Ča ti j’ selo bez crikvi i škole, kod ni regija bez festivala. A kad ta festival još i klati od semo do tamo i tako već 62 leta, onput regija more reć da j’ dobila bingo. Naravno, pričamo o Festivalu Melodije Istre i Kvarnera koji će na ovogodišnju turneju krenuti 4. lipnja iz Kastva, pa će zapjevati u Puli, Bakru, Ližnjanu, Krku, Rijeci i finalno u Crikvenici. Reklo bi se nomad bio – nomad ostao, no zapravo njegovi počeci uopće nisu bili nomadski, a bogme ni čakavski nije odmah govorio. Rodio se u Rijeci 1964. godine, u horoskopskom znaku blizanca, a sve ostalo je povijest. Ili krenimo korak pa dvokorak – u početku, festival je bio zamišljen kao potreba za glazbenim predstavljanjem zapadnog dijela Hrvatske.

Pod utjecajem tada već etabliranih festivala poput San Rema, zagrebačkog, opatijskog i ostalih, prve godine na MIK-u sve su pjesme (osim »Lipoj Istri« za koju je tekst napisao Cvetko Matetić) bile na standardnom hrvatskom jeziku, uz poneki lokalizam. Naravno, ni glazbeni dio nije imao obilježja budućeg MIK-a. Sljedeća, 1965. godina, ponavlja recept prethodne uz samo jedan tekst na čakavici (»Riko moja« napisana na tekst Cvetka Matetića). U 1966. godini prvi put se pojavljuje istarski melos. Pobjednička pjesma »Bokaleta« Nella Millottija na tekst Boška Obradovića čini prekretnicu MIK-a koja usmjerava sve više autora prema jezičnom i glazbenom izrazu koji je postao njegovim obilježjem do danas. Nije to odmah krenulo punim jedrima jer je 1967. godine Ljubo Kuntarić s pjesmom »Otišal je opet brodit« na tekst Branke Chudobe opet bio iznimka, ali pobjednička! Dvije pobjedničke pjesme za redom koje su napisane na istarskom melosu bile su jasan poticaj autorima da festival 1968. godine zapjeva već s pola pjesama na čakavici i s melosom. To je MIK-u dalo vjetar u jedra i proširilo njegovu popularnost, što na najbolji način potvrđuje naglo povećana lista gradova i općina domaćina, koja je između 1972. i 1975. dosegla čak 15 do 16 večeri!

Abraksas na Rabu

MIK je kroz svoju povijest imao razdoblja koja bi mogli podijeliti u u nekoliko dijelova. Premda je uvijek slijedio svoja zacrtana pravila, kao i svaka osoba, a MIK je, slobodno možemo reći, 62-godišnjak sa svim životnim iskustvima, bio podložan mijenama uzrokovanim raznim razlozima, od ekonomskih, ljudskih, političkih ili pomodnih, ovisno o godinama u kojima je djelovao.

Od »starog« MIK-a možda su najupečatljivije 70-te godine, dok na »novom« MIK-u možemo prve godine nazvati spojem mikovskog duha 70-tih i nove produkcije. Novi zvuk, kao i medijski pristup, dali su snagu MIK-u koju je imao i 70-tih godina i to uspješno ostvaruje do današnjih dana. Razdoblje krajem devedesetih mnogi označavaju kao »popersko« doba MIK-a, dok je razdoblje od novog milenija pa nadalje kompromis jednog i drugog načina razmišljanja. Uza sve to, festival je prepoznatljiv po visokoj kvaliteti izvođenja »uživo«, vrsnim orkestrom i pratećim vokalima.

Ira Kraljić ispred plakata MIK-a 1968.

U svakom slučaju, u današnje vrijeme dok mnogi lutaju u traženju prepoznatljivosti, MIK upravo čvrsto postavljenim načelima dokazuje svoju kvalitetu u glazbenom, tekstualnom i organizacijskom pogledu. To mu daje uvjerljivost koju s poštovanjem priznaju i publika i relevantne institucije gradova i općina daleko šireg područja no što ga on pokriva svojim tradicionalnim itinererom.

