Nema dugo, možda ni mjesec dana nama, da je HAVC izvijestio kako je film »Fačuk« scenaristice, redateljice i producentice Maide Srabović, proglašen najboljim animiranim filmom 32. izdanja Međunarodnog festivala kratkometražnog filma ShortFest u Palm Springsu, u Kaliforniji, u SAD-u. Pa se još u priopćenju ističe da su pobjednički naslovi festivala automatski kvalificirani za nagrade Oscar, BAFTA i Goya. A onda se i citira što su o pobjedničkim filmovima i njihovim autorima rekli organizatori festivala, a kazali su: »Ovi iznimni filmovi svjedoče o talentu, kreativnosti i pripovjedačkoj snazi autora koji Međunarodni festival kratkometražnog filma ShortFest čine jednim od najvažnijih svjetskih festivala posvećenih kratkom filmu. Veselimo se pratiti njihov daljnji festivalski put.«

Sasvim prosječan konzument informacija svake vrste u tren je morao barem naslutiti kako se tu radi o nečem velikom kad se spominje i Oscar, i BAFTA i Goya. Nema veze ako je sve i prošlo malo ispod radara ove naše nazovi javnosti. Samo, što je »Fačuk«!? I tko je Maida Srabović!? Prvo se gugla, a onda poželi čovjek s njom se makar čuti. Za početak, zašto je važan festival u Palm Springsu.

– Festival je to na kojem se dijele nagrade u pet kategorija i filmovi koji osvoje te nagrade mogu se prijaviti za razmatranje za nominacije ze Oscare – jednostavno će Maida.

U LOVU NA OSCARE

Bitan je festival, dodaje, i zato što holivudska industrija prati koji se na njemu filmovi prikazuju i koji je od redatelja tih kratkih formi materijal da danas sutra bude zanimljiv i uspješan redatelj dugometražnih filmova.

– Ali ja se ne planiram bacati u dugometražne tako da me ne moraju pratiti, ha, ha, ha – poručuje Maida »lovcima na talente«.

Ne bi zato uopće bilo nelogično da se film uputi u kakvu oskarovsku avanturu. U niti godinu dana obišao je on sijaset festivala i gdje god dođe, čudo se neko dogodi.

– Kada radiš film, naravno da se nadaš da će ga čim više ljudi vidjeti. Baš mi je prije koji dan distributerska tvrtka poslala mjesečni izvještaj s popisom festivala na kojom je film prikazan i popis nagrada, u godinu dana od premijere film je prikazan na 67 festivala i osvojili smo 10 posebnih priznanja i nagrada. Nadali smo se da će biti film dobar, ali nije mi bilo ni na kraj pameti da će to biti na takvoj razini. Pogotovo nagrada iz Palm Springsa, koja je kvalifikacijska za nagrade poput Oscara – iskreno će Maida.

Svjesna je, doduše, ona da Oscare u pravilu dobiju filmovi koji možda i nisu najbolji, ali su najkvalitetnije promovirani, oni iza kojih stoje ogromni studiji. Ali, već ovo da se »Fačuk« može prijaviti za nominacije je nešto o čemu njegova ekipa nikada nije ni razmišljala.

– A što sad – pitamo.

– Sada ćemo se prijaviti, jer smo ostvarili to pravo – jednostavno će Maida.

Maidi je »Fačuk« njen prvi animirani film, i prvi kojem je i redateljica, i scenaristica, i producentica. Ide on po svjetskim festivalima i osvaja nagrade, premda je teško za vjerovati da publika vani zna što fačuk znači, a da joj se ne objasni. Film je posveta i naivnom slikarstvu, pogotovo velikanu Miji Kovačiću, film priča i o Maidinoj Podravini, film je naš, ali ga svijet itekako razumije. Elem, što je fačuk!?

