BARCELONA – Najveće tradicionalno operno kazalište u Europi i jedno od najvećih na svijetu (ne računajući suvremene građevine), koje svoje početke bilježi davne 1837., da bi već deset godina kasnije počelo djelovati na današnjoj lokaciji u srcu Barcelone.

Gran Teatre del Liceu u tom je razdoblju ostvarilo nebrojene predstave i koncerte, a svojim je uspjesima nadmašilo većinu opernih kuća i prometnulo se u sam vrh europske i svjetske operne umjetnosti.

Ako pažljivo analiziramo djelovanje ovog kazališta, shvatit ćemo da smo se s njihovim predstavama susreli i u Hrvatskoj ponajviše putem digitalnih i televizijskih prijenosa koje redovito donosi naša javna televizija.

Uz bok Metropolitan opere iz New Yorka ili Royal Opera House iz Londona, upravo je Gran Teatre del Liceu jedno od najdigitaliziranijih opernih kazališta.

Pogled na njihove mrežne stranice daje dovoljno podataka i resursa za upoznavanje s operom i, primjerice, edukativnim materijalima, ali otkriva i planove izvođenja te, najzanimljivije, priliku da opernim premijerama svjedočimo u svojim domovima.

Režija Laurenta Pellyja kombinira minimalizam i ljudsku stvarnost / ANTONI BOFILL/TEATRO REAL

Naravno da živa izvedba ne može biti zamijenjena internetskim prijenosom jer operu ne doživljavamo samo vidom i sluhom, već i ukupnim ozračjem, ali može biti dopunjena vrhunskim izvedbama u realnom vremenu koje možemo pogledati na daljinu po iznimno prihvatljivim cijenama.

Grandiozno zdanje

Jer, kada je već o cijenama riječ, ulaznice za Liceu često dosežu vrtoglave iznose pa za opernu premijeru valja izdvojiti od 250 do 300 eura za sjedalo u parteru.

Naravno, onima koji prate događaje rijetko promaknu različite akcije i popusti kojima se može proći i jeftinije, a može se popust ostvariti i kupnjom sezonskih ulaznica ili jednim od manje »kvalitetnih« mjesta kojih u ovom kazalištu ima čak 2. 292. Grandiozno zdanje na pet katova s parterom i mezaninom oduzima dah već pri ulasku, počevši od stubišta, pa do stanke u Dvorani zrcala, a sve je u odličnom stanju zbog redovitog održavanja i posljednje obnove nakon požara 1994. godine.

Povod odlasku u Liceu bila je premijera Verdijevog »Falstaffa«, posljednje od 26 skladateljevih opera koja zapravo izlazi iz okvira njegovog skladateljskog opusa.

Nastavljajući rad na Shakespeareovim tekstovima (nakon »Macbetha« i »Otella«), Verdi uz libretista Arriga Boita stvara komediju u osmom desetljeću svojega života.

Ženski dio ansambla / ANTONI BOFILL/TEATRO REAL

Nakon »ozbiljnih« libreta i tradicionalnih partitura sastavljenih od strogo odijeljenih brojeva, Verdi u »Falstaffu« pokušava stvoriti jedinstvo bez stanke – perpetuirani pokret unutar svake od šest slika (tri čina). Rezultat je vrlo zahtjevna i virtuozna faktura koja zapravo od svih izvođača traži samo jedno: karakter!

Naime, teško da je moguće »Falstaffa« uprizoriti na dosadan i neinventivan način uz manjak mašte i hrabrosti. Ono što je za »Falstaffa« potrebno su versatilni umjetnici sposobni odgovoriti kako na glazbene, tako i na scenske zadatke. Tradicionalna ljepota pjevačkoga glasa ovdje je u drugome planu, a pred publiku valja donijeti interpretaciju i to ne individualnu, već kolektivnu. Na ovoj se operi vidi ima li neka operna kuća ansambl ili se samo radi o skupu nasumično odabranih pojedinaca.

Stoga je baš Liceu pravo mjesto za pogledati »Falstaffa« u režiji Laurenta Pellyja čija ideja kombinira minimalizam i ljudsku stvarnost.

Naime, u prvih pet slika izmjenjuju se krčma u kojoj živi naslovni protagonist i Fordova kuća – obje lokacije izrađene od realističkih scenskih elemenata prepunih manjih i većih tehničkih rješenja kojima se stalno mijenjaju osnovni postavljeni oblici.

