Uskoro, 14. kolovoza, navršit će se 70. godišnjica smrti Bertolta Brechta, njemačkog dramatičara, teoretičara, pjesnika i pripovjedača. Brechtovo djelo monumentalno je po opsegu i dalekosežno po značenju te ga karakterizira izrazito humanistička orijentacija. Pišući brojna dramska djela u kojima se smjenjuju elementi sentimentalnog i grotesknog, stilske naznake realizma, naturalizma, impresionizma i ekspresionizma, uz prisustvo sarkastičnih naglasaka, ne bi li se postigao što angažiraniji stav i što uvjerljivije djelovalo na gledatelje, Brecht je stvorio svoj teatar. Njegova teorija kazališta u biti je antiaristotelovska, jer želi da gledalac, zaobišavši katarzu, odnosno pročišćenje, bude doveden u situaciju racionalng izbora ponuđene ideje. Brecht se neumorno zalagao za socijalističke odnose, pacifizam i internacionalizam. Po strukturi izraza i silini angažmana, po bogatstvu ideja i iskrenom humanizmu, njegov dramski opus dao je glavno obilježje dramaturgiji 20. stoljeća.

Rođen je 10. veljače 1898. u Augsburgu, a preminuo je 1956. u Berlinu. Studirao je prirodne znanosti i medicinu u Münchenu, ali se ubrzo posvetio kazalištu te radio isprva kao dramaturg s Maxom Reinhardtom. Po dolasku nacista na vlast Brecht 1933. godine odlazi u inozemstvo, u Švicarsku, Dansku i Sjedinjene Američke Države. U emigraciji je književno djelovao protiv nacizma i militarizma. Godine 1948. vraća se u Istočni Berlin, gdje osniva Berliner Ensemble. Prosvjedujući protiv nepravednosti suvremene civilizacije, Brecht počinje s totalnom, anarhističkom pobunom, da bi poslije, sredinom 1920-ih, prihvatio marksistički svjetonazor, kojim je snažno obojena njegova sveukupna društvena satira. Brechtova nemilosrdna poruga prema modernom građanskom društvu ide do totalne redukcije čovjekove stvarnosti na osnovne biološke funkcije, što je razvidno u tekstu za »Uspon i pad grada Mahagonija« iz 1930. godine, na glazbu njemačkog skladatelja Kurta Weilla. Iako ga sarkastičan stav i stil nisu nikad napuštali, u njegovim se scenskim djelima javlja toplo suosjećanje sa siromašnima i slabima. Zanimljivo je da se Brecht, premda je bio bespoštedan književni ismijavatelj totalitarističkog i antihumanističkog poretka, na berlinski radnički ustanak 1955. godine, koji je ugušen u krvi, nije oglasio.

Bertolt Brecht je najprije prihvatio groteskni modernizam, a zatim nastojao ostvariti vlastito, takozvano epsko kazalište. Pritom se služio elementima naracije, slobodne montaže, izoliranih slika, traktata i pamfleta, uz smione svjetlosne efekte i glazbenu pratnju. Umjetnička sredstva služila su mu kao činjenice i dokazi, a cilj mu nije bio pobuditi osjećaje, nego navesti na odluke i izravnu političku akciju. U svojim djelima smjenjuje sentimentalno i groteskno, egzotičnu bajku i žurnalistički sarkazam, igru riječima i promidžbu, paradoks i lirski ugođaj. Pri izgradnji svojega travestijskog stila služio se tečevinama i temama od najstarije književnosti do moderne, a mogu se uočiti utjecaji autora kao što su Villon, Heine, Shakespeare, Marlowe, Rimbaud, Wedekind. Osnovne ideje njegova djela, od drame do lirike, kreću se u znaku socijalizma, pacifizma i internacionalizma, kako ga je shvaćala komunistička ljevica. Po smionosti izraza, snazi eksperimenta i strastvenosti angažmana, Brecht je najvažniji njemački dramatičar 20. stoljeća, a njegova vizija kazališta bitno je utjecala na kazališno stvaranje u svjetskim razmjerima.

Za Brechta kazalište je mjesto političkog prosvjetljenja i agitacije. Radio je na razvoju novih oblika kazališta koji gledatelje trebaju potaknuti na razmišljanje i djelovanje, a pritom je V-efekt (Verfremdungseffekt) njegovo osnovno sredstvo i tehnika. V-efekt znači razbijanje prepreka između publike i glumaca, kao i ideje da prvi moraju biti pasivni, a drugi aktivni. Poznate se stvari pri tome predstavljaju u novom svjetlu te tako upućuju na kontradiktornu stvarnost, dok se radnja putem komentara i songova prekida, što kod gledatelja razbija svaku iluziju.