Festivalske mijene

Ove godine Festival Melodije Istre i Kvarnera, jedina glazbena festivalska konstanta Istre, Kvarnera i sjevernojadranskih otoka, obilježava 62. rođendan, no zbog »vremena šutnje« od 1987. do 1993. godine, te ponovnog muka 2001. godine, svoj 56. nastup. MIK je nastao 1964. godine kao Natječaj Melodije Kvarnera, a pet godina kasnije, dakle 1969. godine, nazvan je svojim današnjim imenom. Prešavši put u nazivlju od Prvog pljeska, Festivala Rijeka 64 i Melodije Kvarnera, došao je i već dugi niz godina pjeva i svira pod imenom Melodije Istre i Kvarnera, ustrajan u svojima trima svetostima – istarska ljestvica, izričaj govornog područja Istre i Kvarnera, te tekstovi pjesama bazirani isključivo na nekom od segmenata života stanovnika Istre, Kvarnera i sjevernojadranskog arhipelaga. Uza sve to, MIK se može pohvaliti činjenicom da je bio i ostao jedini putujući festival u Hrvata. U svom razvojnom putu MIK bilježi tri faze – prvu od 1964. do 1986. godine znanu kao »stari MIK«, fazu šutnje u trajanju od 1987. do 1993. godine, te »novi MIK« koji je započeo 1993. godine i traje do današnjih dana.

MIK je oduvijek poznat kao festival dobrih kompozicija, dobrog druženja i svakojakih nepodopština. Ovu fotografiju možemo nazvati »svi na autu«, a ti svi su – Milan Jurinjak (lijevo), Toni Kljaković, Andrija Fišćur, sjede u autu: Ira Kraljić, Betty Jurković (vozi), Nevia Rigutto, Srđan Brešković, Lada Kos (do Bety), gore sredina: Erol Mlakar, Lidija Percan, desno gore prema dolje: Andrej Baša, Aldo Galleazzi, Mirko Sertić, Mirko Cetinski, Marinko Mlačić

Na samom početku MIK nije bio festival nomad, već izuzetno statičan festival. Naime, glavni inicijatori za pokretanje Festivala Rijeka 64, djelatnici ondašnje podružnice Udruženja zabavne i narodne muzike predvođeni predsjednikom Ljubom Kuntarićem, uz organizacijsku pomoć mnogih ondašnjih institucija i javnih glasila, te financijsku pomoć Odjela za kulturu koji je djelovao pri kotarskoj upravi, odlučili su da festival sadrži dvije glazbene večeri i da se održi u kinu Partizan (kasnije kino Teatro Fenice), te da 22. i 23. svibnja četrnaest izvođača pokaže što zna i umije. Budući da je Opatijski festival već dobrano osvojio srca ondašnje publike, potez osnutka novog festivala, sa sjedištem niti dvanaest kilometara udaljenim od Opatije, bio je velika hrabrost koju su mnogi nazivali ludošću. No, kad je Dunja Rajter, filmska, kazališna i televizijska zvijezda onog doba, u ulozi voditeljice festivala riječima »večeras dragi Riječani, prisustvujemo rođenju jedne nove zabavno-muzičke manifestacije«, otvorila Festival Rijeka 64, povratka nije bilo. Onda izrečeno, do današnjih dana višestruko potvrđeno.

Alvernino doba

Kako se pokazalo da termin u svibnju i nije neki termin za održavanje festivala, 1966. godine on je upriličen 9. lipnja u Puli, a 10. i 11. u Rijeci, te lociranjem u dva grada dao prve naznake svog nomadskog života, a potvrdio ih naredne godine kad je postavši putujuća glazbena karavana gostovao u Rijeci, Senju, Kraljevici, Lovranu i Opatiji. Te, 1967. godine, pojavili su se i prvi problemi financijske prirode koji su stari MIK pratili poput sjene. Naime, Pula je niti mjesec dana prije dogovorenog termina festivalu otkazala gostoprimstvo jer nije imala osam tisuća tadašnjih dinara koliko je iznosila kotizacija. Te se godine počelo i s praksom dovođenja »velikih imena« jer uvriježilo se mišljenje da ako festival nema popularnih imena, nije festival. I voditeljski par biran je po formuli »popularnost i ljepota«. Ljubo Jelčić, ondašnja TV zvijezda i Mia Sasso, dramska umjetnica riječkog kazališta »Ivan Zajc« bili su voditelji Melodija Kvarnera 67.

