Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno će 8. svibnja izvesti predstavu »Ovo bi mogao biti moj razred« prema tekstu Jana Sameka, a nastaje u suradnji s Akademijom primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić, u suradnji s mladim dramaturgom i piscem Janom Samekom, nastavljaju svoje dugogodišnje kazališno istraživanje teme nasilja i njegovih različitih pojavnih oblika. Njihova se poetika dosljedno razvija kroz predstave koje istražuju rodno uvjetovano nasilje, obiteljske pukotine, prešućene rane i transgeneracijske obrasce prijenosa agresije, što potvrđuju projekti poput »Sigurne kuće«, »Hotela Zagorje« i niz drugih radova u kojima je nasilje prikazano ne kao iznimka, nego kao simptom dublje društvene strukture. Posebno mjesto u tom kontinuitetu zauzima predstava »Ovo bi mogla biti moja ulica« (2010.), inspirirana tragičnom smrću Luke Ritza, jedan od prvih kazališnih radova u Hrvatskoj koji je otvoreno progovorio o vršnjačkom nasilju kao društvenom problemu, razotkrivajući raspršenu odgovornost, šutnju institucija i neprepoznate pukotine zajednice.

Uoči riječke premijere predstave »Ovo bi mogao biti moj razred« razgovarali smo s Anicom Tomić.

Tema nasilja

U nekoliko predstava bavili ste se različitim oblicima nasilja. Zašto ste se sada odlučili za temu vršnjačkog nasilja? Što vas je na to potaknulo?

– Temom nasilja bavimo se kontinuirano jer je ono sastavni dio društva u kojem živimo, a proizvodnja mržnje i agresije postaje dio svakodnevice koji nas oblikuje i uznemirava konstantno. Ovom predstavom pokušavamo nastaviti tu liniju, ali fokus pomičemo prema prostoru u kojem se ti obrasci formiraju – u generaciju mladih. Tamo je nasilje često ogoljeno do kraja i reflektira atmosfere i stanje društva. Mladi su nažalost često bez mogućnosti da iz tih obrazaca izađu, pa postaju njihov dio. U vremenu koje se ubrzano mijenja, u kojem su se autoriteti, granice i načini komunikacije potpuni promijenili, a tehnologija postala dio njihovog života, nasilje se proizvodi lako, brzo i trenutno.

Na koji način tom problemu pristupate u predstavi?

– U središtu priče je skupina srednjoškolaca čiji se svakodnevni život odvija između škole, društvenih mreža i noćnih izlazaka. Naizgled bezbrižno druženje obilježeno je jasnim hijerarhijama, pritiscima i snažnom potrebom za pripadanjem. Količina vršnjačkog pritiska često mijenja njihove odluke, a alati kojima se koriste vrlo brzo prerastaju u okrutnu igru koju više nije moguće zaustaviti. Intima isklizava iz njihovih ruku i prestaje im pripadati, a kompromitirajuća videa i komentari eksplozivno se šire među učenicima, postajući sve brutalniji, te iz obične zabave tzv. prenka isklizavaju u nasilje.

Suautorski proces

Predstava nastaje prema tekstu Jana Sameka. Koliko vam je sam tekst poticajan dramaturški i režijski?

– Od početka smo dramaturginja Jelena Kovačić i ja odlučile ovaj projekt razvijati kao suautorski proces s mladim piscem i dramaturgom Janom Samekom. Bilo nam je važno da u predstavi postoji glas koji pripada generaciji o kojoj govorimo. Jan je svojim pogledom donio autentičnost i istinitost – kroz jezik, ritam i njegov osobni senzibilitet. Zahvaljujući tome, pokušali smo da predstava ne govori o mladima izvana, nego da uđe u njihov unutrašnji svijet. Važan autorski sloj čine i videoradovi mladog snimatelja Svena Mrkonjića, koji vizualnim jezikom otvara skrivene perspektive svijeta standardnog načina njihove komunikacije kroz live videa i stalnu online prisutnost. Paralelno ti materijali stvaraju dodatni dramaturški prostor one fragmentirane, ubrzane stvarnosti, svijeta koji se neprestano scrolla i u kojem je sve izloženo pogledu drugoga, kao oblik potvrđivanja pripadnosti.

Jeste li u povodu predstave proveli istraživanje vezano uz problem nasilja među mladima? Do kakvih ste spoznaja došli?

