Jeste li znali da je ovaj park star sto godina, pitali smo nekolicinu šetača koji su svoj užurbani dan odlučili usporiti odlaskom u jedan od, može se reći, skrivenih parkova Rijeke. Skriven po tome što u njemu nema gužve, ali čini se da je skrivena i njegova povijesna, pa i memorijalna važnost.

– Ne, nismo to znali, odgovorili su nam svi koje smo pitali, a nakon kratkotrajnog iznenađenja uslijedilo je oduševljenje. Park koji živi od 1926. godine i nakon stotinu godina jedno je od malobrojnih pluća Rijeke, a disao je uz generacije i generacije Sušačana.

Radi se o Parku narodnog heroja na Trsatu, koji su početkom 20. stoljeća projektirali arhitekt Zlatko Prikril i hortikulturalni stručnjak Josip Kulfanek, na inicijativu tadašnjeg gradonačelnika Sušaka Jurja Kučića.

Ovaj sušaki park proteže se na oko četiri i pol kvadratna kilometra, a oni koji u njega uđu, s lakoćom zaborave na automobile, zgrade, asfalt i buku grada. Naime, park je osmišljen tako da nalikuje na prirodne šumske puteve pa šetnja njima zaista izgleda kao uživanje na nekom drugom mjestu, u drugom i zelenijem gradu.

Foto Dean Miculinić

Djeca ga obožavaju

Mlada obitelj Marohnić jedna je od onih koji u Park heroja dolaze s djevojčicom jer im je blizu vrtića. Ne dolaze baš često, ali izbor im najčešće padne na sušački ili na park na Mlaci.

– Iako su ta dva parka velika, ostali parkovi u Rijeci su dosta mali i nema ih dovoljno. Mogli bi biti ljepše i više uređeni, imati malo više sadržaja i za djecu i za roditelje, kao sprave za igranje i štandić s pićima, primjećuje Tena koja zapravo nije znala da u Parku heroja postoji i poseban dio s dječjim igralištem, ali se ubrzo zadovoljno zaputila onamo s mužem i malom Emom.

Tamo smo sreli i obitelj Ane Zatković koja u Park heroja dolazi zbog sina, i to ne samo povremeno – nego ciljano, iako živi na Mlaki. Kaže da su počeli dolaziti još dok je bio sasvim malen, a razlog je jednostavan: sadržaj.

Foto Nikola Blagojević

– Ovdje ima puno tobogana i sprava za igranje, dolazi i puno djece pa mu je zanimljivo, objašnjava dok stoje pokraj jednog od omiljenih tobogana.

Upravo ono što ovom parku daje prednost, prema njezinim riječima, nedostaje drugima.

– Na Mlaci nema dovoljno sadržaja za njega – nema tobogana ni vrtuljka, a dolaze puno starija djeca pa to nije to. Zato dolazimo ovdje, kaže Ana.

Park je podijeljen u dva dijela koja čine skladnu cjelinu, a to su dječje igralište te staze za šetanje prožete klupicama za odmor. Neke su u dobrom stanju, neke su podlegle godinama, ali sve služe svojoj svrsi, a to je stati i udahnuti vjetar koji nosi mirise vrlo promišljeno odabranog zimzelenog i listopadnog bilja.

Josip Kulfanek, hortikulturalni stručnjak koji je zbog svog angažmana, znanja i vještina dobio razna priznanja, među kojima je i mala ulica na Trsatu, bio je poznat po korištenju autohtonog bilja u kreiranju zelenih prostora i njihova uklapanja u postojeći prirodni teren.

Mali botanički vrt

U ovom se slučaju radi o neravnom, krškom terenu, ali Kulfanek nije radio protiv njega, nego je terenu prilagodio odabir biljaka i drveća. Zato u parku nalazimo kombinaciju borova i čempresa, zimzelenog grmlja i listopadne šume. Zbog te autohtone vegetacije Kvarnera, park ustvari ne izgledao toliko »uređeno« – nema aleja, cvijeća koje ondje ne pripada, egzotičnih biljaka – nego djeluje kao djelić mirne šumice koju je netko odsjekao i smjestio u grad.

