RIJEKA Strpljivo, sigurno, kompaktno, disciplinirano i samopouzdano. Tako se ide po trofej i tako je to Rijeka učinila u polufinalu Kupa. Rijeka – Slaven Belupo 2:0, neočekivani strijelci Gojak i Legbo. I Sanchezova Rijeka je u finalu! Važ nek’ ni ne nose u Slavoniju, neka trofej ostane na Kvarneru!

Hrvatski U-21 reprezentativac Teo Barišić se oporavio i vratio u startnih 11 pa je šef Victor Sanchez del Amo utakmicu počeo s trojicom stopera u (nominalnoj) 3-4-2-1 formaciji. Među vratnicama kapetan Zlomislić stoperi Barišić-Majstorović-Radeljić, Oreč i Devetak na bokovima, duet središnjih veznih Barco – Dantas te dvije desetke Fruk i Gojak koji su ordinirali iza klasičnog središnjeg napadača, Engleza Daniela Adua-Adjeija. Ozlijeđeni Vignato nije bio ni na klupi.

Grgić na devetki

Kod gostiju koje je bodrilo stotinjak podravskih navijača Mario Gregurina zbog ozljeda nije mogao računati na Nestorovskog, Žutu, Dabru, Jakira… Slaven Belupo stao je u svojih uobičajenih 4-2-3-1 unatoč najavi kako će taktički nešto mijenjati nakon subotnjeg poraza od Rijeke u Koprivnici. “Farmaceuti” nisu došli samo stajati u bunkeru pa su inicijalno čak izgledali nešto okomitiji prema naprijed nego prije četiri dana na vlastitom terenu. Jedino, zaista iznenađujuće, bila je činjenica da je dojučerašnji pričuvni bočni Rijekin igrač Alen Grgić  na Rujevici istrčao kao Belupova “devetka”. Gregurina je, očigledno, računao na Grgićevu brzinu u koprivničkim kontrama.

Nakon pola sata Rijeka je dominirala posjedom s gotovo 70 posto, ali ako ćemo pošteno… Gledalo se laganu “fjaku” od nogometa. Proljetna toplina usporila je i uspavala i Bijele i Plave. Nismo vidjeli nijednu bolju prigodi, a kamoli zicer. Bilo je akcija koje su obećavale, ali bez prave zadnje lopte i istinski opasnog šuta u samoj završnici.

Na poluvrijeme se otišlo u tišini, ritam utakmice bio je ispod radne temperature, sve je bilo u stilu ugodne popodnevne sieste. Najveće uzbuđenje dogodilo se u prvoj minuti nadoknadne kad je Grgić poslije kornera domaćih nogom po glavi zakačio Barišića nakon što je izbio loptu, ali za Pajača nije bilo ničeg spornog.

Barišić se na travnjak vratio s povezom na glavi, a ni Sanchez, ni Gregurina nisu napravili nijednu promjenu u odnosu na početne sastave. Neku čudno zadovoljstvo (ne)postignutim u prvih 45 minuta. Valjda je ulog bio prevelik da se preuzme bilo kakav rizik prije same završnice.

Igra živaca

U nastavku prva prava prilika nakon deset minuta. Za goste. Rijeka je opet imala jalovu inicijativu, a Slaven Belupo preko Lepinjice i Mitrovića brzo izašao u kontru nakon kornera Bijelih. Mitrović je odigrao na desnu stranu za Grgića koji je pucao s 15-ak metara iskosa i gađao suprotni kut, ali Martin Zlomislić sjajnom intervencijom spriječio da mu lopta završi u ‘maloj mrežici’. Sva trojica igrača Slavena koji su sudjelovali u toj akciji nekad su bili igrači Rijeke.

Na drugoj strani atmosferu i svih 5.972 gledatelja zagrijali su Sanchezovi dečki. Vidjeli smo prvu baš pravu prigodu za Rijeku: Tiago Dantas je gurnuo loptu za Adu-Adjeija koji je iskosa zdesna tukao jako i opasno no na sreću Koprivničanaca loptu je poslao kraj gola Ivana Čovića.

Armada je u 60. minuti složila svoju tradicionalnu bakljadu, podigla razinu decibela i Rujevica se malo probudila.

U igri trenerskih živaca prvi je trepnuo Sanchez pa umjesto Devetka na lijevog ‘wing-backa’ poslao Bjelokošćanina Christiana Dimitrija Ouguehija Legba koji je barem “na papiru” daleko ofenzivniji tip igrača, brži i skloniji konkretnijem napadačkom učinkom (barem je tako bilo u Finskoj iz koje je doveden na preporuku pomoćnog trenera Munoza).

Pogoci

Belupo se povukao na dvadesetak metara od vlastitog gola i čekao tranziciju. Rijeka je napadala, ali na žalost i glavom udarala u taj modri podravski zid. Jak je bio dojam kako se nešto dogoditi može jedino slučajno ili u trenutku inspiracije jednog od dvojice nogometaša koji su se izdvajali klasom, Dantasa i(li) Tonija Fruka.

Taj se dvojac i inače često tražio po terenu, da navijačima barem priušte jedan pošteni dupli pas i otvore prostor suigračima. I uspijevalo im je to samo… Suigrača koji bi taj prostor iskoristili na riječku žalost – nije bilo. Ušlo se u 70. minutu, na semaforu 0:0. Polufinale nimalo impresivno, ali rezultatski 100 posto otvoreno i neizvjesno.

I nismo ni stavili točku na prethodnu rečenicu, a Rijeka je napravili rupu u koprivničkom zidu!

Bijeli su lijepo kombinirali na desnoj strani, Adu-Adjeli gurnuo loptu u prostor Oreču koji puca zdesna s 15-ak metara iskosa, Čović je kratko odbio loptu na koju je natrčao BiH majstor Amer Gojak i lako ju poslao u mrežu s dva-tri metra. Rijeka – Slaven Belupo… 1:0. Napokon se otvorilo!

Finale u Osijeku

Gojaka je vrlo brzo zamijenio Lasickas, umjesto Barišića ušao Ndockyt, a publika se ponadala kako se gosti nakon primljenog pogotka napokon moraju otvoriti i Rijeci ostaviti daleko više prostora da ih definitivno dotuče. I tako je i bilo!

U 84. minuta Fruk je jednom krasnom loptom otvorio prostor Adu-Adjeiju na desnoj strani, Englez ju sjajno, prizemno prosljeđuje na drugu vratnicu za svoju petu ovosezonsku asistenciju i – prvi gol za Rijeku Christiana Legba.

Finale je u džepu, ukupno 14., a 11. od hrvatske neovisnosti uz dosadašnji omjer 10:4. Rijeka će 13. svibnja na Opus areni braniti Rabuzinovo sunce i tražiti drugu uzastopnu trofejnu sezonu.