Saru Božić čekamo na ulazu u zagrebački park Maksimir. Izdaleka je ugledamo, teško ju je ne zamijetiti. Visokoj i ponosnoj dvadesetdvogodišnjoj Koprivničanki glavu krasi ružičasta marama, a na sebi ima tradicionalnu košulju Karaševskih Hrvata iz Rumunjske.

– Ta mi je najdraža, priznaje Sara dok sjedimo u kafiću pored jezera.

Kava i nošnja, nošnja i kava, nesvakidašnji prizor nekome sa strane. Sari, s druge strane, svakodnevica.

SVAKODNEVNA ESTETIKA

Za sve je »kriv« folklor kojim se bavila deset godina, a tek je prije dvije prestala plesati.

Foto: Claudia Bošković

– Krenula sam dosta rano s folklorom, još u nižim razredima osnovne škole i nastavila sam plesati sve do faksa, prije možda dvije godine sam tek prestala.

Uvijek mi se sviđao taj način odjevanja, samo sam skužila kako ga u Hrvatskoj nitko ne njeguje, rijetko tko, recimo, spaja narodnu nošnju s modernim.

Nisam imala baš ni novaca za to, skupljanje nošnji skup je sport, a ja nisam radila, ali uvijek mi je to bilo negdje u glavi. I sad kad sam počela raditi neke studentske poslove, rekla sam si »idem si tak’ nešto priuštiti, zašto ne?«, priča nam Sara koja trenutačno radi noćne smjene u McDonaldsu.

Dok su drugi nošnje gledali kao nešto rezervirano za pozornicu i smotre, Sara ih je zamislila kao svakodnevnu estetiku, nešto što pripada životu izvan folklornih dvorana.

U Hrvatskoj, kaže, takvih brendova gotovo da ni nema. Većinu odjeće i nošnji pronalazi preko interneta, uglavnom iz Ukrajine, Poljske ili Mađarske. Komadi nisu jeftini i često za njih štedi mjesecima.

– To je investicija. Jedan komplet zna biti jako skup. Ali ja gledam dugoročno, takva odjeća traje dvadeset, trideset godina zbog kvalitetnih materijala. Lan je, primjerice, bolji što se duže nosi, objašnjava Sara.

– A ova koju sada nosiš, tvoja najdraža, gdje si nju nabavila? – kopka nas.

– To je prava nošnja Karaševskih Hrvata iz Rumunjske. Prodala mi ju je jedna Mađarica. Studiram mađarski, pa dok si u tim krugovima, nekako prirodno naletiš na takve ljude koji bi ti to prodali.

Ona skuplja nošnje na internetu, većinom iz Mađarske i Rumunjske, znači s bivšeg austro-ugarskog govornog područja i prodaje ih. Svidjelo mi što je hrvatska nošnja i još u mojoj veličini.

Ja sam dosta visoka, a te srednjoeuropske nošnje su dosta male jer su ljudi bili niži. Uvijek je problem dužina, nikad širina. Većinom na moju visinu pristaju samo dinarske nošnje, prepričava nam Sara i smije se.

Zbog toga danas radije kupuje komade koji su inspirirani originalnim nošnjama, ali novijeg datuma i prilagođeni suvremenom nošenju, prvenstveno zato što joj je važno da odgovaraju njezinoj građi i da se sama ne mora prilagođavati odjeći.

Foto: Claudia Bošković

FOLKLORNA KULTURA

Kaže kako je pronašla nekoliko brendova koji se upravo time bave, odnosno šivaju odjeću inspiriranu tradicijom ili izrađuju komade po mjeri, no žao joj je što takvih priča gotovo uopće nema u Hrvatskoj.

Većinu stvari zato naručuje iz inozemstva, najčešće iz Ukrajine, čije su joj žene veliki uzor kada je riječ o njegovanju tradicijske odjeće u svakodnevnom životu.

Ističe kako Ukrajinke vrlo često nose vezene košulje i elemente narodnih nošnji i izvan folklora, a sličan odnos prema vlastitoj kulturi vidi i kod Rumunjki i Poljakinja, dok kod nas toga gotovo da nema.

