U hrvatskom jeziku nema ženskog roda za riječ pisac. Je li moguće da su svi veliki pisci bili muškarci? Hrvatska riječ spisateljica je, naravno, prekrasna, no za mnoge ona još uvijek nema istu težinu kao riječ pisac, već prije asocira na neku sitnu tajnicu koja premeće i uokolo gura spise.

Ako nam jezik nešto govori o položaju žena u društvu, čitateljicama se može učiniti da poručuje kako »čak ni one najistaknutije među spisateljicama ne dosežu razinu vrijednosti istinski nadarenog muškog pisca«.

Tako je opći stav tridesetih godina 20. stoljeća sažeo jedan mađarski književni kritičar pišući, između ostalog, o mađarskoj spisateljici Margit Kaffki.

Ženska sudbina

Kaffki, premda slabo poznatoj izvan Mađarske, današnja svjetska kritika ipak priznaje da je napisala »najsavršenije djelo mađarske moderne«, kako na omotu knjige navodi njezin hrvatski izdavač.

Riječ je o romanu »Boje i godine«, objavljenom 1912., koji opisuje razdoblje na prijelazu stoljeća – vrijeme u kojemu kao da je zaostao i naš jezik sa svojim spisateljicama, tajnicama i drugim umanjenicama za ženska zanimanja.

Unatoč svemu, muški su kolege priznavali Kaffku kao sebi ravnu u trenutku kada su žene tek počele stjecati obrazovanje i ekonomsku neovisnost, dok se društvo iz feudalnog transformiralo u kapitalističko, a seoski svijet u građanski.

O kakvoj se književnoj veličini radi, ironično svjedoči činjenica da ju je jedan recenzent gotovo četvrt stoljeća kasnije namjerno nazvao autorom, a ne autoricom.

Kaffka možda jest žena, ali ona, kako je zapisao filmski kritičar Béla Balázs, »poznaje ime stvari« – posebno kada su te stvari ženske stvari. »Tijekom dvadeset godina moja teta Piroska rodila je petnaestero djece, ukuhala nebrojene staklenke voća, nasadila je mnogobrojne kokoši, dala je istkati trideset tuceta vlaških tkanina (za buduće kuhinjske krpe svojih kćeri) i napunila dvadeset i osam jastuka perjem koje je sama čihala.

U međuvremenu je njezina kuća bila stalno pribježište cijele obitelji … Jednolično teško životno breme samljelo je tu ženu, jer je tijekom dvadeset godina preko nje, preko njezinog ustrajnog strpljenja, sve prešlo … Ona nikamo nije odlazila … Nije svoj život ni primijetila; i život je prošao.«

Početak 20. stoljeća u Mađarskoj donio je procvat borbe za prava žena, a novo je vrijeme neminovno unosilo nove, ženske značajke u književnost pa i Kaffka u svoje rane pripovijetke uvodi nove tipove aktivnih i ambicioznih žena.

One su, doduše, stekle financijsku neovisnost, no patile su zbog mnogih neostvarenih snova i suočavale se s nevjerojatno teškim izborima u pobuni protiv patrijarhalnog mađarskog društva.

Kaffka, razvedena samohrana majka, dobro je znala o čemu piše jer je i sama pripadala tom novom tipu žena. Njezino remek-djelo »Boje i godine« nadahnuto je životima njezine bake i majke, kao i sudbinama mnogih žena iz njezine šire obitelji i rodnoga kraja – tadašnje austrougarske provincije koja se danas nalazi u Rumunjskoj. To je povijest jedne žene, Magde Pórtelky, utemeljena na stvarnoj životnoj priči Kaffkine majke.

Životni porazi

Iz perspektive žene u ranim pedesetima, Magda u prvom licu pripovijeda o svom tragičnom životu. Ova obiteljska kronika, prepuna Magdinih tetki i stričeva, donosi njezinu, vlastitoj obitelji ne baš naklonjenu perspektivu.

Kroz nju se ocrtava slom mađarskog nižeg plemstva koje u srazu s modernim građanskim društvom gubi svoj tradicionalni moral, povlastice i ekonomsku moć. Kaffka s razlogom ironično koristi prezime Pórtelky, aludirajući na značenje »vlasnika seljačkog posjeda«.

To je razdoblje svojevrsne osvete seljaka koji, potaknuti povijesnim nepravdama plemstva, napuštaju zemlju i bježe iz provincije prema Pešti ili Americi.

Magdin je rodni grad, poput drugih provincijskih gradova, uskogrudan, ispunjen ogovaranjima i »ustrojem koji stoji iznad roda i klase«. U takvim su sredinama životni izbori za žene vrlo ograničeni. Žena mora pronaći muža, po mogućnosti bogatog, i rađati djecu.

Roman započinje Magdinim »ružičastim godinama«, ispunjenim balovima za udavače, čardašima i šampanjcem. Tada bi je pokoja lokalna oštrokondža ogovarala riječima: »Jako je koketna! Kao živa vatra! Zakači se za svakoga!«

Nakon rane udaje i brze smrti supruga, počinje njena turobna potraga za kakvom takvom sigurnošću koja se pretvara u niz poraza. Premda joj rođaci pružaju privremeno utočište, od nje se očekuje da se ponovo uda.

Magdin je drugi brak s alkoholičarem i kockarom nepodnošljiv i njoj i njemu. Novac je stalna briga. Njezinu ionako tešku situaciju dodatno otežavaju nedostatak kvalifikacija, rigidna društvena očekivanja i ovisnost o muškarcima, što je, unatoč emotivnom otporu, pretvara u pasivnu žrtvu.

