanković. Iz »Zajca« navode: »Kicina redateljska poetika – precizna, suzdržana i duboko psihološka – susreće se ovdje s novim, aktualnim glasom domaćeg dramaturga, otvarajući prostor između klasike i sadašnjeg trenutka. U tom susretu nastaje kazalište koje promatra suvremenog čovjeka onako kako je Dostojevski promatrao čovjeka 19. stoljeća: rastrganog između etike i želje, milosrđa i sebičnosti, svjetla i tame. Novi ‘Idiot’ tako postaje ogledalo našeg vremena – svijeta u kojem je dobrota i dalje radikalna gesta.«

Roman »Idiot« donosi priču o knezu Lavu Nikolajeviču Miškinu, koji se iz švicarskog sanatorija vraća u Rusiju i upušta u bogat društveni život pun intriga i neočekivanih obrata. Djelo donosi galeriju zanimljivih likova, a radnja je sazdana od njihovih dijaloga koji kombiniraju visoko i nisko – razgovori o svakodnevnim temama prelijevaju se u ozbiljne rasprave i digresije o ljepoti, moralu, praktičnosti, smrtnoj kazni, ruskom narodu, vjeri u Boga, pravoslavlju i katoličanstvu.

Autor Miškina prikazuje kao idealnog čovjeka, divno biće, odnosno čovjeka čija dobrota i čovječnost nisu od ovoga svijeta. Takav čovjek neizbježno postaje društveni »idiot«, žrtva društva u kojem živi. Povratkom u Rusiju on ulazi u salon – metaforu društva u kojem ljudi poput njega nemaju što tražiti. Kako je u jednom pismu naveo Dostojevski, »glavna je misao romana prikazati apsolutno divna čovjeka«, dodajući: »Nema ništa teže od toga na svijetu, a pogotovo sada.«

Njegov knez Miškin u sebi nosi dobrotu Isusa Krista i idealizam Don Quijotea. Miškinova težnja da svakoga razumije i da svima oprosti suprotstavljene su drugim likovima u romanu koji su većinom neiskreni, cinični ili barem nezainteresirani za vječne vrijednosti kao što su ljepota, moral ili dobrota. Popratna bilješka uz Frakturino izdanje »Idiota« ističe da ovaj roman treba čitati jer u njemu Dostojevski portretira jedan od najpamtljivijih likova u cjelokupnoj svjetskoj književnosti – »naivnog, zanesenog i idealističnog kneza Miškina. Treba ga, dapače, opetovano iščitavati jer je pun malih filozofsko-esejističkih dragulja pogodnih za razmišljanje i propitivanje vlastitih stavova.«

U knjizi »Ruska književnost«, koju je uredio Aleksandar Flaker, naglašeno je da je Miškin koncipiran kao »idealni« karakter, kao da tvori antitezu Raskoljnikovu; »knez Miškin nosi u sebi niz ljudskih vrlina: nesebičnost, iskrenost, osjećajnost, spremnost da se žrtvuje radi sreće drugoga«, istaknuto je.

Pamtimo i filmskog »Idiota«, onog japanskog iz 1951. godine u režiji Akire Kurosawe. Odlučivši ekranizirati roman Dostojevskog, Kurosawa je zbivanja iz Sankt Peterburga u carskoj Rusiji 19. stoljeća prebacio u tadašnji suvremeni Japan nakon Drugog svjetskog rata. Transponirani su i likovi, pa je knez Miškin postao Kameda, njegov najbolji prijatelj Rogožin je Akama, a Nastasja Filipovna zaživjela je u liku Taeko. Kurosawa je odrastao na ruskoj književnosti, Dostojevski mu je bio omiljeni književnik, a u maestralno režiranoj, sjajno glumljenoj i impresivnim snolikim ozračjem obilježenoj adaptaciji romana »Idiot«, u kojoj je iznimno slojevito i suptilno predočio kompleksna emotivna stanja i karakterne mijene likova, iskazao je i intrigantan društveni angažman. Izvorna verzija filma trajala je 265 minuta, a u njoj se Kurosawa izuzetno vjerno pridržavao proznog predloška.