NOVI VINODOLSKI – Prirodni ciklusi, neprestana transformacija materije i filozofija vječnog povratka u fokusu su u Galeriji Turnac postavljene izložbe »Hekatina ležišta« umjetnice Manuele Pauk.

Radovima okupljenim izložbom, točnije skulpturalnim instalacijama, autorica ukazuje na procese nastajanja, raspadanja i ponovnog oblikovanja, promatrajući prirodu ne kao linearan put prema cilju, nego kao neprekidno kruženje energije i materije.

Dok s jedne strane zapadna misao promjenu nerijetko tumači kao linearni napredak prema cilju, kazala je uvodno kustosica izložbe i voditeljica Galerije Turnac Katerina Jovanović, s druge strane filozofija cikličnosti – od Heraklita i stoičke misli do Nietzschea – svijet razumijeva kao neprestani proces ponavljanja, preobrazbe i obnavljanja, a energija pritom ne napreduje pravocrtno, nego kruži, stvarajući privremene oblike unutar trajnog ciklusa nastajanja i nestajanja.

Reorganizacija energije

Tako gledajući, ističe, »svaku stabilnost valja razumjeti kao kratku fazu u dugoročnom ciklusu neizbježnih transformacija«, pa u tom kontekstu izložba »Hekatina ležišta« »može se interpretirati kao materijalna konfiguracija cikličkog postojanja«; njezine »skulpture ne upućuju na završetak procesa, već na njegove faze u kojima se energija privremeno sabire, izbija na površinu i reorganizira«.

– »Ležišta« nisu stabilne akumulacije, već čvorovi unutar kruženja materije nalik geološkim slojevima koji se talože, pucaju i ponovo oblikuju kroz vrijeme.

To se osobito očituje u zidnim skulpturalnim izdancima koji se poput organskih formacija probijaju iz arhitektonske površine.

Njihov segmentirani ritam i spiralna dinamika sugeriraju unutarnji pritisak materije koja ne može ostati zatvorena u dubini, već eruptira prema van ostavljajući tragove prolaska energije kroz prostor.

Zid se pritom ne pojavljuje kao neutralna pozadina, već je poput membrane kroz koju se procesi postajanja manifestiraju. Ove strukture nalikuju fosiliziranom trenutku kretanja.

Slična logika prisutna je i u podnoj skulpturi koja funkcionira kao kondenzirano ležište rasta i uzdizanja, ističe Jovanović.

»Valovita keramička baza«, govori dalje, »podsjeća na taloženje materije, na slojeve koji se postupno formiraju u procesu kruženja energije dok se iz nje uzdižu tanke, savitljive strukture nalik stabljikama, živcima ili tokovima«.

– One ne sugeriraju vertikalni napredak, već organsko izbijanje iz dubine kao prirodni odgovor na nakupljanje sila unutar ležišta. Forma se tako pojavljuje kao privremeni ishod procesa, a ne kao konačan rezultat.

Izdanci, jezgre i kružne dinamike ne teže ravnoteži, već neprekidnom kretanju postajanja. Stoga, skulpturalne strukture materijaliziraju povratak, a ne napredak.

Može se reći i da su faze unutar beskonačnog ciklusa u kojem se oblici neprestano rađaju iz vlastitog raspadanja, naglašava.

Proces transformacije

»Uloga Hekate u tom kontekstu«, pojašnjava Jovanović, »dodatno naglašava filozofiju kruženja.«

– Kao božica raskrižja i prijelaza između svjetova, ona ne stoji na početku niti na kraju puta, već u točki stalne tranzicije. Njezina raskrižja nisu linearne odluke, ona su kružna presijecanja tijekova koji se uvijek iznova vraćaju u nove smjerove. Hekata utjelovljuje princip trajne transformacije, kazuje.

»Odnos između dubine i površine u radovima«, podcrtava, »može se razumjeti kao prostorna metafora vječnog povratka; ono što se taloži u dubinama ponovo izbija na površinu, dok se površinski oblici postupno raspadaju i vraćaju u dublje slojeve materije«.

– Svaki vidljivi oblik nosi u sebi prošle faze i buduće manifestacije. »Hekatina ležišta« tako ne nude stabilne objekte, već intenzivna polja sila u stalnoj transformaciji.

Svijet se ovdje pojavljuje kao mreža ponavljanja i metamorfoza u kojoj oblici neprestano izranjaju iz vlastitog raspadanja. Skulpture funkcioniraju kao materijalni presjeci tog procesa reflektirajući trenutke u kojima se ciklička dinamika postajanja najjasnije očituje.

U tom poretku Hekata ne označava granicu koju treba prijeći, već samu strukturu postajanja: vječni povrat materije kroz taloženje, eruptiranje, raspadanje i ponovno oblikovanje, tumači kustosica.

Izložba se može pogledati u radno vrijeme galerije, od ponedjeljka do subote u dvokratnom radnom vremenu od 9 do 12 sati te od 19 do 22 sata, do 9. kolovoza. Ulaz je slobodan.

O autorici

Umjetnica Manuela Pauk rođena je 1994. godine u Zagrebu, a odrasla je u Šibeniku. Godine 2018. diplomirala je Kiparstvo na ALU-u u Zagrebu. Redoviti je član HDLU-a.

U svom radu bavi se odnosom civilizacije i prirode. Samostalne su joj izložbe »Život pod velikim pritiskom« u Galeriji Šira u Zagrebu (2022.), »Žabe« u Galeriji sv. Krševana u Šibeniku (s Tarom Beatom Racz, 2021.), »Stari svijet« u Galeriji Nest u Zagrebu (2020.), »Kroj za kornjaču« u Memorijalnoj zbirci »Jozo Kljaković« u Zagrebu (2020.), »Ludički juriš« u Galeriji Matice hrvatske u Zagrebu (2019.) i Galeriji sv. Krševana u Šibeniku (2018.) te »Muze« u Knjižnici Marije Jurić Zagorke u Zagrebu (2018.).

Bitnije skupne izložbe na kojima je izlagala su Bijenale keramike u Aveiru, u Portugalu (2021.), Salon mladih, izložba »Situacija« u Galeriji Forum u Zagrebu (2020.), »90 days lockdown« u Luxelakes galeriji u Chengdu, u Kini (2020.), »Narudžba je naša umjetnost« u Garaži Kamba u Zagrebu (2019.) i 40. Splitski salon u Splitu (2018.), gdje je bila među pet finalista za nagradu salona.

Od ostalih se projekata ističu »Plastic sea turtle« te »Zastor se podiže«.