Uradak se zove “Okvir za sjećanje”. Eno ga na HRT-u gdje se svako toliko ipak sjete da imaju ono šta konkurencija nikada imati neće, arhivu prepunu svega blaga.

Pa su posegnuli u tu arhivu na bi li nas iz emisije u emisiju podsjećali na ponajveće uspjehe javnog nam servisa. Jadranski susreti takav su uspjeh, uspjeh koji je bio lako mjerljiv i bez da se mjeri gledanost. Dobro, u ono crno-bijela doba i nije bilo nego jedan program, jedna televizija, ali Jadranski susreti nisu bili uspješni zbog jednoumlja već zato što su sva ta mala mista u kojima su se događala mitska natjecanja bila na nogama kad bi im televizijska ekipa došla u goste. A toga više nema ni da se holivudske zvijezde šetaju ulicama naših gradova.

Vremena su druga i da se danas momci moraju verati nauljenim stupovima pa da prvi maznu onaj pršut što se na vrhu nehajno njiše, bit’ će da bi mali milijun dozvola trebalo pribavit. Onomad bi cijelo mjesto, a dva su se borila u svakoj emisiji kroz niz narodskih igara, dalo i srce i dušu da projekt uspije.

A tome je tako jer su oni snažni momci koji su za kraj svakih susreta potezali konop bili ona javnost, javnost kojoj danas do javnog servisa ni približno nije stalo. Dobro, vremena su druga i ne griješi ništa ravnatelj HRT-a kada za podnošenja izvješća o radu pred zastupnicima kuka kako je publika otišla drugdje, kojekakvim platformama.

Ma uredno zaboravlja ravnatelj priznati da mora nešto biti i u kvaliteti programa, a ne samo u pristojbi koja se nije mijenjala od stoljeća sedmog. Uvijek isto, i to što govori ravnatelj i to što kazuju zastupnici. Taman da kuknjava bude legitimna.

Siroti gledatelj nije ni toliko zahtjevan. Lovimo se za slamčice neke. Nekidan se tako dijelila još jedna nagrada za koješta, pa i televizijsko, a u kolumni je završila zbog prezentera Deana Kotige. Kviz Potjera kroz godine je od lovaca napravio zvijezde, a Kotiga je najduhovitiji među njima. Jer kada izađe na pozornicu dijeliti nagrade u društvu od sebe za glavu više ljepotice, pa kad se u nju zagleda, kvragu, smiješno je.

Tim je teže prosječnom gledatelju palo kada je Mladen Vukorepa u zadnjoj milisekundi uspio uloviti sjajnog mladog sveznalicu s Cresa što se Noe zove. Draže je Mladenu pobijediti nego išta, teže izgubiti nego išta, ali brate daj kadikad udahni duboko da milisekunda prođe pa da se narod veseli.

Uglavnom, kvizaši su nam zvijezde, a to nekako više sa Skandinavijom ima veze nego s temperamentnim Hrvatima. A opet, što će ti temperament ako je nalik onom u društva što je Oscare nekidan čekalo. Da ne bi Penna i Bardema, jednog koji je umjesto dodjele posjetio Ukrajinu i drugog koji se nije libio spomenuti užas u Gazi, ostao bi za kakav spomen samo siroti Chalamet, koji se pred dodjelu usudio kazati kako opera i balet nikog ne zanimaju. Ne zna on za onu našu narodnu kako je bolje svašta pojest nego svašta reć’. Sada zna.

Nego, onaj ravnateljev spomen kojekakvih platformi na koje mu ode dojučerašnja publika i današnja mladost daje nam za pravo da mimo svega što su nam unazad desetak dana emitirale televizije s nacionalnom koncesijom spomenemo i ono što se dogodilo na Areni Sport. Ne podcrtati još jednom kako je NK Rijeka odradila vrhunsku europsku sezonu jednostavno bi bio grijeh, a tamo se to dalo i vidjeti.

Da zna nogomet kadikad iznjedriti dobra materijala za štošta dokazuje Slaven Bilić u serijalu “Neuspjeh prvaka”. Imali bi tu televizijski i novinarski profesionalci prigovoriti štošta, ali ta opuštenost u Slavena i to kako pozorno sluša svog sugovornika veliko je. Čovjek zna razgovarati. A bome i gosti su taman takvi da se valja nakloniti onima koji su ih dovabili. Bit će da ne bi ni došli da preko puta njih ne sjedi netko “njihov”.

Elem, samo mijena stalna jest. To je katkad dobro. Ali katkad dade na živce, ne samo kad ode Chuck Norris. Nataša Roksandić više nije ona koja vodi Odjel za odnose s javnošću RTL-a. Došlo je doba za rastanak. Možda i neće to u prosječnog ljubitelja svega RTL-ova značiti puno, ali za sve nas koji smo posla radi pratili RTL ovo je dobar razlog za tugu i za sjetu. Bila je Nata ona na koju se vazda čovjek mogao osloniti, s kojom se štošta moglo dogovoriti, na koju si se mogao i ljutiti kad je srčano branila interes firme da bi i opet sve završilo u zdravu valceru. Takvih je malo vazda. I zato je šteta. Šteta je što ljudi nisu na cijeni kao nekad. Zato valjda sentiment i vuče k Jadranskim susretima.