– Fačuk je pogrdni naziv za izvanbračno dijete koji se koristi u Podravini, odnosno sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Priča je inspirirana nekom mojom obiteljskom pozadinom i pričama poznanika. Sjećam se i sama da se u vrijeme kada sam išla u osnovnu školu, krajem 90-ih, o izvanbračnoj djeci, kad je netko fačuk, to spominjalo kao da je bitno. Moje je mišljenje da to ne bi trebalo biti bitno. Osoba je osoba bez obzira znaš li tko ti je tata. Naravno da te to osobno zanima tko ti je otac, ali zajednica ne bi trebala zbog toga nikog stigmatizirati – otkriva pomalo sadržaj filma Maida.

SIMBOLIKA SVIJETA

U filmu tako trudna mlada djevojka koja treba roditi fačuka i selo koje je zbog toga osuđuje, seljanke što šapuću strašnu rečenicu: »Kaj vrag da, Bog zeme.« No, zahvaća »Fačuk« puno šire.

– Na festivalima vani, gdje sam imala intervjue nakon projekcije filma, shvatila sam da se nisu ljudi nužno povezali s motivom izvanbračnog djeteta, već su prepoznali tu opću društvenu stigmatizaciju zbog nečeg zbog čega se izdvajaš. Je li to boja kože, seksualna orijentacija, to što si stranac u nekoj zemlji… Bilo mi je skroz ludo kada mi je jedan momak kazao da se osjećao točno kao žena koja nosi fačuka u filmu, a samo zato što se oblačio u crno i slušao glazbu koju nitko nije slušao u maloj sredini u kojoj je živio. Iz »Fačuka« je proizašla simbolika nekog generalnog društvenog neprihvaćanja, otuđivanja i stigmatizacije, a mislim da u zadnje vrijeme u svijetu jako jačaju takve konzervativne struje koje osuđuje sve što je van nekih njihovih moralnih normi i pravila – ističe Maida.

»Fačuk« je publika prepoznala, i »Fačuk« je postao simbolika svijeta koji je, sve se čini, nikad gori.

– Ili se svijet, sudeći i po slikama Mije Kovačića, slikama poput Sodome i Gomore, nikada i nije promijenio. Uvijek je bilo loših, zlonamjernih ljudi – velimo.

– Slažem se, ali danas zbog interneta i društvenih mreža bilo kakvi ljudi mogu imati utjecaj na veći broj ljudi. Prije smo imali nekog zadrtog čovjeka u svom selu koji je svoju zadrtost širio na dva, tri lika, dvije, tri osobe oko sebe, a sada takva zadrta osoba ima mogućnost da na sto tisuća, dvjesto i milijun ljudi širi svoje ideologije. Zato je to sada toliko potencirano – ističe Maida.

Što se pak tiče spomenute slike Mije Kovačića, radi se tu, kaže Maida, o biblijskom motivu i tim joj je važnost i veća.

– Mijo Kovačić je bio religiozna osoba i vjernik, nije bio protiv crkve, ali ta slika koju je naslikao je njegova kritika onog slijepog slijeđenja svega što piše u Bibliji, a bez kritičkog stava i promišljanja. I to mi se kod njega sviđa – priznaje Maida.

Znao je majstor naive, baš kao što je u pravu Maida, da je srž svake religije ljubav, barem bi tako trebalo biti.

– A kad uđeš u tu Sodomu i Gomoru komentara na društvenim mrežama uvijek se ti komentari koji šire mržnju pozivaju na Boga. To je suludo. Meni je to veći horor od svega što sam ja u svoj film utrpala – kazuje Maida.

IMA NEKE NADE

Film joj jest žanrovski horor, i nelagoda jest ono što gledatelj neminovno osjeća u svojoj utrobi dok mladoj djevojci čupaju utrobu, ali što god da je Maida »utrpala«, majstorski je to uradila.

– Na koncu, ono stablo koje na kraju filma, ono kojeg rijeka nije odnijela, ponovno lista i cvate usprkos svim zlim ljudima, poplavama, nevoljama, kaže da nade neke ima – čini nam se.

