Svjedočanstva o užasima koje su u početnom dijelu devedesetih godina prošlog stoljeća proživljavali u okupiranom Sarajevu deseci tisuća ljudi, bit će i jesu česta, a jedno od najzanimljivijih svakako je ovih dana objavljena knjiga »Miss opkoljenog Sarajeva« koju potpisuje Inela Nogić. Za one koji ne znaju riječ je o ženi, tada sedmnaestogodišnjoj djevojci, koja je 1993. godine, u svojevrsni znak protesta i iskazivanja želje za normalnim životom sudjelovala i pobijedila na, iz inata organiziranom i održanom, natjecanju za miss Sarajeva! Naravno, sam taj čin privukao je ogromnu pažnju i podršku cjelokupne svjetske javnosti pa je plavokosa tinejdžerka završila na stranicama brojnih svjetskih političkih i modnih magazina i bila vijest u najrelevantnijim svjetskim medijima, a mega popularni rock sastav U2 posvetio joj je pjesmu »Miss Sarajevo«!

Karta za izlaz

Trideset i dvije godine kasnije, na samom kraju svojih četrdesetih (rođena je 1976. godine u Sarajevu), Inela se iz Amsterdama gdje živi vraća u Sarajevo posjetiti majku, sestru i teško bolesnog oca, a taj će povratak, kao i raniji redoviti posjeti rodnom gradu, buditi sjećanja ne samo na trenutak njene svjetske slave, već i na dane rata provedene u Sarajevu izloženom bestijalnim zločinima srpskih paravojnih postrojbi koje su s planinskih visova što okružuju kotlinu u kojoj je smješteno Sarajevo svakodnevno »ubijali« grad i ljude u njemu. O svemu tome trebalo bi, smatra Nogić, napisati knjigu. I tako se počinje rađati sjajan autobiografski tekst upotpunjen u završnom dijelu s petnaest crno-bijelih fotografija koje naglašavaju dokumentarističku notu knjige jer su vezani uz taj izbor ljepote, njezin odlazak iz Sarajeva te kasniju karijeru fotomodela.

Priču o svom gradu i mukama koji je proživio, Nogić počinje u predratno doba kad se u olimpijskoj dvorani Zetra održava anti ratni rock koncert kojim se pokušava zaustaviti zlo koje se širi. Nažalost, narodnjaci su jači od rockera i sve pacifističke poruke i žudnje za normalnim životom uskoro su pometene šokantnim divljaštvom i strašnom mržnjom koja donosi nezamislive boli i patnju. Na jednostavan način kroz niz dojmljivih epizoda Nogić opisuje život pod svakodnevnom snajperskom i vatrom minobacača, preživljavanje u hladnim stanovima, borbu za koricu kruha, mučnu prevlast nasilja kojeg u opkoljenom gradu nitko ne može kontrolirati… Sve to srednjoškolka odgojena i uvjerena na idealima bratstva, zajedništva i poštenja teško prihvaća, a da stvar bude gora, događa joj se bez njene želje prisilna i vrlo nasilna veza s ratnim kriminalcem Sivim, beskrupuloznim siledžijom kojeg štiti najjači sarajevski kriminalac i koji pod prijetnjom ubojstva Inelinog oca, majke i sestre pretvara Inelu u svoju »djevojku«. Doživljavati takvo nasilje u gradu koji i sam trpi brojne smrti i ranjavanja iznimno je teško, a izlaz ponudi njena majka koja je, bez njenog znanja, prijavi na izbor za miss Sarajeva!

Takva natjecanja ljepote nikada nisu bila dio Inelinog razmišljanja i pogleda na život, ali budući da pobjednica dobiva mogućnost odlaska iz Sarajeva – a to bi za nju bio spas – Inela prihvaća. I pobjeđuje! Štoviše, baš ti dani priprema za natjecanje vrijeme su kada upoznaje mladog nizozemskog ratnog fotoreportera Marca Okhuizena. Među njima se rađa velika ljubav i ona s njim nakon pobjede odlazi iz Sarajeva i uskoro će on postati njezin prvi suprug. Uz opis izbora za miss Sarajeva autorica detaljno i zanimljivo piše i o svojoj karijeri fotomodela i snimanjima u svjetskim centrima mode te poznanstvu s Bonom, pjevačem grupe U2 i sudjelovanjem na europskoj turneji te grupe 1997. godine kad je, čemu je i ona svjedočila, održan i koncert u Sarajevu. Knjiga završava pogrebom njenog voljenog oca i rečenicama koje svemu, koliko god bilo teško, daju smisao: »Nisam pisala da bih bila velika. Pisala sam jer nisam znala kako da sve ostane u meni. Nije ovo priča o herojstvima. Ovo je priča o preživljavanju«, napisala je Inela Nogić.