Barbara de Limburg svoju je scenografiju učinila zanimljivom, a poseban dojam ostavlja zatvaranje i otvaranje zastora u tri dimenzije, čime se omogućuje stvaranje različitih fokusa i kadriranje. Kostimi Jean-Jacquesa Delmottea zapanjujuće su jednostavni, a opet prikladni i zanimljivi, posebno u posljednjoj slici u kojoj su svi izvođači prekriveni bijelom masom na postojećim materijalima.

Kostimi muškoga zbora u dovoljnoj mjeri podsjećaju na Forda, a ženski zbor odlično se uklapa u posljednju sliku. Scenski pokret Benoita De Leersnydera razigran je i živ, a svi izvođači precizno odgovaraju na postavljene zahtjeve čak i u onim trenucima kada partitura postaje iznimno zahtjevna (tako se primjerice završna fuga ne pjeva stojeći, već u stalnom pokretu!). Na sve navedeno izvrsno se nadovezuje i rasvjeta Joela Adama.

Izvrstan orkestar

U glazbenom smislu prvo valja pohvaliti izvrstan Simfonijski orkestar Gran Teatra del Liceu pod ravnanjem dirigenta Josepa Ponsa. Njegova suradnja u Liceu sada već traje desetljećima, što se moglo vidjeti i na maloj izložbi u Dvorani zrcala.

Da je takva suradnja i opravdana svjedoči i ono što smo mogli vidjeti: sigurno ravnanje zahtjevnim opernim djelom i kojemu nije bilo prostora za nekvalitetna iskakanja.

Posebna pohvala upućuje se na skupno muziciranje unutar orkestra i poveznicu sa scenskim dijelom jer se tijekom gotovo trosatne izvedbe nije nailazilo na neujednačenosti.

Tonske boje orkestra bile su postojane, a ukupni zvuk nikada nije nadglasavao pjevače, čak ni kada su oni bili pozicionirani na manje idealnim mjestima. Iako je doprinos pjevačkog zbora opere u ovome djelu manjeg opsega, on se ističe dobrom uigranošću i kvalitetnim nastupom, posebno u muškom dijelu (zborovođa Pablo Assante).

Naslovni lik Sir Johna Falstaffa tumačio je izvrsni Luca Salci kojeg krasi zaokružena i zvonka boja glasa s izrazito jasnom dikcijom i lijepom frazom.

Kao Ford nastupio je Lucas Maechem, jednako razigrano i glasovno snažno u prijelazu između slika. Fenton je bio Santiago Ballerini, idealan za ovu ulogu kako mladošću i stasom, tako i nježnim lirskim tenorom koji se suptilno stopio s mladom sopranisticom Serenom Saenz u ulozi Nannette.

Nasamarenog Doctora Cajusa predstavio je Josep Fado, a vrlo pokretljivi i iznimno precizni i točni u nelakim dionicama bili su Pablo-Garcia Lopez kao Bardolfo i Alessio Cacciamani kao Pistola. Ženski dio podjele predvodila je Carolina Lopez Moreno kao Alice Ford, Quickli tamnije boje i iznimne glumačke zrelosti predstavila je Daniela Barcellona, a kao Meg Page nastupila je Gemma Coma-Alabert.

Kao alternacije za izvedbe koje slijede angažirani su Ambrogio Maestri kao Falstaff, Cesar Cortes kao Fenton, Roberta Mantegna kao Alice, Maria Miro kao Nannetta, Marianna Pizzolato kao Quickly i Laura Vila kao Meg.

Fantastični Verdi

Ono što krasi cjelokupnu izvedbu je nevjerojatna sinergija i uigranost u kojoj su svi izvođači sudjelovali kao u nekoj igri.

Bez obzira radi li se o lirskim trenucima ili složenim fugama, pogledi upućeni na dirigentovu ruku bili su manje izraženi i suptilni, što znači da su dionice kvalitetno nastudirane, a uloge glazbeno i interpretativno pripremljene.

Mimike lica odgovarale su dramskim radnjama, što pak znači da su tehničke zahtjevnosti u smislu pjevanja u drugom planu te da su izvođači njima odavno ovladali. Ukupno govoreći, bila je to uzbudljiva večer fantastičnog Verdija, dobrog svevremenskog humora i uzbudljivih trenutaka uz operu.

Za sve one koji požele biti dio publike Gran Teatra del Liceu predlažemo obavezno pretplatu na program Liceu Opera+, a možda i koji kraći izlet do Barcelone s kojom imamo toliko sličnosti – zato i naš grad Rijeku ponekad nazivamo hrvatskom Barcelonom. Uživati u operi uz Liceu preporuka je za svakog ljubitelja glazbe.