– Kod nas je folklorna kultura dosta izražena i dosta se ljudi time bavi. Imamo bogatstvo nošnji puno više nego možda neke veće države. U Poljskoj ili u Rusiji nošnje su dosta unificirane po većim regijama, dok kod nas svako selo ima nešto svoje.

Tak’ da ne bih rekla da je to problem, nego nemamo neku inicijativu, da netko pokrene takav brend, jer se ne zna bi li to ovdje uspjelo, ima li zapravo interesa za time, govori Sara.

Dok to objašnjava, vidi se koliko zapravo poznaje svaki detalj odjeće koju nosi. Kod nje to nije kostim ili prolazna estetika s društvenih mreža. Svaki kroj, vez i materijal imaju priču.

– Kakve su reakcije, što ti kažu prijatelji, obitelj? – pitamo.

– Njima je to već normalno. Navikli su se. Ja dođem u nekom čudnom outfitu, pa dobro. Mojim je prijateljima jako fora. Svi su jako dragi.

Kažu mi »Da to si ti, i fora si mi.« Roditeljima je isprva bilo jako čudno. Nisu rekli ne možeš ili ne smiješ, ali nije im bilo jasno od kud ta potreba.

Mama mi je znala reći »Daj se obuci ko’ cura od dvadeset godina. Može ti suknja biti u dužini koljena. Ne moraš uvijek dugačko nositi.« A ja rekoh »Mama, ali ja neću. Ne sviđa mi se to«. Sad su se već navikli, smije se Sara.

Što se tiče negativnih komentara, njih, tvrdi Sara, nema. Tu i tamo neki »ružan« pogled, koji ona rijetko i primjećuje. Uglavnom je zaustavljaju stariji da bi je pohvalili, dok njezinu generaciju i nije pretjerano briga.

– Starijim ljudima je to jako fora. Mlađe nije briga. Neki te ni ne pogledaju, neki te gledaju i nastavljaju sa životom. Mislim da smo mi kao generacija navikli da nas jednostavno nije briga za tuđe živote, što je s jedne strane meni savršeno, priznaje Sara.

Zanimljivo je da Sara zapravo uopće nema dojam da privlači pažnju, iako je gotovo nemoguće ne primijetiti je, pogotovo kad Zagrebom prošeta u širokim mađarskim hlačama inspiriranima muškom narodnom nošnjom.

– Ljudi su bili u šoku kad sam to kupila. Rekli su mi »Sara, pa nećeš to stvarno nositi?« Pa hoću, i nosi ih, kaže, sasvim normalno, na kavu, u šetnju, po gradu.

NJEŽNE TETOVAŽE

Osim nošnji, na Sari još jedan detalj posebno privlači pažnju – tetovaže.

Nježni, sitni simboli preko prstiju i ruku na prvi pogled djeluju dekorativno, gotovo poput nakita. No iza njih stoji stoljetna tradicija tetoviranja katolkinja iz Bosne i Hercegovine i dijelova Hrvatske, a nedavno ih je popularizirala i hrvatska etno pop grupa Lelek.

– U folklornom svijetu su dosta poznate. Ja sam za njih čula kao klinka, možda s deset godina, i bila sam fascinirana, prisjeća se Sara.

Tetovaže su stoljećima bile dio identiteta žena na određenim područjima Balkana, iako ih danas većina ljudi doživljava kao nešto moderno ili urbano. O njima je, kaže, razmišljala gotovo deset godina prije nego što ih je stvarno napravila.

– Dok plešeš u ozbiljnijim folklornim ansamblima, ne smije ti se vidjeti nijedna tetovaža. Jedino što smiješ imati od nakita je vjenčani prsten. Kad sam prestala plesati, odlučila sam da je vrijeme.

Mama me prvo pitala: »Tko će te zaposliti takvu?’«, smije se Sara i govori kako na kraju nikoga nije bilo briga, dapače, kad poslodavci čuju o čemu je riječ bude im još ljepše.

I stvarno, teško je Sarine tetovaže doživjeti agresivno. Na njoj izgledaju gotovo prirodno, kao produžetak svega što već jest.

