Noćni gradski prizori, igra svjetla i sjene te atmosfera koja one svakodnevne prizore pretvara u gotovo filmske kadrove najbolja je opisnica radova fotografa Maxa Juhasza okupljenih u galeriji Pasaž novootvorenom izložbom »Noćnik«, koja donosi subjektivan pogled na urbani krajolik. Umjesto pukog i (samo)dokumentiranja stvarnosnog trenutka, autorove fotografije tako upućuju na grad kao mjesto tišine, neizvjesnosti te osobnog iskustva.

Autentičan izričaj

»Iako se čini kako ne pripada aktualnim dominantnim fotografskim pravcima«, govori povjesničarka umjetnosti Sonja Švec Španjol, autorovo »stvaralaštvo temeljeno na klasicima crno-bijele dokumentarne i ulične fotografije, svojim subjektivnim dokumentarizmom u formi vizualnog storytellinga korespondira sa suvremenim tendencijama definirajući njegov stil«.

GALERIJA PASAŽ/MAX JUHASZ

– Reflektirajući se kroz simboličku interpretaciju i jukstapoziciju, fotografije prošarane nostalgičnom melankolijom, neo-noir distopijom, decentnim sarkazmom ili humorom, osnovna su karakteristika njegovog rada i kojeg je možda najbolje definirati kao autora koji se svojim fotografijama jasno odupire globalnoj mediokraciji u svijetu konzumerističke kulture i hiperprodukciji banalizacije, ističe Švec Španjol.

Da je riječ o »autoru specifična fotografskog izričaja«, koji je »jedinstven i autentičan, hrabar i dosljedan, može se reći beskompromisan«, naglašava kustos izložbe Ivica Nikolac te dodaje da je »u našem fotografskom okruženju teško pronaći autora sličnih afiniteta koji je u stanju postići takvu uprizorljivost trenutka, onako kako to Juhasz uspijeva«.

Autorov ciklus »Noćnik«, govori, nastaje iz autorova intuitivnog noćnog lutanja urbanim prostorom, pri čemu noć mijenja način na koji promatramo grad.

– Noć ovdje suspendira hijerarhije vidljivoga. Ono što je danju podređeno funkciji i preglednosti, noću ulazi u drukčiji poredak percepcije, oskudno svjetlo proizvodi neizvjesnost, a tama grad pretvara u sustav neponovljivog osobnog iskustva u kojem se očitavaju neponovljivi fragmenti atmosfere odjeka i praznine. Ove fotografije ne dokumentiraju grad; one bilježe njegova psihološka stanja. Nastale su kroz intuitivno promatranje, bez unaprijed zadanog narativa, oslanjajući se na trenutak u kojem svjetlo, prostor i tišina uspostavljaju privremenu ravnotežu. Noć postaje vrijeme kada se svakodnevica pretvara u viziju, a obična arhitektura poprima obilježja distopijskog krajolika, ističe.

GALERIJA PASAŽ/MAX JUHASZ

Kako pojašnjava, umjetna rasvjeta u Juhaszovim fotografijama ne razbija tamu, nego je oblikuje, dok se vidljivo i nevidljivo neprestano isprepliću stvarajući prizore koji gledatelja pozivaju na sporije i pažljivije promatranje.

– Umjetna rasvjeta ne raspršuje tamu; ona je oblikuje. Sjene nisu ostatak svjetlosti, nego njezin uvjet. Vidljivo i nevidljivo međusobno se proizvode, stvarajući prostor u kojem se pogled zadržava upravo zato što ne može dosegnuti konačnu izvjesnost. Intuicija ovdje nije spontanost ni slučajnost, nego fenomenološka gesta – pokušaj da se svijet promatra prije nego što bude preveden u poznate kategorije i značenja. Pogled ne traži motiv; on dopušta da se prizor dogodi. Fotografija tako postaje trag susreta između tijela koje promatra i grada koji se neprestano izmiče potpunoj prisutnosti, kaže Nikolac.

U takvoj »ekonomiji pogleda postoji i prigušena erotska dimenzija«, koja, objašnjava dalje, »ne proizlazi iz tijela koje je prikazano, nego iz same dinamike približavanja i izmicanja«.

GALERIJA PASAŽ/MAX JUHASZ

– Noćni grad zavodi upravo zato što nikada nije potpuno dostupan; otkriva se parcijalno, u odsjaju izloga, na površini billboarda, iza zastora ili u prigušenom svjetlu sobe. Pogled ne posjeduje prizor, nego kruži oko njega, vođen željom koja se održava upravo u nemogućnosti ispunjenja. Erotsko se ovdje ne pojavljuje kao tema, nego kao afektivna struktura slike – kao napetost između onoga što fotografija otkriva i onoga što trajno uskraćuje, kazuje kustos.

Epistemološki uvjet

Autorove fotografije, napominje, čine se stoga »kao da usporavaju pogled i vraćaju ga njegovoj materijalnosti, vremenu trajanja i njegovoj nesigurnosti«.

– Promatranje nije više samo čin prepoznavanja, nego se oblikuje u vremenu gledanja, kao proces u kojem značenje nije unaprijed zadano, nego se očituje kao epistemološki uvjet. Što je ovdje istina? Nalazi li se ona u reduciranoj vidljivosti u kojoj fotografija više nije reprezentacija svijeta, nego događaj njegove neprestane pojavnosti, mjesto na kojem se vidljivo i nevidljivo dodiruju, a promatrač postaje sudionik, a ne tek svjedok slike, pita se Nikolac.

Foto Matea Jurčić

Izložba je dio godišnjeg programa galerije Pasaž u okviru programa Ogledi u vizualnom. Sufinancirana je sredstvima Grada Rijeke – Upravnog odjela za odgoj i obrazovanje, kulturu, sport i mlade, Odsjeka za kulturu i Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za kulturu, sport i tehničku kulturu.

O umjetniku

Max Juhasz rođen je 1967. godine u Vukovaru. Fotografijom se počeo baviti kao dokumentarist tijekom Domovinskog rata 1991. godine, od kad izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, a njegovi su radovi objavljivani u uglednim domaćim i stranim tiskanim i internetskim časopisima posvećenima umjetničkoj fotografiji. Osnivač je i član fotografskog kolektiva KADAR 36 te član Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU), a do sada je objavio i tri autorske knjige fotografija. Živi i radi u Zagrebu.