Krenuti iz Rijeke prema Osijeku u 9,30, stići u 18,30 sati istinski je rekord koji ne može zabilježiti ni u tom smislu poslovično napadani HŽ. Toliko je naime trebalo najvećoj skupini navijača Rijeke koja je na utakmicu finala hrvatskog nogometnog kupa putovala kao drugi dio “kontigenta” od srijede, onoj  što se nije odlučila na autobusni prijevoz niti je put slavonske metropole otišla dan ranije.

Tko je za to kriv? Pa prije i iznad svega HNS koji stalnim eksperimentiranjem željeni “praznik hrvatskog nogometa”, kako se zna definirati odigravanje finalne utakmice hrvatskog nogometnog kupa, pretvara u gorčinu i ogorčenje navijača. OK, možemo se složiti da je baza problema u netrpeljivosti navijačkih skupina, posebno istaknuta kod najvećih i najbrojnijih. No, iako je to problem za koji bi većina nogometnih fanova voljela svesti ga u razumne okvire, u trenutku donošenja odluke o ovogodišnjem gradu i stadionu domaćina, znalo se da navijači na dan odigravanja finala kupa neće “zakopati ratne sjekire” i posvetiti se isključivo uživanju u “prazniku nogometa”.

Stoga je, ma koliko je kup posebno zanimljiv iz razloga što u finale mogu doći svi klubovi koji u njemu sudjeluju, logično za očekivati da će u njemu participirati najmanje jedan od najvećih. K tome, Hrvatska ima oblik kakav ima, što je kao posljedicu ovog puta imalo dovoditi na Opus  Arenu dvije suprotstavljene navijačke skupine, oko pet tisuća navijačica i navijača, po istom prometnom pravcu. Iako je bilo i manjih sukoba – neki od medija tome su davali katastrofične prizvuke iako nije došlo do fizičkih kontakata jer je policija sve držala pod kontrolom – transfer pravcem Zagreb – Sredanci i bez toga bio bi prava muka. Za policiju i navijače. Tih dvjesto kilometra jednog od i inače prometno najopterećenijeg pravca u ovom dijelu Europe, i to za radnog dana, prelazilo se, sa stajanjem koje se zbog sigurnosti moralo značajno produljiti u odnosu na planirano, za pet sati.

Na koncu, silazak sa Slavonike bio je podijeljen tako da su prioritet imali navijači Dinama kojima je k tome bio određen izlaz u neposrednoj blizini Opus Arene. Navijači Rijeke s autoceste su se izdvajali na izlazu Čepin, dvadesetak kilometara udaljenog od stadiona. Prisiljeni na čekanje kako bi se prioritetno uvelo navijače Dinama i stvorilo optimalnu sigurnosnu situaciju za prolazak navijača Rijeke do “sjevera” Opusa. Kupiš ulaznicu, kreneš na put desetak sati prije početka, a pola prvog poluvremena – slušaš na radiju. Ludilo! Istina, okruženje u kojem se nalazi Čepin je jako lijepo, no teško da je itko u toj koloni s oko 1,5 tisuća navijača na to bio fokusiran.

Finale kupa po ovakvom receptu je naprosto katastrofalno u svakom smislu. Iscrpljuje se policiju, navijače i državni proračun da bi krajnji rezultat bilo nezadovoljstvo, u ovom slučaju poklonika Rijeke, i to na granici bijesa. Buduća finala? Iako ima zaziva da to bude stadion u glavnom gradu, uskoro onaj u Kranjčevićevoj, istina je da to mora biti jedan od domaćina. Po određenom ključu, ili naprosto bacanjem novčića. U slučaju da uvjeti ne udovoljavaju razni događaja, onaj koji je kvalitetniji. Ovako – besmisleno iscrpljivanje ljudi i materijalnih sredstava uz iznurivanje i ostalih putnika na autocesti – bilo onih koji su s navijačima ostali “zarobljeni” na odmorištima, bilo onih na prometnici.

Kad bi se željelo imati situaciju mira među navijačima uoči finala kupa, na tome se mora raditi. Ne samovoljno, kako to u pravilu čini HNS, donositi odluke kojima se želi sugerirati “nogometnu ravnopravnost” čitave Hrvatske. Koliko su ravnopravni ovog su puta uvidjeli navijači Rijeke – uz prijenos na “drugom”, u ljepoti čepinske ceste.