Vjera u uskrsnuće ne može ostati samo na riječima. Ona mora zahvatiti i promijeniti naš svakodnevni život, reći će nam riječki nadbiskup mons. Mate Uzinić u intervjuu koji smo vodili povodom ovogodišnje proslave Uskrsa – jedinstvenog događaja u cijeloj povijesti u koji kršćani vjeruju i ispovijedaju – da je Krist nadvladao smrt, uskrsnuo od mrtvih te otvorio put u vječni život svima koji se odluče slijediti Ga.

Na koje načine vjernici i svi ljudi dobre volje mogu slijediti Kristov put, kako u vremenu ratnih sukoba na svjetskoj razini čuvati mir u obitelji i zajednici, kako graditi mostove među ljudima različitih svjetonazora i vjera, odgovorio nam je nadbiskup Uzinić.

Mir vama!

Koje vam misli ili rečenice iz evanđelja posebno progovaraju ovoga Uskrsa?

– Ovoga mi Uskrsa osobito snažno odjekuju riječi uskrsloga Krista: “Mir vama!” U vremenu ratova, podjela, straha i nesigurnosti taj Isusov pozdrav nije samo lijepa riječ, nego dar i poslanje.

To je mir koji nas ne odvaja od stvarnosti, nego nam daje snagu da se s njom suočimo bez mržnje i bez očaja. Uskrs nam objavljuje da Bog na zlo ne odgovara osvetom, nego oprostom; da na mržnju ne odgovara novom mržnjom, nego ljubavlju koja služi.

Ne obećava nam život bez križeva i rana, ali nam daje sigurnost da patnja i smrt nemaju posljednju riječ. Krist je živ. I svojim uskrsnućem govori i nama da je život jači od smrti.

Zato je taj njegov mir drukčiji od mira koji nudi svijet: ne nameće se silom, nego preobražava srce. On se ne postiže oružjem, nego ljubavlju. To je mir koji ne niječe istinu, ali pobjeđuje neprijateljstvo. No da bi nas mogao mijenjati, potrebno mu se otvoriti.

Francuski filozof Fabrice Hadjadj u svojoj knjizi “Uskrsnuće – upute za uporabu” zapisao je da način na koji se uskrsli Krist ukazuje nakon uskrsnuća ima u sebi nešto zbunjujuće: veliku jednostavnost – Krist jede ribu s učenicima, učenici ga isprva nisu prepoznali na putu za Emaus, a Marija Magdalena zamijenila ga je za vrtlara. Što nam to govori?

– To zapravo i nije tako zbunjujuće. Bilo bi zbunjujuće kad bi Isus uskrsnuo onako kako je uskrisio Lazara. Ali Isusovo uskrsnuće nije povratak u prijašnji život. Lazar je vraćen u ovaj svijet i ponovo je morao umrijeti, dok je Isus uskrsnuo na nov, preobražen i konačan način.

Zato je Uskrsnuli istodobno isti i drugačiji. Apostoli u njemu prepoznaju Isusa iz Nazareta, ali ga ipak ne prepoznaju odmah. Njegovo je tijelo isto, što potvrđuju rane, ali je istodobno i drukčije: više nije ograničeno prostorom i vremenom.

Riječ je o stvarnosti koja nadilazi naše iskustvo i naš jezik. U tome što je Uskrsnuli tako običan, a opet neprepoznatljiv, krije se važna poruka i za nas. Krist ostaje prisutan u našoj svakodnevici, ali ga nije moguće prepoznati bez vjere.

Vjera je Božji dar, ali i naš slobodan odgovor. Zato ni učenici ne prepoznaju Isusa odmah: potrebno je da im se otvore oči srca i uma. A to vrijedi i za nas.

I nama Isus daje znakove svoga uskrsnuća kako bismo ga mogli prepoznati očima vjere, povjerovati da je živ i postati njegovi svjedoci. Uskrsnuli nije udaljen od našega života, nego mu dolazi ususret, ali na način koji traži budno srce.

Na koje načine svijest o uskrsnuću, da smrt nema zadnju riječ, može i treba mijenjati čovjekov život?

– Uskrsnuće je temelj kršćanskoga života. Bez njega bi kršćanstvo bilo svedeno na etiku ili životnu filozofiju. To što Isus nije ostao u grobu, potvrđuje sve što je govorio i činio i objavljuje da je on doista Krist.

Uskrsnuće nam pokazuje što je doista vrijedno, za što se isplati živjeti i kako treba živjeti, ali i daje našem životu perspektivu vječnosti. Poruka o Isusovu uskrsnuću istodobno je i poruka o našem suuskrsnuću. Na toj poruci sve stoji ili pada.

No vjera u uskrsnuće ne može ostati samo na riječima. Ona mora zahvatiti i promijeniti naš svakodnevni život. Tko vjeruje u uskrsnuće, pozvan je živjeti drukčije: ljubiti, služiti, opraštati, graditi mir i ne zatvarati se pred ranjenima, drukčijima i odbačenima.

Uskrsna vjera ne odvaja nas od svijeta, nego nas čini odgovornijima za svijet. Isus je ljubio do kraja i darovao svoj život. Uskrsnuće je potvrda da takva ljubav ima smisla i da se takav život doista isplati.

Zato posljednja riječ nije smrt, nego život. Ako to doista vjerujemo, onda se to mora vidjeti i u našem načinu života, u našim izborima, u našim odnosima i prioritetima.

Dijalog i strpljenje

Živimo u vremenu obilježenom sukobima na svjetskoj razini, što svaki vjernik i čovjek dobre volje može i treba činiti u svojoj zajednici u ovim vremenima?

