ZAGREB – Osobito potresan osjećaj koji ostaje u čovjeku nakon gledanja predstave »Ja, glumica« Darije Lorenci Flatz tiče se autoričina fokusa na orkansko snažni perfekcionizam. Ova umjetnica za svoj pedeseti rođendan, ujedno i dvadeset i petu godinu stvaralaštva (riječ je o prvakinji HNK-a u Zagrebu), priređuje na matičnoj pozornici HNK2 teatar autoanalize, u kojoj s jedne strane prikazuje nemilosrdnost prema samoj sebi (na mnogim razinama: mora biti »savršena karakterna glumica«, »savršena majka«, »savršen celebrity materijal« itd.), a s druge strane naivno povjerenje da ako nije u stalnom naporu, boli i muskulfiberu zbog osvajanja novih vrhunaca, jednostavno »nije dovoljno živa«. Mjestimično imamo dojam da gledamo sportašicu, a ne umjetnicu, jer su pogrešne vrijednosti »mjerenja rezultata« i »žutog uspjeha« toliko duboko internalizirane u njezinom načinu razmišljanja da se čini kao da ih ništa ne može dovesti u pitanje.

Naličje

S druge strane, u izvedbi se osjeća iznimno topla, ljudima posvećena osoba. Netko posve drukčiji od persone kojom se predstavlja. Štoviše, kao da je odluka da samu sebe (brutalno) napadne ovom predstavom također znak jedne izvanserijske velikodušnosti: ako moram javno obraditi svoje mane, onda ću to izvesti bespoštedno. Ali zašto bi to morala? Zašto bi slavlje neke glumice uključivalo njezinu spektakularno zapakiranu autoagresiju? Kad kažem »spektakularno«, onda mislim da je vizualni paket koji prati ovu izvedbu primjereniji T-comovoj kampanji nego kazalištu (vizualni identitet potpisuje suprug glumice, Emil Flatz). Daria na plakatima poslušno nosi čelični osmijeh, dok je na sceni prikazana kao »diva« (status koji umjetnost ismijava još od holivudskih vremena suicidalne izolacije Grete Garbo) i to diva koja u pedesetoj ima savršeno uvježbano, upravo atletsko tijelo. Predstava otkriva da je glumica zbilja opsjednuta strahom od starenja i da joj ništa operativno nije strano kad je riječ o isforsiranom »zadržavanju« mladosti. Ona misli da za publiku »mora« plesati na svili, »mora« plesati i s dvije ogromne lepeze u latino ritmu, »mora« se stalno presvlačiti, »mora« demonstrirati svoj stalni multitasking, »mora« skakati iz scene u scenu kao da je goni filmska potjera, mora biti manekenski skockana inače se osjeća kao teški luzer.

Onaj čelični plakatni osmijeh ne silazi s njezina emocionalno zatvorenog, discipliniranog lica. Da, ona to sve može, ali zašto to čini tako uvjereno kao da ne postoje i drugi izbori? Pritom je zanimljivo da o glumici tijekom predstave ne saznajemo ama baš ništa što već ne znamo iz raznih intervjua. Iz točke u točku, ponovo i ponovo, potvrđuje se da je njezina estetika »zabavljati publiku« raznim fizičkim vještinama (dramaturginja: Ana Tonković) i blago ironičnim dosjetkama (»Kad se hvalim, ja se žalim. Kad se žalim, ja se hvalim.«), što zapravo nema veze s prodorom u neku novu dimenziju bilo stvaralaštva, bilo vlastite osobnosti.

Ženski Mefisto

Na svakoj glumici u 21. stoljeću nesumnjivo je velik pritisak »zavodničkog izgleda«, o kome je recimo Emma Thompson, jedna od najcjenjenijih svjetskih glumica, izjavila da joj izaziva napadaje smijeha, a ne jurnjavu po još jednu malu korekciju bora. Helene Weigel, ikona europske kazališne glume i Brechtova muza, poznata je po stavu da glumica »ne smije vjerovati da joj je posao impresionirati publiku; njezin je poziv uznemiriti publiku otkrivanjem socijalne dehumanizacije«. Ali Lorenci Flatz ne ide tim putem. Citiram iz predstave: »Želim biti dopadljiva feministica. Antifašist, ali da me ustaše vole. Gola, ali da mi djecu zbog toga ne zajebavaju u školi.« Licemjerje ovih šaljivih kontradikcija nije malo. I sama definicija glumice – »nitko igrajući svakog postaje netko« – veoma je uznemiravajuća. Jer glumac prije uloge nipošto nije nitko, čak ni onda kad mu kronično nedostaje samopouzdanje. Pritom pravi događaj na sceni nije jeftina propaganda celebrity-logike (od koje predstava nedvojbeno pati), nego osobnost Darije Lorenci Flatz koja neprekidno demonstrira ogromnu borbenost, ali i tihu empatiju prema svijetu oko sebe.

U nekom drugom dramaturškom ključu, ista ova predstava mogla je biti mnogo manje fokusirana na vanjštinu i superego, a mnogo više na intimističko istraživanje neke literarne ili kazališne uloge. Danas svatko misli da može napisati memoare ili napraviti autobiografsku izvedbu, što je dovelo do prave poplave prazne ispovjednosti. Lorenci Flatz, pak, toliko igra (vlastite, ali vjerojatno i ne samo vlastite) glumačke komplekse zbog pritiska komercijalne industrije izgleda, a i toliko se trudi oko vanjskih markera svog posla, da predstavu možemo gledati i kao anatomiju opsjednutosti umjetnika žutilom. Sigurna sam da to ludilo slavohleplja nije »istina« o glumici koja nastupa, kao i da je njezin kapacitet za autorski rad u kazalištu ogroman i neupitan. Ipak, šteta što za svoj biografski i scenski jubilej pjeva treš-pjesmice kao »Bolje biti pijan nego star« i što ima potpuno pogrešnu sliku o tome kako uspostaviti status glumačkog autoriteta. Možda je trebala krenuti od čitanja Mannova »Mefista« i od kritike čitave svoje antiintelektualne glumačke persone. Citiram iz »Mefista«: »Glumac uvijek laže i nikad ne laže. Njegova je laž ujedno i njegova istina – zvuči komplicirano, ali zapravo je krajnje jednostavno. Glumac vjeruje u sve i ničemu ne vjeruje.« Publika, s druge strane, u teatru puno više vjeruje ranjivosti negoli njezinu poricanju vojnički strogim drilom.