Mirko Cetinski

Sve je bilo isto do 1969. godine po dobro utvrđenoj šabloni. Godine 1969. Festival Melodije Kvarnera je na prijedlog organizatora utkao u ime festivala i Istru i postao je konačno Festival Melodije Istre i Kvarnera. Počeo je 22. lipnja u Kraljevici, a završio 5. srpnja u Rijeci. Te se godine prvi put pojavio i spoj amaterizma i profesionalizma. Naime, u svakom gradu domaćinu, uz sudionike Festivala MIK, uvjetno nazvane profesionalcima, odnosno poluprofesionalcima, nastupala su i amaterska društva, te pojedinci iz grada koji je te večeri ugošćavao mikovsku karavanu, a bitno je ojačana i ekonomsko-propagandna promidžba festivala. Te, 1969. godine, čak je tri tisuće amatera sudjelovalo u popratnim manifestacijama festivalskih večeri.

Zdenka Golik, Ana Kabalin i Dragica Kolombo na MIK-u 2010. godine
SNIMIO SERGEJ DRECHSLER

I tako je MIK vozio ustaljenim ritmom da bi 1972. godine promijenio »šofera«. Na čelo MIK-a došla je prof. Alverna Smokvina, kao nova direktorica, te se na toj funkciji zadržala do 1986. godine. U međuvremenu su u karavanu uskakali mnogi debitanti i velike nade s područja Istre i Primorja. Dok su neki »pjevali samo jedno ljeto«, većina njih je zablistala u punom sjaju, te preko mikovske pozornice dosegnula zvijezde.

Retrospektiva

I sam MIK, profilirajući se tijekom šezdesetih, dotaknuvši zenit tijekom sedamdesetih, tijekom osamdesetih počeo se obrušavati k majčici zemlji. »Stari MIK« zašutio je 1987. godine, a osim financijskih problema koji su ga pratili od samog početka, mnogi su mišljenja da je njegovom gašenju pripomoglo to što je premalo pažnje posvećivao »izobrazbi« mladih kadrova, prečvrsto se opirao glazbenim novitetima, vjerojatno zbog kroničnog nedostatka financijskih sredstava premalo ulagao u promidžbu, te se doveo u situaciju da ga je vrijeme pregazilo. Tako »uspavan« ostao je sve do 1993. godine s kratkoročnim buđenjem upriličenim u sklopu obilježavanja blagdana svetog Vida 1991. godine, kad je Milka Čakarun – Lenac, nekadašnja zvijezda MIK-a, uz pomoć organizacijskog odbora za proslavu blagdana gradskog patrona, na Trgu Grivice upriličila retrospektivu MIK-a koja je pokazala da MIK među ovdašnjim pukom nikada niti nije zašutio. Urnebesna lipanjska večer ukazala je i na činjenicu da ljudi željno očekuju oživljavanje svog festivala.

MIK se nanovo rodio 1993. godine pod direktorskom palicom Milke Čakarun – Lenac te umjetničkim vodstvom Andreja Baše, a uz svesrdnu pomoć Mirka Cetinskog i Ine Mirkovića. Prvi obnovljeni MIK startao je 15. lipnja u 21 sat u Puli, propjevao Umagom i Rabom, te finalno okončao na Gatu Karoline Riječke u Rijeci. U konkurenciji se našlo šesnaest kompozicija, izvođače je pratio orkestar sastavljen od članova grupe Abraxas, a voditeljski par činili su Neva Funčić i Robert Ferlin.

