Hrvatska je s 1. ožujka ove godine i službeno potvrđena kao zemlja bez opasnosti od mina, čime je nakon 30 godina ispunila svoje obveze iz Ottawske konvencije (Konvencija o zabrani protupješačkih mina) i zatvorila jedno od najtežih sigurnosnih i humanitarnih poglavlja nakon Domovinskog rata. Problem zagađenosti minsko-eksplozivnim sredstvima u Hrvatskoj nastao je već 1991. godine, tijekom ratnih djelovanja, a sustavno praćenje posljedica minski zagađenog prostora nakon prestanka aktivnih borbi vodi se od 1. siječnja 1996. godine.

Završetak razminiranja nije samo tehnički i administrativni uspjeh, to je završetak gotovo tridesetogodišnjeg procesa kojim su spašeni životi, vraćeni poljoprivredni i šumski prostori, omogućeni razvoj i sigurniji svakodnevni život u dijelovima Hrvatske koji su desetljećima živjeli uz oznake minske opasnosti.

Od Prevlake do Vukovara

Sreću što je razminiranje u Hrvatskoj završeno, s velikim zadovoljstvom ističe i Osječanin Mario Barjaktarić, danas umirovljeni pirotehničar koji je više od dva desetljeća proveo u sustavu razminiranja od Prevlake do Vukovara, od baranjskih šuma do najopasnijih mikrolokacija na Banovini.

– Možemo reći da je Hrvatska danas mirna i sigurna zemlja i drago mi je da sam bio dio sustava koji je taj težak posao priveo kraju, poručuje Mario koji je u sustavu proveo od 1997. do 2019. godine kao pirotehničar, pirotehničar izvidnik, voditelj radilišta, nadglednik, ali i kao predsjednik Sindikata humanitarnog razminiranja.

Mario Barjaktarić / Foto: B. JOBST

Započeo je najprije u državnoj tvrtki Mungos, a nastavio u Hrvatskom centru za razminiranje. Njegova priča ostavlja snažan dojam, jer iza svake rečenice stoje teren, iskustvo i godine provedene među kartama minskih polja, zapisnicima, sumnjivim područjima i svakodnevnom opasnošću.

– Prve procjene govorile su da je minski sumnjiv prostor obuhvaćao gotovo trećinu teritorija države. Takva brojka nije značila samo opasnost, već je značila neizvjesnost i blokadu povratka prognanika, usporenu obnovu, zapuštenu i neobrađenu zemlju i šumske prostore, podsjeća Mario Barjaktarić i dodaje kako je osnivanjem Hrvatskog centra za razminiranje 1998. godine krenuo proces stvaranja sustava koji je kroz godine postao jedan od najboljih i najučinkovitijih u svijetu.

HCR je sustavno prikupljao i ažurirao podatke, izrađivao karte, analizirao zapisnike o miniranju, obilježavao minski sumnjiv prostor, pripremao projekte, raspisivao natječaje, organizirao edukaciju lokalnog stanovništa i kontrolirao kvalitetu obavljenog posla. Tek nakon toga izdavao se certifikat da je određeni prostor očišćen i siguran za povratak u svakodnevni život lokalne zajednice.

– Važno je bilo prepoznati prioritete i snage usmjeriti u čišćenje infrastrukture, kuća i okućnica na okupiranim područjima te svih ostalih proriteta koji su imali za cilj što brži početak obnove i povratak prognanog stanovništva u svoje domove.

Takav pristup, uz rad državnih i privatnih tvrtki, postupno je smanjivao minski sumnjiv prostor. S vremenom je stizala i bolja oprema, moderniji detektori, strojevi za razminiranje, psi za pretraživanje terena, a kasnije i pomoć europskih fondova. Sustav je postajao brži i učinkovitiji. Ali nikada nije postao bezopasan, sjeća se Barjaktarić.

Na konstataciju da javnost pirotehničare često doživljava kao ljude bez straha, Mario odgovara: »Nema čovjeka koji se ne boji«.