Spomenimo neka od Brechtovih djela: »Život Eduarda II., kralja Engleske« (1924.), »Baal« (1927.), »Opera za tri groša« (1929.), »Sveta Ivana od klaonica« (1932.), »Majka Hrabrost i njezina djeca« (1939., objavljeno 1949.), »Zaustavljivi uspon Artura Uija« (1941., objavljeno 1957.), »Život Galilejev« (1938./39., objavljeno 1957.), »Dobri čovjek iz Sečuana« (1941., objavljeno 1953.), »Kavkaski krug kredom« (1945., objavljeno 1949.), »Prosjački roman« (1934.), »Mali organon za kazalište« (1949.). Pisao je i vrlo zapažene pjesme, skupljene u zbirci »Duhovne vježbe«, u kojoj se posebno ističu parodija, gorka satira i ton bez sentimentalnosti u baladama koje podsjećaju na izraz srednjovjekovnih pjesama F. Villona.

U koprodukciji s GDK-om »Gavella«, premijerom »Prosjačke opere« autorskog dvojca Bertolta Brechta i Kurta Weilla, u režiji Lenke Udovički, pod dirigentskim vodstvom Karla Hubaka, Kazalište Ulysses bilo je otvorilo svoju 24. sezonu. Tim je povodom dramaturginja Željka Udovičić Pleština napisala: »Među inim, Brechtova dramaturška tehnika V-efekta – »učinka otuđenja« proglašava sebi za namjeru potaknuti gledatelje da sagledaju širu sliku, potičući i njihovo kritičko razmišljanje, što je ključno i u današnjem svijetu informacija i dezinformacija… Ukratko, ‘Prosjačka opera’ Bertolta Brechta i danas odzvanja kao snažno upozorenje na društvene probleme i moralne propuste koji su duboko ukorijenjeni u našem svijetu jer postavlja pitanja koja su i dalje relevantna u kontekstu društvenih, političkih i ekonomskih problema s kojima se suočavamo. Predstava prokazuje nepravdu i socijalnu nejednakost, otvarajući nam mogućnost odluke da sami budemo arbitri zakona i vlastite sudbine, a ne da nam ta prava uzurpiraju korumpirani moćnici ili birokrati koji djeluju uvijek u korist kapitala i onih na vlasti. Imamo li snage razlučiti laž i manipulaciju od onog što je stvarno, od stvarnih problema i društva i pojedinaca? Misli li itko da živi u savršenom društvenom sistemu, a svjedoci smo opasno rastućih socijalnih razlika? Jer nepravedni sistemi uvijek generiraju onu manjinu kojoj je svako bogatstvo premaleno i, s druge strane, one koji nemaju ni ono što im treba za elementarno preživljavanje… Ima li snage, zajedničke volje izboriti se za plemenitije društvo, ustati protiv terora nad ljudima, nad ljudskom slobodom i naravno nad slobodom duha iz koje se, na kraju krajeva, stvara i umjetnost i slobodno društvo – pitanja su o kojima pjeva ova Opera.«

Podsjetimo i da je u SAD-u Brecht pisao scenarije za Hollywood. Brecht u Americi postaje i jednom od žrtava »lova na vještice«, jer je od 1930. održavao veze s njemačkom Komunističkom partijom. Filmom se bavio povremeno, isprva kao scenarist kratkometražnih filmova, kao što su »Tajne frizerskog salona« i »Mjehuri od sapunice«. Od ekranizacije svoga prvoga kazališnog uspjeha, »Prosjačke opere«, ogradio se još za pisanja scenarija te je čak pokrenuo sudski postupak. Studiji su se koristili njegovim ugledom, ali mu nijedan scenarij ne prihvaćaju bez korjenitih izmjena. Propao mu je projekt filma o Ivani Orleanskoj (trebao ga je režirati L. Feuchtwanger), a nezadovoljan konačnom verzijom filma »I krvnici umiru« (F. Lang, 1943.), o nacističkim zločinima u Čehoslovačkoj, tuži producenta i ovaj put dobiva spor. Vrativši se u Njemačku piše songove za »Pjesmu rijeka« (J. Ivens, 1954.) i scenarij (po svome kazališnom djelu »Majka hrabrost«) za W. Staudtea, no snimanje je toga filma 1955. prekinuto. Slijede filmovi po Brechtovim kazališnim komadima: »Gospodin Puntilla i njegov sluga Matti«, »Galileo«, presnimljene predstave Berliner Ensemblea »Mati« i »Majka hrabrost«. Po Brechtovoj kratkoj priči R. Allio režirao je film »Nedostojna stara dama«, a H. J. Syberberg u film »Nakon moje zadnje seobe« uvrštava dokumentarne snimke Brechtovih proba. Brechtovi napisi o filmu objavljeni su u knjizi »Tekstovi za filmove« iz 1969. godine.

Završimo s nekoliko Brechtovih misli: »Kada je dobra, umjetnost je uvijek i zabavna… Za umjetnost, nepripadanje niti jednoj stranci samo znači pripadanje najjačoj stranci… Rat uvijek pronađe put.«