Novi MIK, kao i stari, zapjevao je baš kao da nikad nije ni šutio. Sve je išlo po protokolu pa se čak ni smjena u direkciji Festivala, koja se zbila 1996. godine kad je od »troje veličanstvenih obnovitelja MIK-a«, ostalo samo dvoje – Andrej Baša i Mirko Cetinski dok je dotadašnja direktorica Festivala Milka Čakarun – Lenac podnijela ostavku na funkciju, te se isključila iz kompletne organizacije MIK-a, mogla svrstati u protokolarni dio tog festivala. Kao i nešto kasnije činjenica da je od prvobitnih četvero čelnih ljudi MIK-a ostao samo jedan – Andrej Baša. Te, 1996. godine prestao je postojati i Moj prvi MIK, festivalska manifestacija osmišljena kao odskočna daska za sve mlade pjevačke snage s područja Istre, Kvarnera i otoka. No, stare su sadržaje zamijenili novi, a MIK je nastavio raditi na principu svog »svetog trojstva«.

Samo ljubav

Neovisno spominjali »stari« ili »novi« MIK, moramo zaključiti kako je taj festival, koji je ponajprije temeljen na druženju sudionika, jedno od najvrednijih kulturnih nasljeđa koje su mlade generacije Istre, Kvarnera i otoka dobile na glazbenom polju. Uostalom, da nije postojao »stari MIK«, ne bi bilo ni »novoga«. Da ga stanovnici područja o kojem pjeva i na kojem je nastao nisu usvojili kao svoj identifikacijski izraz, ne bi MIK bio ono što jest – najdraži i najbolji festival na svijetu, svakom, pa čak i onom priučenom čakavcu.

Kad se kaže da je MIK više čovjek nego festival, kaže se istina koju će potvrditi svi oni koji su bar jednom dotakli čari tog nomadskog festivala čije je poslanje ljubav za sve ljude, s naglaskom na svoj kraj i zavičaj.

