Parkovi su u svim velikim gradovima neizostavna sastavnica kvalitete življenja. U tome nije ni Rijeka izuzetak sa svojih 16 parkova. No samo se rijetke riječke zelene urbane oaze mogu pohvaliti sa stoljećem postojanja. Ove godine to obilježava Trsatski park.

Grof Laval Nugent kupio je razvalinu Trsatskog kaštela i uz skulptora Paola Paronuzzija od tridesetih godina 19. stoljeća nastojao parkovno obogatiti posjed oko kaštela no i obližnje prostore.

Foto Dean Miculinić

Gradonačelnik Sušaka Juraj Kučić inicijator je nastanka Trsatskog parka 1926. godine, s kojeg se pružao pogled na grad koji se razvijao u podnožju uz samu obalu. Iako se mnogima možda čini da je uspon do Trsatskog parka viši, park se nalazi na nadmorskoj visini od 95 do 145 metara. Ovaj dio prirode sastoji se od dva dijela, zauzima površinu od 45.000 četvornih metara i tvori skladnu cjelinu borova, čempresa i zimzelenog grmlja, okruženog listopadnom šumom. Park je rađen prema projektu arhitekta Zlatka Prikrila i hortikulturnog stručnjaka Josipa Kulfaneka, poznatog po upotrebi autohtonog bilja i uvažavanju prirodnog kamenog krajolika. Prikril je projektirao i Vidov park te Park Augusta Cesarca, a Kulfanek je uređivao i druge sušačke i riječke parkove, zelenilo je uredio i na riječkim grobljima, a radio je širom bivše države.

Foto Dean Miculinić

Na najvišem platou parka nalazi se spomen-kosturnica u znak sjećanja na žrtve antifašističke borbe, a nosioci njezine izrade su arhitekti Zdenko Sila i Zdenko Kolacio. Kosturnica ima poznatu kriptu s imenima palih boraca, te skupno počivalište ostataka neidentificiranih 400 osloboditelja Rijeke, Sušaka i Trsata. Nadzemni dio monumenta je svinuti trokutasti kameni zid koji asocira na zastavu. U sklopu parka nalazi se i igralište za najmlađe u kojem su ljuljačke, klackalice i drugi sadržaji.

Zanimljivu priču o Trsatskom parku razotkriva nam profesor povijesti umjetnosti i jedan od najpoznatijih vodiča Gradom koji teče Theodor de Canziani.

– Vrh brijega iznad Sušaka i Bulevarda još je između dva svjetska rata bio gromača, odnosno tipična forma poljodjelskih površina definirana suhozidima i lešicama, malim zemljanim nasadima. Na samome vrhu krški oblici oštrog kamena vapnenačkih formi uz makiju koja jedina može odolijevati suši i jakim vjetrovima graničila je s fratarskim posjedom okruženim visokim zidom te starim trsatskim grobljem, danas napuštenim voćnjakom prema dolcu, vrtači koja se ogleda uz Ulicu Slavka Krautzeka i nekadašnji posjed Linićevih, a od sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća i Dvorane mladosti te novog Trsatskog groblja i naselja Decsa na Vojaku. Krimeja, Paris i Bulevard rubni su prostor s morske strane. Nakon što je prostor gromača spram mora iznad Bulevarda urbaniziran gradnjom ulica te obiteljskim kućama, ponajviše pomoraca i trgovaca, pokretačke snage Grada Sušaka od kraja Prvog svjetskog rata, Sušak postavši gradom 1919. godine počinje opsežne radove svog urbanističkog modeliranja, pojašnjava De Canziani kada se počinje urbanistički oblikovati Trsatski park i što je prije toga bilo na tom prostoru.

Foto Dean Miculinić

Konstantno oplemenjivanje

Zamah novih radnji u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca kasnije Kraljevini Jugoslaviji započinje većim intenzitetom tek od 1924. godine razrješenjem granice spram Kraljevine Italije na Rječini. Sam vrh brijega, odvajkada deponij Sušačana i Trsaćana doživljava transformaciju od 1928. godine u vrijeme gradonačelnika Kučića.