– Ponajprije, svatko od nas mora odbaciti pomisao da se sukobi mogu rješavati nasiljem. Umjesto toga treba birati dijalog, strpljenje i spremnost da saslušamo drugoga.

Mir ne počinje na svjetskim pozornicama, nego u ljudskom srcu, u obitelji, u susjedstvu i u svakodnevnim odnosima. U vremenima ratova velika je opasnost da se prepustimo logici svrstavanja, mržnje i navijanja za sukob.

Kršćanski je poziv drukčiji: ne gledati druge kao neprijatelje, nego kao ljude, kao braću i sestre. To ne znači biti naivan prema zlu, nego odbiti da nas zlo iznutra zarobi.

Danas više ne možemo misliti samo na vlastiti interes, na interes svoje skupine ili svoga naroda. Pozvani smo brinuti se za svakoga čovjeka, osobito za najslabije i najugroženije. Svijet neće postati bolji samo zato što ćemo znati prepoznati zlo.

Postat će bolji onda kada budemo činili dobro. A to dobro ponekad počinje vrlo jednostavno: riječju koja ne vrijeđa, gestom solidarnosti, spremnošću na pomoć i odbijanjem da sudjelujemo u širenju mržnje.

Ratove neće zaustaviti govor mržnje ni trka u naoružanju. Zaustaviti ih može obraćeno srce koje traži dijalog, koje ne bira stranu moći, nego stranu čovjeka, žrtve i mira.

Preduvjet tom obraćenju jest i to da se kao kršćani iskreno ispitamo o dubini i zrelosti svoje vjere. Ne bismo smjeli dopustiti da zbog vjerskog neznanja ili površnosti prihvatimo logiku onih koji, vođeni nasiljem i sebičnim interesima, pokreću ratove i pritom ne prezaju ni od zloupotrebe vjere.

Potrebno je raditi na svojoj vjerskoj formaciji kako naša vjera ne bi ostala infantilna i kako ne bismo dopustili onima kojima nije stalo do vjere da u naše ime vjeru koriste za opravdavanje sukoba.

Vrijedi podsjetiti da je papa Lav XIV. u poruci za Svjetski dan mira 1. siječnja 2026. snažno pozvao na mir koji odbacuje logiku nasilja i sile te upozorio na opasnost zloupotrebe vjere u političke, nacionalističke i ratne svrhe, prepoznajući u tome izopačenje vjere i zatamnjenje Božjega imena.

Vjernici se tome trebaju oduprijeti ponajprije vlastitim životom, svjedočeći da vjera ne služi mržnji, nego miru, pomirenju i dostojanstvu svakoga čovjeka.

Graditelji mostova

Mir se traži u Bogu…? Na koje načine?

– Vjera je povjerenje u Boga i njegov plan ljubavi. Kad čovjek izgubi to povjerenje, u njegovo srce ulazi nemir, a zatim i u njegove odnose s drugima. Biblija nam već na svojim prvim stranicama pokazuje da grijeh razara odnos s Bogom, ali i odnos čovjeka s čovjekom.

Zato se pravi mir ne može graditi samo izvana. Da bi se ponovo uspostavio mir među ljudima, čovjek se najprije mora pomiriti s Bogom. A put toga pomirenja jest Isus Krist.

Sveti Pavao kaže da je on naš mir: onaj koji ruši neprijateljstvo i ponovo otvara put prema Bogu i prema drugima. Mir o kojemu govorimo nije samo odsutnost rata.

To je biblijski shalom – punina života, sklad s Bogom, s drugima, sa samima sobom i sa stvorenim svijetom. Takav se mir ne može pronaći nigdje drugdje nego u Bogu.

Ali taj mir nije nešto pasivno. On traži ljude koji će ga unositi u svijet. Zato su mirotvorci oni koji Božji mir pretvaraju u konkretna djela pomirenja, pravde, dobrote i služenja.

Oni su doista graditelji mira. Mir se, dakle, traži u molitvi, u obraćenju srca, u opraštanju i u spremnosti da i sami budemo oruđe Božjega mira.

Kako graditi mostove među ljudima različitih svjetonazora i vjera?

– Mostovi se grade tako da najprije u drugome vidimo čovjeka, a ne prijetnju. Isus nam u tome pokazuje put. Njegova otvorenost prema svima, osobito prema isključenima, ostaje model i za nas.

Evanđelje se ne naviješta prisilom, nego svjedočanstvom. Danas nam je dijalog potrebniji nego ikada. Ne samo dijalog među religijama i svjetonazorima, nego i dijalog unutar vlastite kuće, unutar Crkve, unutar društva.

Ako ne znamo razgovarati među sobom, teško ćemo biti vjerodostojni u razgovoru s drugima. Iskren dijalog pomaže nam nadići predrasude. Tada otkrivamo da, unatoč razlikama, postoje mnoga područja u kojima dijelimo iste čežnje: želju za mirom, dostojanstvom, pravednošću i dobrom čovjeka.

Razlikuju nam se polazišta, ali često prepoznajemo iste temeljne vrijednosti. Kao kršćani vjerujemo da je Krist naš most: onaj koji nas vodi preko naših podjela, strahova i provalija.

Zato graditi mostove znači živjeti otvoreno, ponizno i istinoljubivo te drugome pristupati s poštovanjem, a ne s predrasudom. Mostovi se ne grade od velikih riječi, nego od susreta, slušanja i spremnosti da jedni od drugih učimo.

U društvu koje je često zarobljeno bukom i isključivošću, takav je pristup već sam po sebi svjedočanstvo evanđelja. Ne traži od nas da se odreknemo vlastitoga identiteta, nego da ga živimo tako da u njemu ima mjesta i za drugoga. Samo tako razlike ne postaju zidovi, nego prilika za susret i uzajamno obogaćenje.