– Istraživanje je uvijek važan dio procesa, ali za mene ne proizlazi samo iz statistike, nego i iz neposrednog iskustva. Kao majka dvoje tinejdžera, svakodnevno sam u tom prostoru i svjedočim njegovim brzim i često neuhvatljivim promjenama. Ono što se pokazuje ključnim jest da je nasilje danas teško jasno prepoznati. Ne pojavljuje se nužno kao otvoreni čin, nego kroz niz mikrosituacija: isključivanja, prešućivanja, ignoriranja, a digitalne interakcije odraslima često ostaju nevidljive. Tu granica između igre i nasilja postaje zamagljena, a mladi često ni sami ne mogu jasno odrediti trenutak u kojem se ona prelazi.

Koji su, po vašem mišljenju, uzroci vršnjačkog nasilja? Kakvu ulogu u tome imaju društvene mreže?

– Uzroke ne možemo promatrati izdvojeno – oni su uvijek dio šireg društvenog konteksta, ali i vremena u kojem digitalna tehnologija oblikuje naše obrasce ponašanja. Mladi u taj svijet ulaze bez pripreme, snalaze se u hodu izloženi pritiscima algoritama, ali i pritiscima grupe koja te obrasce dodatno pojačava. Institucije i roditelji često ostaju zatečeni, nespremni, i nemoćni. Naravno, društvene mreže nisu jedini uzrok nasilja, ali su snažan akcelerator ubrzavanja procesa, one brišu granice između privatnog i javnog i stvaraju stalni pritisak vidljivosti. Mladi su sustavno izloženi novoj vrsti realnosti koja im mijenja percepciju: jer pitanje kako biti prihvaćen, i što donosi potvrdu? U tom prostoru nasilje lako postaje sadržaj, a odgovornost se raspršuje.

Suradnja s APURI-jem

U kojoj mjeri kazalište može pridonijeti u ukazivanju na ovu problematiku? Ima li moć nešto promijeniti?

– Kazalište ne može izravno riješiti problem, ali može otvoriti prostor u kojem ga počinjemo prepoznavati. Gledatelj tako nije izvan događaja – on je uvučen u iskustvo i suočava se s pitanjima na koja ni predstava, ni mi kao autori, nemamo gotove odgovore. Po mojem mišljenju u tom prostoru nelagode i prepoznavanja možda počinje promjena.

U predstavu su uključeni mladi glumci s riječke akademije. Kakav je rad s njima?

– Rad s mladim glumcima za mene ima posebnu dimenziju jer dolazim i iz pedagoškog konteksta. Kao profesorica glume na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku stalno sam u dijalogu s mladim ljudima. U ovom procesu pokušavam balansirati između pedagoške i redateljske pozicije – otvarati im prostor da istražuju ne samo temu, nego i vlastite granice, glumačke i osobne. Važno mi je da kroz proces usvajaju alate, metode i tehniku, ali i da imaju podršku starijih kolega iz ansambla, koji su u ovom radu izuzetno prisutni – i profesionalno i ljudski. U projekt su osim studenata glume, uključeni i drugi studenti APURI-ja: studenti dizajna (koji su izradili plakat), studenti scenografije i kostimografije, koji dolaze na probe i gledaju na koji način sve nastaje. Vjerujem da će ta mlada energija donijeti jednu autentičnost i mogućnost stvarnog prepoznavanja kod mlade publike kojoj je predstava namijenjena.

Kakav je općenito proces rada na predstavi?

– Proces rada temelji se na susretu različitih generacija i disciplina koje su u stalnom dijalogu. Kroz taj susret istražujemo trenutak u kojem dolazi do pucanja odnosa – i zašto ga često ne prepoznajemo na vrijeme. To pitanje postaje i samo središte predstave: zašto iznova propuštamo vidjeti drugoga, zašto ne reagiramo na vrijeme i zašto tako često ostajemo u nemogućnosti da nešto promijenimo.

Autorska i glumačka ekipa

Uz redateljicu Anicu Tomić i dramaturginju Jelenu Kovačić, u autorskoj ekipi predstave su i autor glazbe Nenad Kovačić, scenograf Matija Blašković, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, suradnica za scenski pokret Lada Petrovski Trnovšek i autor videa Sven Mrkonjić.

Uloge tumače Tino Trkulja (APURI), Mateo Zvono (APURI), Petar Baljak, Nika Grbelja, Sara Bunić (APURI), Karla Šoštarić (APURI), Ana Marija Brđanović, Ana Vilenica, Dražen Mikulić, Anastazija Balaž, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Damir Orlić i Jelena Lopatić.