– Ljudi su mi govorili – pa to si baš ti, nasmijano će.

Osim folklora i mode, veliki dio njezina života danas zauzimaju i jezici. Studira mađarski i japanski, kombinaciju koju sama opisuje kao »bacanje u vatru«. Kako kaže, namjerno je odlučila uzeti dva najteža jezika. Ipak, mađarski joj je potpuno sjeo.

– Mađarski mi je toliko prirodno legao, jako je sistematičan i pragmatičan jezik, s određenim matematičkim pristupom govoru i rečenicama. Robotski je, zbilja. Što se tiče gramatike, nema toliko iznimaka od pravila, objašnjava.

Uz jezik je, kaže, još više zavoljela i mađarsku kulturu, a čak je i profesorima jednom prilikom održala predavanje o mađarskim narodnim nošnjama.

PROPUTOVATI SVIJET

Što se tiče budućnosti, Sara ima plan – postati turistička vodičkinja, proputovati svijet. Već i sada pokušava što više putovati, a često to radi i sama. Prvo samostalno putovanje bio joj je Egipat, a s prijateljicom se spontano zaputila i na Tajland. U osmom mjesecu čeka je samostalno putovanje u Mongoliju.

– Sita sam lokacija punih turista. Mongolija mi izgleda kao drugi svijet. Ogromno, mirno, prirodno, objašnjava Sara.

Važan dio njenih putovanja jesu upravo i nošnje. Kako kaže, gdje god ode pokuša iznajmiti tradicionalnu nošnju barem na koji sat.

– U većini Azijskih zemalja normalno je iznajmiti njihovu tradicionalnu odjeću.

Na Tajlandu sam jedva nagovorila prijateljicu da se i ona odjene u nošnju i na kraju joj je bilo itekako drago. Najbolje potrošenih 10 eura, još te i našminkaju i naprave ti frizuru, prisjeća se Sara, a nada se da će i u Mongoliji dobiti priliku nositi njihovu tradicionalnu nošnju.

Dok pričamo sa Sarom o Mongoliji, nošnjama i tetovažama, postaje jasno da kod nje ništa nije performans. Ne pokušava biti drugačija, umjetnička ili posebna. Sara nosi nošnje iz jednostavnog razloga – jer joj se sviđaju.

– A karijera u influensanju? – pitamo za kraj.

– Nisam sigurna, ne mogu zamisliti da ja nekog inspiriram da nosi nešto, skromno će Sara.

Smatramo da je tu u krivu, jer je nas svakako inspirirala. Ne bi se čudili da ovo ljeto ulice hrvatskih gradova zablistaju upravo izvezenim narodnim nošnjama. Ili se barem, zajedno sa Sarom, tomu nadamo!

Foto: Claudia Bošković

ESTETIKA, ZAŠTITA I IDENTITET

Tradicionalne tetovaže žena katolkinja, poznate i kao sicanje ili bocanje, stoljećima su bile prisutne na području Bosne i Hercegovine te dijelovima Dalmacije, Slavonije i Posavine.

Najčešće su ih nosile Hrvatice katolkinje, a motivi su se tetovirali ručno, uglavnom na šakama, prstima, podlakticama i prsima. Simboli su bili jednostavni, ali snažno povezani s vjerom i identitetom; križevi, sunčevi motivi, grančice, točkasti ornamenti i geometrijski oblici.

Tetoviranje se najčešće provodilo u djevojačkoj dobi, osobito prije velikih blagdana poput Jurjeva ili Cvjetnice, a osim estetske, praksa je imala i zaštitnu te identitetsku ulogu.

FOLKLOR I METAL

Sara i od glazbe najčešće sluša world music, odnosno folklornu glazbu.

Baza joj je slavenski folklor, ali voli i power metal, kao i hard rock. Ipak, sve je krenulo od klasične glazbe kao početne točke, specifično kasnim romantizmom. Kako kaže, sviđa joj se i etno-pop grupa Lelek koja predstavlja Hrvatsku na ovogodišnjem Eurosongu.