– Ima. Ako izgubimo nadu onda je stvarno gotovo. Zapravo, ja imam taj neki životni stav da ako neke stvari ne funkcioniraju, da treba skroz krenut’ od nule, napraviti reset i krenuti ispočetka. A i uvijek mi je bila zanimljiva ta dualnost vode koja me i podsjeća na ljudsku prirodu. Voda može i donijeti život, i održavati ga, učiniti da sve bude lijepo, a opet ima i tu moć da sve obriše i uništi – kazuje Maida.

Priznaje kako joj je jednostavno došlo da kraj filma bude takav kakav je, da rijeka najprije sve potopi, a onda oživi ono jedno zdravo drvo da se može krenuti ispočetka.

– Osjetila sam potrebu da ipak treba prikazati neku nadu, da nisu ljudi posve utučeni nakon tako teškog filma – veli Maida.

A da akademski školovana filmska montažerka krene put animiranog filma kriva je zapravo naivna umjetnost, ona po kojoj je njena Podravina i poznata. Odavna ju je Maida željela filmovati, samo je bilo pitanja kako.

– Još kad sam studirala filmsku montažu na ADU razmišljala sam o tome kako bi bilo super napraviti film koji je vizualnog stila naive. Bila je to samo ideja, a da sam imala neku priču. Čak nisam imala ni ambiciju da ja napravim taj film. I onda je prošlo 10, 12 godina – smješka se Maida.

O svojoj podravskoj strani obitelji, o nekim životnim okolnostima, počinje razmišljati ozbiljnije kada joj je baka umrla. Bakin sprovod uvelike je podsjetio na motive sa slika naivnih slikara.

– Groblje je na brdašcu, mjesec je studeni, dan skroz sunčan, a sunce koje udara u žuto lišće. Skupinica ljudi na tom brdašcu. Gledala sam dedu, mamu, ujaka i mogla sam zamisliti taj sprovod kao sliku naive – prisjeća se Maida.

OD SPOTOVA DO SAPUNICA

Odrasla je Maida uz slike naive i bili su joj još kao djetetu ljudi sa slika zastrašujući.

– Stvarno su mi izgledali kao neki izmučeni zombiji ljudi, baš kao da su sve muke svijeta u jednom čovjeku – iskreno će Maida o svojim djetinjim strahovima.

Bakina sahrana bile je prekretnica. Krenula je proučavati naivu, pričati s mamom, dedom, ujakom o svojoj obitelji, pričati s prijateljima koji su izvanbračna djeca. I sve se pomalo slagalo u scenarij. Važan je trenutak za film bio i ulazak našeg svjetski znanog mladog slikara Stipana Tadića u priču. U onoj nekoj prvoj verziji scenarija Maida je, naime, imala ideju da joj netko od živućih naiva umjetnika radi vizuale. Bila je i ideja da više njih ima u scenariju dok nije shvatila da su se baš slike Mije Kovačića ponajbolje u sve uklopile svojim mračnim, kritičkim promišljanjem. Shvatila je, veli, da je za kratki film i dramaturški najbolje da ima jednog slikara.

– A onda sam saznala da je Stipan Tadić u Hlebinama mjesec dana na naiva rezidenciji. Poslala sam mu scenarij, jako mu se svidio i rekao je da bi htio raditi vizuale. Ista smo i generacija, znala sam da koketira s naivom i da je njen obožavatelj, taman da je rezidencija bila prijelomna točka – kazuje Maida.

Zahvaljujući i Tadiću sve slika Mije Kovačića, koje su bitan komentar svega što se u filmu događa, još su naglašenije. Ili, kako kaže Maida, sve se tu nekako s razlogom dogodilo.Film je svoju premijeru imao 2025. u Zagrebu na Animafestu. Stigla je i obitelj Mije Kovačića, Stipan Tadić iz New Yorka, Maidina obitelj. »Čak i oni koji nikada ne idu u Zagreb, u Zagreb su došli«, smije se Maida. Pamti ona dobru, glasnu atmosferu, pamti da su svi bili pod dojmom na jedan pozitivan način, koliko god ih je priča možda i potištenima učinila. U Koprivnici, u kinu Velebit, ulaznice su planule tako da je trebala i dodatna projekcija.- Iste su reakcije bila kao i u Zagrebu. Lijep je film, ali te dotuče. Mislim da je to neki rezime – iskreno će Maida.