Svi pobjednici mikovske publike

1964. »Nade« (Kustan/Chudoba/Cernjul) Ana Štefok
1965. »Ostani tu« (Golob/Golob/Kalogjera) Arsen Dedić
1966. »Bokaleta« (Milotti/Obradović/Forembacher) Ira Kraljić i Dinko Banić
1967. »Otišal je opet brodit« (Kuntarić/Chudoba/Pomykalo) Ira Kraljić
1968. »Urinjska baklja« (Milotti/Pavešić/Pomykalo) Toni Kljaković
1969. »Samanj« (Milotti/Tonković/Pomykalo) Toni Kljaković i Tomislav Borić
1970. »Kartulina z Kraljevice« (Milotti/Pavešić/Forembacher) Toni Kljaković i Tomislav Borić
1971. »Ognjišće« (Dobrić/Kabalin/Černjul) Toni Kljaković
1972. »Kupil san ti prstenac« (Sepcic/Variola/Pomykalo) Mirko Cetinski
1973. »Trsaški prošijani« (Milotti/Pavešić/Kalogjera) Toni Kljaković i Vokalni kvartet Riviera
1974. »Lipo j’ vino pit, ma još je lipše neč« (Galleazzi/Galleazzi/Baša) Aldo Galeazzi
1975. »Nebuloza« (Milotti/Pavešic/Mlakar) Toni Kljaković
1976. »Nevera s Kvarnera« (Milotti/Fištrović/Kalogjera) Milka Čakarun Lenac i Grupa »777«
1977. »Bulin« (Baša/Turak/Baša) Betty Jurković
1978. »Ča smo mi« (Galleazzi/Galleazzi/Baša) Milka Čakarun Lenac i Aldo Galeazzi
1979. »Stara pojka« (Baša/Turak/Baša) Aldo Galeazzi
1980. »Preša« (Paškvan/Kučić/Forembacher) Miroslav Paškvan
1981. »Andemo in barca« (Vlatković/Kinel/Lukac) Ljiljana Budičin Manestar i Angelo Tarticchio
1982. »Svati« (Baša/Bestulić/ Baša) Betty Jurković
1983. »Noi due in motocicleta« (Baša/Kinel/Baša) Lidija Percan
1984. »Kanat od vina« (Milotti/Načinović/Lukač) Vesna Nežić-Ružić
1985. »Spomen na ćaću« (Vuk/Vuk/Kalogjera) Toni Kljaković
1986. »Boćar« (Milotti/Načinović/Mrkulj) Ira Kraljić i Aldo Galeazzi
1993. »Adio Bionda« (Maršan/Maršan/Baša) Đani Maršan i Mirko Cetinski
1994. »E la barca va« (Maršan/Maršan/Baša) Đani Maršan i Darko Štifanić
1995. »Samo Bog te moga učiniti« (Morosin/Morosin/Vitasović) Alen Vitasović
1996. »Bracolet« (Badurina/Juretić/ Baša) Radojka Šverko
1997. »Plače stara lesa« (Frleta/Bobuš/Baša) Radojka Šverko i klapa Krk
1998. »Kad san ti bila« (Lesica/Marunić/Baša) Radojka Šverko
1999. »Neka ljubav moja sa« (Grubišić/Bobuš/Grubišić) Karin Kuljanić
2000. »Grdovići ribari« (Grdović/Pilepić – Ninčević/Baša) Mladen Grdović
2002. »Večeri boje naranče« (Škaron/Juretić/Valenčić) Karin Kuljanić i Đani Maršan
2003. »Da mi je s tobun prošećat« (Baša/Pilepić/Baša) Gina Picinić
2004. »Tribalo bi zakantat« (Bobuš/Bobuš/Grubišić) Karin Kuljanić i Mirjana Bobuš
2005. »Za te rojena« (Kuljanić-Grubišic/Bobuš/Grubišić) Karin Kuljanić
2006. »Prošeći se po Kvarneru« (Grubišić – Bobuš – Grubišić) Voljen Grbac, Mirko Cetinski i Joso Butorac
2007. »Barka lipog imena« (Baša/Baša/Baša) Gina Picinić
2008. »Prihajan doma« (Grubišić –Turak/Lipovšek – Grubišić) Mario Battifiaca i klapa Sol
2009. »Kvarneriana« (Grubišić – Bobuš – Grubišić) Vivien Galletta i Voljen Grbac
2010. »Boduli su duša od Kvarnera« (Barbir – Barbir – Barbir) Klapa SOL
2011. »Črna« (Prajo – trd./Kunštek – Preradović) Alen Polić i Kaljine
2012. »Dalmacija di Kvarner Bušiva« (Branko Barbir – Branko Barbir – Robert Grubišić) klapa SOL
2013. »Ma ši te ki ča za me pita« (Baša/Baša/Baša) Gina Picinić
2014. »Molitva za te« (Mirjana Bobuš) Mirjana Bobuš
2015. »Tu san rojen« (Grubišić – Pilepić – Grubišić) Joso Butorac i Voljen Grbac
2016. »Ružica« (Grubišić – Marunić – Grubišić) Joso Butorac
2017. »Živet će vavek naša beseda« (Grubišić – Pilepić – Grubišić) Joso Butorac, Edi Šegota i Voljen Grbac
2018. »Mama fala ti« (Grubišić – Pilepić – Grubišić) Voljen Grbac i Matej Prpić
2019. »Primorska arija« (Andrina i Frane Frleta – Suzana Blečić – Robert Grubišić) Joso Butorac
2020. »Fala ti ča si blizu« (Goran Šarac – Robert Pilepić – Aleksandar Valenčić) Tedi Grubica
2021. »Da bimo i kletu« (R. Pilepić – R. Pilepić – M. Staraj) Nevia Rigutto, Duško Jeličić, Tamara Brusić i Mauro Staraj
2022. »Fala ti na jubavi« (Goran Šarac – Robert Pilepić – Aleksandar Valenčić) Karin Kuljanić
2023. »Suza s Kvarnera« (Robert Grubišić – Zlatan Marunić – R. Grubišić) Voljen Grbac, Joso Butorac i Klapa Tić
2024. »Tri mladića« (Robert Grubišić – Robert Pilepić – Robert Grubišić) Dino Guščić, Matej Plavček i Jure Kaurloto
2025. »Ufan se va te« (Duško Rapotec Ute – Tatjana Bon – Duško Rapotec Ute) Irena Grdinić