– Strah postoji, uvijek. Razlika je samo u tome što čovjek mora naučiti kako ga svladati, ograničiti i držati pod kontrolom da bi mogao normalno funkcionirati. To nije posao za svakoga. Ne mislim pri tome samo na opasnost od mina, već i na teret koncentracije, na fizički napor, na psihološki pritisak. Deminer na terenu ne vodi bitku samo s onim što je pod zemljom, nego i sa samim sobom, tvrdi on.

Teret na obitelji

Priznaje ipak da je najveći teret nosila njegova obitelj.

– Roditelji su dugo bili protiv posla koji sam radio. Ni supruzi ni djeci nije bilo lako živjeti s tim da svakoga dana odlazim tamo gdje jedan pogrešan korak može biti koban. Djeci sam čak godinama prešućivao da sam pirotehničar.

Obitelj je često taj posao nosila teže nego ja sam, sumira Mario dodajući da čovjek s vremenom zavoli taj posao, kolege, osjećaj zajedništva i saznanje da radi nešto važno. Znači li to da možeš vratiti vrijeme, bi li opet radio isti posao, pitamo ga.

– Da, naravno, odgovara bez oklijevanja.

Kad govori o najtežim terenima, izdvaja Banovinu, osobito Kotar šumu kod Petrinje, mikrolokaciju koja je, prema njegovim riječima, odnijela najveći broj života, i civila i pirotehničara.

– Brdovit teren, gusto raslinje, slaba prohodnost i teško dostupni podaci pretvarali su svaki zadatak u borbu s prostorom koji skriva opasnost na svakom koraku, govori, napominjući kako ni istok Hrvatske nije bio jednostavan. U Baranji, kaže, jedan od najvećih problema nije bio samo teren, nego i dolazak do pouzdanih informacija.

– S hrvatske su strane postojali zapisnici, zapovjedne strukture i ljudi spremni surađivati. Na područjima gdje je minska polja postavljala neprijateljska vojska, situacija je bila mnogo složenija. Ljudi koji su nešto znali često nisu željeli govoriti, dijelom iz straha, dijelom zbog sredine u kojoj su živjeli.

U takvim okolnostima veliku su ulogu odigrali povratnici, osobito šumari i revirnici, koji su dobro poznavali i teren i stanovništvo. Kroz njih smo s vremenom počeli otvarati koridore do informacija. Tek godinama nakon rata neke su informacije polako izlazile na vidjelo, a potvrđivale su se izlascima na teren i tehničkim izvidima, podsjeća. Prema njegovom iskustvu u Baranji je dodatnu opasnost činila i voda.

– Mine postavljene na području od Velikog dravskog nasipa do rijeke Drave, bile su podložne plavnim vodama. Poplave su premještale protupješačke mine, posebno one pliće postavljene. Tako je i ono što je bilo poznato moglo postati nepoznato. Priroda je mogla poremetiti logiku ratnih zapisnika i dodatno otežati posao pirotehničarima. Uza sve to, posao je bio i fizički iscrpljujući, kaže naš sugovornik.

Mario Barjaktarić / Foto Privatna arhiva

Sigurna zemlja

Prisjeća se rada na pruzi Osijek-Vinkovci, na temperaturama koje su na terenu dosezale i 47 stupnjeva.

– U pancirki, kacigi i rukavicama, pod suncem i među komarcima, trebalo je satima održavati koncentraciju. Pirotehničari su radili pet sati u posebnim uvjetima rada, s kratkom pauzom, ali ni tada nije bilo opuštanja. Svaki je čovjek imao svoju trasu, raspored, svoju odgovornost. Sve je bilo strogo propisano.

Sigurnosni razmak između pirotehničara morao se poštovati. Položaji su bili unaprijed određeni. Na kraju rada svatko je potpisivao za svoju trasu, ne za tuđu, za svoju. U tom poslu potpis nije značio samo administrativni podatak, nego i osobnu odgovornost, objašnjava nadalje Mario.

