Na Riječkim ljetnim noćima izvedena je još jedna premijera – predstava »Serenada ljetne noći«, podnaslovljena kao »Kompozicija za pet prijatelja i orkestar«, autora, redatelja i dirigenta Karla Hubaka. Ovaj festival specifičan je po tome što uvijek traži nove gradske lokacije za izvedbe, pa je ovoga puta to park Astronomskog centra Rijeka. Sukladno tome i uprizorenje je zamišljeno ambijentalno, ispod krošnje velikog bora, za ovu prigodu ukrašenog žaruljicama po uzoru na ljetne terase negdje uz more.

Koncert u predstavi

Karlo Hubak, dirigent, pijanist i kazališni autor, i ovoga se puta upustio u istraživanje odnosa klasične glazbe i dramskog kazališta u žanrovski otvorenom scenskom izrazu. Polazište mu je serenada, instrumentalni ili vokalno-instrumentalni žanr koji korijene vuče iz prigodnoga muziciranja na otvorenome u večernjim satima. U 16. stoljeću naziv je označavao vokalne skladbe prožete folklorom, a u razdoblju bečke klasike serenada se afirmirala kao instrumentalna skladba na razmeđu komorne i simfonijske glazbe. U ovom svojevrsnom »koncertu u predstavi« članovi i članice Riječkog simfonijskog orkestra, pod ravnanjem Karla Hubaka, izveli su »Serenadu za puhače«, op. 44 češkog kompozitora Antonina Dvoráka (1841. – 1904.). Napisana u stilu klasičnih serenada, smatra se remek-djelom komorne glazbe te odiše češkim narodnim duhom i toplinom. U izvedbi su sudjelovali Giovanni Genovese, violončelo; Lucio Esposito, kontrabas; Antonio Haller i Dora Draclin, oboa; Michele Fabbrica i Samuele Di Federico, klarinet; Sebastian Tarbuk i Tara Lešnik, fagot; Alessandro Saraconi, Vasyl Yenko i Bruno Laktaš, horne.

Foto Ana Križanec

Glumci neprofesionalci

Drugi dio naslova predstave priziva Shakespeareov »San ljetne noći«, koji donosi komične doživljaje mladih ljubavnika koji u mračnoj šumi padaju pod utjecaj čarolija nadnaravnih bića. No, kod Hubaka je to pet prijatelja, riječkih umirovljenika koji se okupljaju jedne ljetne večeri. Pozvao ih je jedan od njih (Ivo Grubiša), najmarljiviji, koji postupno prostor parka počinje ispunjavati stolicama i pritom pomno pazi na njihov raspored. Postupno mu se pridružuju ostali prijatelji – Đorđo Bonić, Željko Fućak, Mislav Kristović i Nenad Vukelić. Svi su oni, osim Vukelića, glumci amateri. Oni se okupljaju prije koncerta, iznoseći fragmente svojih sjećanja i spominjući neke aktualnosti vezane za Rijeku (rupe na cestama, problemi u prometu…) i pojedine gradske četvrti. Dvojica će se sukobiti oko pjevačice Radojke Šverko, a zapjevušit će i »Kud plovi ovaj brod«… Dirljiv je trenutak u kojemu izvođač, jer mu nedostaje zraka, s teškoćom svira usnu harmoniku koja ima svoju priču. Međutim, svi ti razgovori, povremeno komični, ispunjeni su uglavnom banalnostima riječke svakodnevice i šteta je što se ozbiljnije nije poradilo na tekstu i dijalozima koji bi nam bolje približili protagoniste predstave.

Sve njihove radnje, podosta usporene, u funkciji su pripreme koncerta, a zatim konačno na pozornicu dolazi orkestar koji će izvesti Dvorákovu »Serenadu«. Udobno zavaljeni u ležaljke za plažu, ali pritom odjeveni u starinska odijela, prijatelji umirovljenici pažljivo će odslušati koncert. A zatim slijedi dio nakon koncerta. Ovdje će kao inspiracija poslužiti bista Jurija Gagarina, prvog čovjeka u svemiru, koja je postavljena u parku Astronomskog centra Rijeka. O njoj će se povesti rasprava, sa zaključkom jednog od prijatelja da bista zapravo ima ženske crte lica i podsjeća na Majku Božju, odnosno majku onoga koji, citiranjem aktualnog hrvatskog »prosvjetitelja«, »treba Rijeci«. I tako se predstava koja nema klasičan zaplet, kulminaciju i rasplet, privela kraju uz odluku prijatelja da u kasne sate odu na noćno kupanje. Riječ je više o skici ili tek »probi« za potencijalnu predstavu koja bi se tematski i sadržajno mogla dublje razraditi. Ali, na trenutke, dogodili su se mali bljeskovi glumačke ljepote glumaca neprofesionalaca.