Otpor zlu

Također, uvodeći nas u početku teksta u knjigu i pojašnjavajući zašto piše, autorica kaže: »Ova knjiga ne služi samo sjećanju, već i svjedočenju« pa uz stranice kroz koje s puno ljubavi govori o svojoj obitelji i divnom djetinjstvu pratimo i mračne trenutke godina zla te gotovo pa holivudski trenutak izbora za miss, izbora koji je bez imalo dvojbe, najbitnije i najznačajnije natjecanje u ljepoti ikad! Jer, taj je čin samim održavanjem u opkoljenom i ratom razorenom gradu postao simbol otpora zlu, a pobjednica je svojom ljepotom, osobnošću i stavom na najdojmljiviji mogući način predstavljala taj otpor.

»Don’t Let Them Kill Us« (»Ne dozvolite im da nas ubiju«) pisalo je na transparentu koji je razvijen pri proglašenju najljepših Sarajki 1993. godine i ta je poruka snažno te godine odjeknula svijetom te zaživjela u pjesmi »Miss Sarajevo« čijom je izvedbom na koncertu grupe U2 održanom 1997. godine u Sarajevu, smatraju mnogi, neslužbeno i završen rat u tom gradu. Upravo o tom ratu, bestijalnosti, zlu i mržnji, ali i načinima na kojih ih se vjerom u dobro, ustrajnošću i izdržljivošću može pobijediti govori ova knjiga koja svjedoči i o tome da su davne 1993. godine birajući lijepu i krhku srednjoškolku članovi žirija izbora za Miss Sarajevo 1993. itekako pogodili. Ne samo zbog njene ljepote, već zbog osobnosti i stava kojeg je već tada zbog proživljenih patnji i boli imala. A sve to potvrđuje Inela Nogić i ovom knjigom koja je još jedno moćno prisjećanje na prošlost koja se ne bi smjela ponoviti.

Knjiga koju vrijedi čitati polako

Miss opkoljenog Sarajeva Inele Nogić svojevrstan je autobiografski korektiv slike koju su mediji i javnost izgradili o njoj na osnovi priča koje su pričali drugi. Pišući o Sarajevu koje umara i one koju su ostali i one koji su otišli, Inela istodobno piše ljubavno pismo gradu i vlastitoj emotivnoj geografiji. Njezine teme su djetinjstvo prekinuto preko noći, život koji se nastavlja iz države u državu, iz jezika u jezik, s gradovima i uspomenama u koferima u koje se, među najdublje pregrade, smjestila trauma. Inela piše i o obećanju koje nije stalo na binu, o dva lica planetarno konstruirane humanosti, o razlici između deklarirane empatije i stvarnog uvažavanja tuđe priče. Piše o bezvlašću i zlu koje se u ratu normalizira, o pokušaju da ti se ukrade glas, i o odluci da se više ne pristaje na šutnju. U središtu knjige ipak nisu reflektori, nego ljudi. Obitelj, prijatelji, krug najbližih, mjesta podrške i solidarnosti u kojima se čovjek opet sastavlja. Nogić podsjeća da smisao ne nastaje u glamuru i potpisima, nego u prisutnosti, u smijehu, u onima pred kojima znaš tko si i budeš mirna. Ovo je knjiga koju vrijedi čitati polako i nakon čitanja ostaviti je blizu uzglavlja, kako bismo se iznova podsjetili da vrijedi imati povjerenje u život, napisala je u pratećem tekstu ove knjige Kristina Ljevak Bajramović.

Vraćen glas prešućenome

Neke biografije ne pripadaju samo onima koji su ih živjeli, već i kolektivnoj memoriji jednog vremena. Ime Inele Nogić u povijesti naših života zamrznuto je u bezvremenskoj tituli, u jednom trenutku, koj je bio nada i vapaj, krik nemirenja, ljepota kojoj nije namijenjeno da zaustavlja poglede po nekom šarenom korzu, nego da upire oči svijeta prema gradu koji nestaje u krvi i pepelu.

Bila je simbol generacije, lutka s naslovne strane, pjesma svjetski poznatog benda. Ovom duboko potresnom knjigom prvi put izlazi iz te dodijeljene uloge vraćajući glas onome što je godinama bilo prešućeno. Inela Nogić bila je gledana, ali ne i viđena. Godinama je šutnja bila njezino sklonište, tamo gdje se krila od rana, zlostavljanja i straha. Hrabro se ogolivši, podsjeća da gorda snaga žene leži u preživljavanju svega što je stremi slomiti, u prkosu da se nanovo rodi nepokorena, kao grad djetinjstva koji u ovim redovima ne funkcionira samo kao mjesto radnje nego kao njezin početak i kraj, spomenik radosti i pregoleme tuge, mjesto nasilja i ljubavi i onaj nadnaravni lokalitet, gdje se legende i stvarnost stalno isprepliću.

Legenda o Ineli Nogić ispričana je na tisuće puta, na konferencijama i panelima, u muzejima. Pjevana na prepunim stadionima. I ništa od toga dosad nije govorila ona. Ne kao ikona jednog doba, nego kao žena koja je odlučila svoju priču prvi put ispisati sama, okrunivši se tako još jednom u besmrtnosti, i za sve djevojčice koje dolaze sutra, napisala je o ovoj knjizi književnica Martina Mlinarević.