Prema njegovim riječima, najteži trenuci međutim nisu bili strah, vrućina i umor, već su najteže bile pogibije kolega.

– To su trenuci koji ostaju u čovjeku. Dani nakon kojih se mora nastaviti raditi, iako više ništa nije isto. U takvim se trenucima vidi stvarna težina tog poziva, govori.

Danas, kada se govori o završenom razminiranju Hrvatske, u toj vijesti za njega ima prije svega olakšanja. U trideset godina, od 1996. do 2026., u sustav je uloženo mnogo novca, tehnologije, rada i života. Cijena je bila velika, ali rezultat je zemlja koja je danas, barem u tom smislu, sigurnija.

Svoju priču Mario završava zamolbom.

– Dio mlađih kolega koji su kasnije ušli u sustav nije uspio ostvariti uvjete za mirovinu, a njihovo iskustvo i znanje se ne smije izgubiti.

Po informacijama koje u ovom trenutku imam, oni su u određenim pregovorima s Ministarstvom unutarnjih poslova da se vidi kako bi se pronašao nekakav model da se i njih zbrine, jer šteta bi bilo to znanje, struku i određeno nakupljeno iskustvo pustiti da samo tako nestane.

Mislim da i oni zaslužuju u cijeloj toj priči na bitno kvalitetan način biti zbrinuti, jer smatram da, tko god je bio u minskom polju, ne treba ostati na ulici, poručuje i kao bivši sindikalac.

Gašenje tvrtki

Razminiranje nisu bile samo mine, strojevi, karte i certifikati, već prije svega ljudi. Oni koji su ulazili prvi, da bi se neki drugi mogli vratiti u svoje domove, škole, polja i tvornice, godinama živjeli s opasnošću da bi opasnost na kraju uklonili iz života drugih.

Što se tiče hrvatskih tvrtki za razminiranje, njihova je najrealnija sudbina da će se dio ubrzo ugasiti dok će dio pokušati prijeći na druge poslove, a dio će tražiti i nove angažmane u inozemstvu.

Za djelatnike je situacija drugačija. Neki će otići u mirovinu, ali problem je što dio radnika nije stigao ispuniti uvjet za posebna prava iz zakona.

Novi sindikat je objavio da su evidentirana 22 djelatnika koji zbog uspješnog dovršetka razminiranja više ne mogu skupiti traženih osam godina rada u humanitarnom razminiranju za ostvarenje tog prava.

MUP je pritom podržao inicijativu za zakonske izmjene i preuzeo obvezu koordinacije prema drugim ministarstvima.

Za one koji neće odmah u mirovinu, razgovara se o novom zapošljavanju unutar sustava sigurnosti i civilne zaštite.

Prema navodima Novog sindikata, spominju se mogućnosti zapošljavanja u civilnoj zaštiti ili rendžerskoj službi, a ministar je sindikatu također govorio i o inicijativama poslodavaca koje bi Vlada bila spremna podržati ako bi dale prednost zapošljavanju ljudi iz razminiranja koji još nisu stekli uvjete za mirovinu.

Ukupna ulaganja u razminiranje u Hrvatskoj od 1998. iznose oko 1,2 milijarde eura.

Taj dugoročni napor predvodila su hrvatska nacionalna tijela, uključujući Hrvatski centar za razminiranje, koji je sada integriran u Ministarstvo unutarnjih poslova, zajedno sa specijaliziranim organizacijama za razminiranje i međunarodnim partnerima.

Europska unija bila je ključni partner u podupiranju hrvatskih aktivnosti razminiranja.

Od pretpristupnog razdoblja i tijekom cijelog članstva Hrvatske u Uniji, financijska sredstva EU-a za razminiranje dosegnula su 286,7 milijuna eura, što čini oko četvrtine ukupnih nacionalnih ulaganja.