Nego, Maida je filmska montažerka, koja je radila svega od glazbenih spotova do sapunica. Montaža ju je oduvijek zanimala.

– S deset godina sam krenula u filmsku grupu u svojoj osnovnoj školi. Prvo smo, naravno, pisali scenarij, pa knjigu snimanja, pa glumili, snimali i kad je došla montaža, kad sam skužila što je montaža rekla sam: »Wow! Ja to želim raditi!« Vidjela sam da film zapravo nastaje u montaži, da se tu oblikuje, a kako sam introvertna osoba, režija mi nije bila opcija. Redatelj je previše izložen, a da si u montaži nitko ni ne zna da to radiš i to mi se ful svidjelo – priča Maida.

IZ ULOGE U ULOGU

Praktički od svoje desete do prijemnog za fakultete ništa tu nije za nju postojalo osim montaže. Već za faksa krenula je njena generacija sakupljati vrijedno iskustvo. Reći će Maida da je montirala sve, od interaktivnih umjetničkih instalacija, do dokumentarnih, dugih, kratkih, eksperimentalnih filmova, do spotova kojih je, čini joj se, napravila ravno 100 prije nego je stala. I taman kad joj se činilo da više ne nalazi uzbuđenje, adrenalin u montaži, da samo odrađuje posao, javio joj se Igor Bezinović koji je s Ivanom Pipl radio hibridni dokumentarac koji je miks dokumentarnog, igranog i animiranog.

– A to nikada nisam radila pa sam pristala. To mi je zadnji projekt koji sam montirala. I tu sam se sprijateljila s Ivanom Pipl koja je glavna animatorica na »Fačuku« – kazuje Maida.

Tu Maida hvali svoju ekipu, priznaje da se često pitala kako je uopće moguće da je toliko sreće imala.

– Željela sam ekipu kojoj će biti gušt raditi, da imaju i kreativnost, slobodu i doprinos, a ne samo da radimo kao na traci i idemo dalje – kaže Maida.

Na špici filma zato je velika zahvala svima, a prije svega dedi i baki. Pitamo Maidu i bi li sve bilo teže da film nije nastao u okviru produkcijske kuće Tetrabot, što su je upogonili ona i njen životni i umjetnički partner Vedran Štefan.

– Nemam pojma – na to će Maida.

Imala je ovako, kako kaže, kontrolu nad projektom, ali s druge strane produkcijska kuća znači i veliku količinu posla.

– Moraš se cijelo vrijeme prebacivati iz uloge redatelja u ulogu producenta. I kad je film konačno gotov redatelj može razmišljati o novom projektu, dok je producentu trebala još godina dana da sve uistinu bude gotovo, da podmiri sve što treba – veli Maida.

DVA BURNOUTA

Bio je, priznaje, rad na Fačuku toliko iscrpljujuć da je dvaput jednostavno »pregorjela«, završila u burnoutu.

– Možda bi sve ponovila, ali s nekim malo manjim filmom. Često sam razmišljala da sam si sve previše zakomplicirala, pitala se zašto sama krenula s tako megalomanskim projektom a prvi mi je film. Ali eto, tako je moralo biti – kaže Maida.

– Mene je strah koji je sljedeći projekt. Doduše, otkrili ste vrta, vrtlarstvo koje smiruje – velimo.

– Iduće je slikarica naive na selu i poljoprivreda (smijeh)– šali se Maida.

Istina je, na sreću, drugačija. Ima Tetrabot projekata, filmova pred distribucijom i onih čije izrada samo što nije počela.

– Nakon Fačuka trebalo bi biti lakše živjeti od ovoga posla – velimo.