– Gradski upravitelj arhitektonskog odjela Prikril definirao je položaj javnih površina i projektirao park-šumu obogativši ju puteljcima, oivičenim krškim kamenim oblicima te klupama, umjetnim jezercem jednom rondelom, igralištem i kamenim zidom te ulaznim vratima. Botaničar, a od 1926. godine gradski vrtlar Kulfanek osnovao je rasadnik na mjestu današnje Osnovne škole Vladimir Gortan i iz tog vrta oplemenjivao parkove, »Veliki« i »Mali« te groblja, drvorede i privatne perivoje, parkove i vrtove. Parkovi su rasli i mijenjali se, a do 1977., godine svoje smrti, iako u mirovini Kulfanek svakodnevnim je šetnjama nadgledao red u parkovima, nastavlja De Canziani navodeći što su Prikril i Kulfanek konkretno napravili za taj dio Trsata.

Foto Dean Miculinić

Arhitekti i hortikulturalni stručnjaci su od 1928. godine nadalje oplemenjivali u konstanti parkove brinući se o njihovom rastu i biljnom amalgamiranju s prostorom, prirodnom terenu kojeg su minimalno, organički nastojali prilagoditi funkciji.

Toranj – dimnjak

U parku postoji i toranj-dimnjak iznimnog sušačkog željezničkog kružnog tunela, ali i nekoliko kamenih spolija vezanih za Trsatsku gradinu koje je sakupljao svećenik Adam Muchtin. Zanimljiva je i šterna odnosno barokno kameno grlo koje je iz parka premješteno na Donju Vežicu u tamo novonastali park pred dvadesetak godina. Malo je toga osim devastacije mijenjano u posljednjih stotinu godina u izgledu i sadržaju Trsatskog parka, kaže De Canziani.

– Parkovi su danas dijelom prepušteni slučaju, često devastirani vandalizmom i premalom brigom ili nebrigom, ali i neodgovornom uporabom vlasnika kućnih ljubimaca. Parkovi su važan dio gradskog tkiva i osobito vrijedan javni prostor namijenjen šetnji, sportu, učenju u prirodi i mogućim javnim manifestacijama. Treba promovirati vrijednosti javnih površina i parkova, načiniti turističke propagandne materijale tematski posvećene parkovima i njihovoj povijesti, organizirati na nivou Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije javne tribine, savjetovanja i predavanja vezana za parkove. Parkovi su javno dobro i trebali bi biti ogledalo vladajućih struktura kao konstantne brige o javnom dobru kao dobru svih građana, zaključuje profesor povijesti umjetnosti Theodor de Canziani zanimljivu povijest stogodišnjeg parka na Trsatu.

Foto Dean Miculinić

Promjena imena

Zanimljivo je da su od svoga nastanka parkovi na Trsatu mijenjali imena. Veliki park od Voljaka, Pančićevog parka, Parco Eritrea do Parka heroja i Vidovog parka. Mali park odvojen od Velikog Baračevom ulicom, Via Libia, Željka Marča danas Stjepana Radića nalazimo kao Park kraljice Marije, Parco Giovanna regina di Bulgaria i Vidov park. Taj se park strmo spušta spram gornjeg Bulevarda odnosno Bulevarda kralja Aleksandra, Boulevard Principessa di Piemonte, Joakima Rakovca.

Iznimna vrijednost

Nakon Drugog Svjetskog rata, 1957. godine, ugledni arhitekti i urbanisti, kao i eksperti parkovne arhitekture Sila i Kolacio projektiraju Kosturnicu palih boraca Narodno oslobodilačkog pokreta, ali i iznimno hrabar spomenik apstraktnog likovnog koncepta prkoseći režimski favoriziranim socrealističkim realizacijama. Iznimna vrijednost tog spomenika, po mišljenju De Canzianija, jest upravo u njegovoj umjetničkoj, simboličkoj i političko-sociološkoj zasadi. Nažalost, dodaje, poražavajućom recentnom urbanističkom politikom višestambena zgrada nastala u njegovoj blizini kvari čistoću umjetničke ideje, ali i simboličke poruke bijele dijagonalne dinamike spram čistog nebeskog prostranstva.