Foto Nikola Blagojević

Iako djeluje prirodno, park je pažljivo oblikovan: staze prate prirodne linije terena, a na određenim se mjestima otvara pogled prema Rijeci i Kvarnerskom zaljevu. Teren nije niveliran, nego su biljke posađene ondje gdje za njih ima tla, što je standardna praksa u mediteranskoj hortikulturi. Jer Kulfanekov stil karakterizira podizanje parkova temeljen na poštovanju i korištenju izvornog pejzaža i samoniklog rastlinja. Ipak, uz tu minimalnu intervenciju terena, pronašlo se mjesta za mali ribnjak i pokoju ukrasnu biljku. Neke od biljaka i stabala imaju i svoje ceduljice.

– Super je da kod nekih biljaka možemo vidjeti obilježja – to je možda i najljepši dio u ovom parku jer je on zapravo neki mali botanički vrt, primijetila je Jelena Androić koja je šetala sa psima. Upravo je zbog psa i otkrila da se usred gradske vreve krije zeleno i mirno utočište.

– I bila sam oduševljena – jer je neka vrsta skrivene oaze nadomak urbanog dijela. Parkove najviše koriste ljudi sa psima i djecom, barem u Rijeci, što znači da parkovi nisu baš neke javne površine gdje se leži, druži i provodi vrijeme, pa mi je u neku ruku i drago da je skriven, jer nema gužve, kaže Jelena.

Kao i naši drugi sugovornici, smatra da parkova, pogotovo ovakvih, u Rijeci nema dovoljno.

Foto Valentina Botica

Dva života

– U Rijeci je sve zabetonirano. Nevjerojatno je da, u gradu u kojem pada toliko kiše i u kojem su stalno poplave, ne razmišljamo planski o drveću kao takvom, čije bi korijenje moglo tu kišu i poplave amortizirati. To je to što imam reći, nezadovoljna je.

Kada smo već kod betona, ni ovaj park ga nije mogao izbjeći – ali iz potpuno drugih razloga. Na vrhu parka smještena je spomen-kosturnica, njegov najvažniji i najsnažniji simbolički element. Posvećena je žrtvama antifašističke borbe, a u njoj su pokopani identificirani i neidentificirani borci, njih oko četiristo. Projektirali su je arhitekti Zdenko Sila i Zdenko Kolacio, a dodatnu emotivnu težinu prostoru daju stihovi Ivana Gorana Kovačića uklesani na spomeniku. Zato je Park heroja i važno mjesto kolektivnog sjećanja.

Upravo smo tamo naišli na dvije Zagrepčanke koje su odmarale na klupici poslije razgledavanja i šetnje. Majka i kći, Ljiljana i Zarra, zaputile su se na izlet u Rijeku, a nakon što su obišle svetište, iskoristile su lijep dan da odahnu u obližnjem parku. Svidjela im se njegova mirnoća i širina, ali imaju i jedan prijedlog – dodavanje atmosferske rasvjete kojom bi se park obogatio.

– Mislim da je ovdje navečer predivno, zato mi se čini da bi bilo interesantno kada bi bilo i nekih svjećica i lampica, za ugođaj, razmišlja Ljiljana.

Možda je upravo u toj tišini i nenametljivosti skrivena najveća vrijednost Parka heroja. Dok neki parkovi privlače sadržajem ili gužvom, na ovo se mjesto dolazi pobjeći od stresa i buke grada. Iako šetači uglavnom nisu svjesni njegove dobi i prošlosti, može se reći da park istovremeno živi dva života – kao prostor igre i odmora, i kao čuvar sjećanja, u kojem povijest i priroda žive i dišu zajedno, i to već sto godina.