– Ne znam. Ja to za sada nisam osjetila. Problem je i AI koja je ušla u umjetnost. Od sredstava što ih dobiješ iz javnih fondova uglavnom platiš suradnike, a za pokriti troškove firme i svojih plaća moraš odrađivati komercijalne poslove. Osjeti se neki zastoj, rušenje cijena i očekivanje da se u rekordnim rokovima proizvod izbaci onako kako to ide s umjetnom inteligencijom. Meni je OK da je AI neki alat, da olakša neke proces, ali ne da je i glavni alat jer je sve identično, bezlično i bez karaktera – ističe Maida.

– Da vam ja onda svejedno poželim tog Oscara, da ga dobijete – pitamo Maidu.

Smješka se ona, kaže kako tu toliko sreće treba.

– A onda još toliko novca za sve te kampanje. Prijavit ćemo film za razmatranje, a onda prepustiš sve sreći. Ako dođeš na short listu od 15 filmova moraš ići u kampanju, promovirati film da ga čim više ljudi vidi. Ne znam, neću ni razmišljati o tome dok ne dođe short lista. Pa kaj bude – bude – lijepo kaže Maidaw.

Poželjet ćemo mi njoj ipak i Oscara i još filmova da su nalik »Fačuku«, veliki i važni i na strani dobra. Jer Maida jest dobar čovjek i sjajna filmašica. Nego, još samo nešto se tu ima za reći….

– Uvijek me je nerviralo da se Podravina smatra luckastim, čemernim dijelom Hrvatske radi Gruntovčana. Super je to serija, ali kad god me netko pitao što radim, pa kad bi čuli da radim animirani film inspiriran podravskom naivom, svi se krenu smijati jer misle da radim nešto smiješno. Bilo mi je važno i to da podravsku umjetnost prikažem na malo dublji i drugačiji način, da ne bude samo daje Podravina Gruntovčani. Puno je godina od Gruntovčana prošlo taman da se malo odmaknemo od toga – poručuje Maida.

BLOG O HRANI MMMAIDA

Histaminska intolerancija. S tim se Maida bori i pri tom sva svoja iskustva dijeli s drugima. Njen blog se zove mmmaida, na njemu je i hrpa dobrih recepata i svo Maidino iskustvo, iskustvo one koja uz malo discipline živi kvalitetno pazeći na histamin.

– To mi je na listi želja, malo više se baviti histaminskom intolerancijom – priznaje Maida, baš kao i to da joj je pripremi ilustrirani analogni projekt uz to vezan.

A na blogu i zabavne ilustracije. Ima Maida i tu crtu, taj talent.

– Dosta ljudi nije moglo povezati mračan film kao što je »Fačuk« povezati s mojim karakterom, pogotovo ako su me upoznali preko instagrama i mojih ilustracija. Mislim da svi imamo nekaj mračno i moraš to izbacit van da budeš normalan. Nije to nespojivo – sa smiješkom će Maida.

I da, na blogu i djelić iz rječnika stranih riječi, a tamo stoji i to da maida znači isto što i sofra, gozba.

PODRAVSKA GLAZBA

I glazba u “Fačuku” je podravska, i prepoznaje je gledatelj sve da o Podravini i ne zna puno. Kaže Maida kako je od početka znala kako želi da se čuje instrument što se cimbuli zove, onaj žičani koji se svira udaraljkama. Brinula ju je samo činjenica da te žice daju više onu dursku, veselu glazbu za veselice i prošćenja.

– A onda sam jednog vikenda upalila TV, HRT1, a tamo emisija o cimbulama. Miroslav i Gordana Evačić sviraju valjda najturobniju glazbu na cimbulama ikada. Nikada nisam čula da taj instrument može tako zvučati, a još su ljudi iz Koprivnice baš kao i ja – priča Maida.

Suradnja je, kaže, bila odlična, takva da uopće ne može zamisliti da je netko drugi radio glazbu.