Zašto Hrvati ne idu češće u kazališta ili muzeje? Najnoviji dokument Ministarstva kulture i medija otkriva da razlog nije nedostatak želje, već duboke regionalne i financijske nejednakosti koje europska statistika potpuno zanemaruje. Doznali smo kako država planira mjeriti naše stvarne navike i poboljšati kulturnu participaciju.

Ministarstvo kulture i medija objavilo je »Prijedlog metodologije za istraživanje pristupa kulturi u Republici Hrvatskoj«. Riječ je o novom, dugoročnom instrumentu koji će služiti za sustavno praćenje kulturnih navika građana, digitalnih praksi i društvenih nejednakosti. Autori dokumenta, dr. sc. Inga Tomić-Koludrović i mr. sc. Mirko Petrić, metodologiju su utemeljili na iskustvima europskog projekta INVENT iz programa Obzor Europa, koji je istraživao utjecaj globalizacije, digitalne revolucije i nejednakosti na kulturnu participaciju. Pri oblikovanju vlastitog održivog modela, autori ističu da Hrvatska treba kombinirati najbolje elemente francuskog, britanskog i nordijskog pristupa, ali i uvažiti spoznaje iz dosadašnjih domaćih istraživanja. Iako su se ona provodila uglavnom na specifičnim uzorcima mladih ili unutar širih tema, njihovi su indikatori dragocjeni jer su dizajnirani upravo za specifičnosti hrvatskog društvenog konteksta.

Zašto ne idemo u kazalište?

Usporedba najrazvijenijih europskih modela jasno pokazuje da se Hrvatska u kreiranju modernih kulturnih politika ne može oslanjati isključivo na postojeće podatke Europske unije. Iako su europska istraživanja korisna za međunarodne usporedbe, ona koriste generičke indikatore i minimalne pragove, poput sudjelovanja u kulturi barem jednom u posljednjih dvanaest mjeseci. Takav površni pristup preuveličava stvarnu razinu participacije, briše razliku između povremenih posjetitelja i aktivnih sudionika te onemogućuje dublju analizu motiva i prepreka. To je posebno problematično za Hrvatsku, koju karakteriziraju strukturne nejednakosti u pristupu kulturi i velike regionalne razlike.

Zašto ne idemo u kazalište? Razlog najčešće nije nedostatak želje, nego nešto sasvim drugo. Da bi se dobila cjelovita slika o kulturnom životu, nova metodologija nalaže praćenje pet ključnih elemenata: kulturnih interesa, stvarnih navika građana, njihovih estetskih preferencija i ukusa, razine znanja o kulturi te posjedovanje umjetnina i instrumenata kao objektiviranog oblika kulturnog kapitala. Pri analizi navika primjenjuje se širi teorijski okvir koji kulturu ne svodi samo na institucionalnu umjetnost, već ravnopravno obuhvaća svakodnevne rutine, aktivnosti u digitalnoj sferi te prosumerske prakse u kojima pojedinci istovremeno konzumiraju i stvaraju sadržaj. Jednako je važno paralelno pratiti i samu kulturnu ponudu u lokalnim zajednicama te mapirati različite oblike fizičkih, financijskih, psiholoških i društvenih prepreka, budući da skromne navike građana često nisu odraz nedostatka želje, nego izravna posljedica slabe dostupnosti sadržaja.

Četiri tipa publike

Posebna pažnja posvećena je kulturnim potrebama i interesima koji predstavljaju dubinski dio ljudske motivacijske strukture. U istraživačkoj praksi ovaj se segment mjeri kombinacijom otvorenih pitanja na samom početku upitnika kako se ne bi sugerirali odgovori, te zatvorenih pitanja u kasnijem dijelu dokumenta. Građani tako navode svoje stvarne sklonosti neovisno o tome dopuštaju li im životne okolnosti da ih prakticiraju. Ovi indikatori, često nepravedno zanemareni u standardnim anketama, ključni su za izbjegavanje pogrešnih zaključaka da neaktivni građani nemaju afiniteta prema kulturi, jer se u pozadini njihova nesudjelovanja redovito kriju objektivne prepreke poput nedostatka novca, manjka slobodnog vremena, obiteljskih obaveza ili geografske izoliranosti.

Konačno, križanjem podataka o izraženim interesima i stvarnim navikama, istraživači mogu precizno rekonstruirati i razlikovati četiri tipa publike. To su aktivna publika s razvijenim i potrebama i navikama; pasivna publika s jakim interesom, ali slabom realizacijom; povremena publika koja tek rijetko i bez izrazitog afiniteta posjećuje događaje, te ne-publika koja u potpunosti ostaje izvan kulturnih tijekova. Nova će metodologija stoga osigurati točne podatke nužne za planiranje suvremenih javnih politika, praćenje generacijskih trendova i stvarno suzbijanje kulturne isključenosti u Republici Hrvatskoj.