Jedan od prvih koncerata u okviru festivala Riječke ljetne noći trebao se održati u Nugentovom parku na Trsatu, ali su organizatorima vremenske prilike pomrsile račune. Nestabilna atmosfera nije jasno pokazivala ima li namjeru biti milostiva pa je tijekom dana donesena odluka o preseljenju koncerta na veliku pozornicu HNK-a. S obzirom na navedene prilike i vrućine, s olakšanjem smo dočekali klimatizirano gledalište kazališta iako, valja priznati, nešto bajkovitosti izvedbe na otvorenom u ovom je slučaju izostalo.

Muziciranje na visini

Kako je i najavljeno, koncert »Drumming Zajc« nije prvi ovakav projekt koji na programu donosi samo glazbu za udaraljke (uz elektroniku) i nije prvi projekt koji spaja udaraljkaše Riječkog simfonijskog orkestra i Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova. Proteklih godina takvu kombinaciju već smo imali prilike vidjeti i čuti, a suradnja je svakako za pohvalu kako zbog iskustva koje stječu učenici, tako i zbog rasadnika iz kojeg kazališni orkestar može crpiti nužno potrebne izvođače. U izvedbenom smislu ovakav spoj nije nužno amalgam, već više određeni kompozit koji, u konačnici, rezultira lijepom zajedničkom izvedbom.

Foto Marko Gracin

Udaraljkaški kvintet Sinkopa učenika Glazbene škole djeluje pod vodstvom profesorice Anite Primorac, inače vrsne udaraljkašice i umjetnice velikog broja talenata jedan od kojih je i pripremanje skladbi za učenike. Odgajajući sada već generacije mladih glazbenika, Primorac iz godine u godinu uspijeva održati kvalitetu svoje klase, što je bilo moguće vidjeti i ove godine. Bez obzira radi li se o mladim učenicima poput Jakova Novosela i Emanuela Pašalića ili pak starijih i iskusnijih poput Franke Zupičić, Marka Čopa i Rivera Czernyja Guščića, samostalno i kolektivno muziciranje uvijek je na visini.

Virtuozitet

Koncert je tako započeo skladbom »Drum Echoes 2« Matthiasa Schmitta (1958.) u izvedbi Novosela i Pašalića, a nastavio se s »Rhythm in motion« Jaya Wanamakera (1955.) u izvedbi Zupičić i Čopa. Kvintet Sinkopa kao treću skladbu ponudio je autorsku skladbu Anite Primorac pod nazivom »Kiša«. Iako sigurni i dobri u nastupu, učenici su u okviru cijelog koncerta bili tek najava profesionalnim glazbenicima riječkog orkestra: Pedru Rosenthalu Campuzanu i Marcu Vielu. Njihov prvi nastup bio je konceptualno zanimljiva skladba »Silence must be« za dirigenta i udaraljke skladatelja Thierryja de Meya (1956.) u kojoj Rosenthal Campuzano nastupa kao dirigent nepostojećeg orkestra u tišini taktirajući pred publikom da bi u nastavku skladbe Viel dočarao zvukove opisanih dirigentskih pokreta. Poput kakve simfonije u nastavku je publici podarena skladba »Percussion Opera« za udaraljke i elektroniku, Alejandra Coella Calva (1989.), a u solističkom nastupu Rosenthala Campuzana. Prva tri stavka (»Patmos«, »Son of a Man«, »The Throne«) djelovala su pomalo elegično, sporije i atmosferski, uz elektroničke snimljene zvukove, dok je posljednji stavak »The Scroll« donio i visoku razinu tehničke spremnosti i virtuoziteta koji je očarao publiku.

»Music for Pieces of Wood« Stevea Reicha (1936.) također je bila i vizualno zanimljiva, a jedinstvenu cjelinu činila je s skladbom neobična naziva »RLLRLRLLRRLRLRLRLLRLRLR« Juliana Sartoriusa (1981.). »Fertility Rites« za vibrafon i elektroniku Christosa Hatzisa (1953.) bila je predzadnja skladba, a koncert je zaključen autorskom skladbom Pedra Rosenthala Campuzana (1991.) »Percussion duo«, što je ujedno bio i glavni izvođački sastav posljednjih nekoliko skladbi. Bez dodataka, jednosatni koncert dobro je prihvaćen od publike, a čestitati valja svim izvođačima bez obzira na uzrast te istaknuti ovaj pozitivan primjer suradnje kazališta i škole.