S druge strane, Magda se doima iznimno sposobnom, pa je od nje lako očekivati da preokrene svoje teške životne okolnosti. Međutim, najvještija je u poslovima koji tada još nisu otvoreni za žene ili uopće ne postoje kao zanimanje.

Ona je odgojitelj, kuhar, kućni ekonom, dizajner interijera, stručnjak za odnose s javnošću, lobist i organizator evenata. A kolika je tu samo količina neplaćenog rada!

Nevidljivi život

Iako joj književna kritika često zamjera nedostatak hrabrosti, ostaje gorak dojam da bi samo superžena nadvladala njene životne okolnosti. Magda Pórtelky nije savršena heroina niti je samo pasivna žrtva; ona je, poput svih nas, složena, često kontradiktorna osoba koja donosi i loše odluke.

Ta vrsta psihološkog realizma omogućuje nam da u Magdinoj borbi lako prepoznamo vlastite strahove. »Živjela sam život, bijedno ništavan, škripav, tup i grub život koji me samljeo…

Ja nisam bila od vrste ljudi koji kroz patnju i poniznost postaju bolji, istančaniji. Dapače, postala sam tvrdokorna i nepojmljivo zločesta.« Kaffka je ovim romanom, objavljenim prije više od sto godina, dala snažan glas ženi u starijoj životnoj dobi, dopuštajući joj da sagleda svoj život, analizira svoje pogreške, društvene nepravde i promašene kompromise, što je tema koja je, u današnjoj mladošću opsjednutoj kulturi, rijetka i dragocjena.

​Kaffka posjeduje nevjerojatnu jezičnu spretnost; njezine su riječi izrazito vizualne i osjetilne, jezični izričaj fluidan, a jezična imaginacija golema. U stanju je opisati dosadnu poljoprivrednu mađarsku ravnicu tako da naglo postanete svjesni protoka vremena, težine povijesti i nebrojenih teških ljudskih sudbina.

Kod Magdine tete Piroske, najbogatije od triju sestara, čak su i tanjure vezali žicom kada bi se slomili, ne zbog siromaštva, nego zbog dobroga glasa, jer su smatrali da luksuzne stvari pristoje nekim drugim ljudima.

Kod tetka i tete Piroske »se još starinski, zanimljivo gazdovalo, nitko nije štedio, ni za čim žalio, bilo je svega u izobilju, golemi broj onih koje se hrani, mnogo gostiju, mnogo služinčadi, gomila djece.«

S druge strane, novo je doba pokazalo svoj škrti, sebični i proračunati duh kod tete Marike u Pešti. Ona Magdi poručuje da ponese svoju posteljinu i 30 forinti mjesečno za izdatke kućanstva.

I dok su kod Piroske stolovi za goste na dvjema terasama bili prostrti po cijeli dan, kod Marike su hladni naresci tanko rezani kao papir.

»Boje i godine« potresno su djelo koje na nekoliko stotina stranica sažima životni vijek jedne žene koji je, premda prožet pustom mukom, za ostatak svijeta ostao posve neprimjetan.

»Život, jedan život, nije neka velika stvar…«, zaključit će Magda na kraju romana. Možda se najveća utjeha za one koji će s njom suosjećati nalazi u mogućnosti da u jednoj od Magdinih kćeri prepoznaju samu Margit Kaffku koju su nazivali Piscem, a ne tek spisateljicom, u vrijeme kada to nije bila mala stvar. Uostalom, Kaffka ju je i opisala kao majku koja će za neovisnost svojih kćeri dati i »svoj posljednji jastuk«.

Ženski glas

A što se tiče vremena u kojem su pravi umjetnici isključivo muškarci najbolje je podsjetiti na anketu Goethe-Instituta iz 2013. godine. Među više od 22.000 ispitanika iz cijele Europe, jedino su Grci u deset najznačajnijih umjetnika uvrstili jednu ženu – Mariju Callas.

Samo dvije godine prije toga, dobitnik Nobelove nagrade za književnost V.S. Naipaul rekao je da nijedna žena ne može pisati dobro poput njega. A »to što čovjek može reći jedan drugom, vidite, … to je najviše«, uvjerava nas Magda.

Ako je to tako, ako su »najveći ljudski dar riječi«, zašto u hrvatskom jeziku nema ženskog roda za riječ kupac? Zato što ženama poput Magde nikada nije bila povjerena veća suma, svime ju je, kako je objasnila Kaffka, opskrbljivao muž.

Ponekad treba razbijati glavu tim teškim pitanjima. Ponekad treba, poput Olje Savičević Ivančević, podsjetiti da su nas žene učile čitati. A ponekad treba otvoriti urnebesni subreddit »Men Writing Women« koji ismijava stereotipne i seksualizirane načine na koje muškarci prikazuju žene u svojim književnim djelima.

Navodna nesposobnost muškaraca da pišu o ženama već je dugovječan internetski fenomen koji je još 2018. godine iznjedrio viralni izazov na tadašnjem Twitteru.

Izazov je pozvao žene da opišu sebe onako kako bi ih opisao muški autor, što je rezultiralo parodijama poput: »Haljina joj je prianjala uz obline poprsja, koje je obuhvaćao grudnjak nošen ispod haljine, ali preko grudi koje su ispod odjeće bile gole. Imala je osobnost i oči.« Oni koje zanima upravo ta osobnost, a ne samo fizički izgled žena, trebali bi čitati Kaffku.