Nije, uopće nije, loša bila ideja autorice Ljiljane Hrstić Borić da baci, odnosno snimi, “Pogled u dvorišta”. Skrivaju i(li) pokazuju dvorišta štošta, makar se razlikovala poprilično ona slavonska od, recimo, dvorišta Dioklecijanove palače. I svakom se dvorištu dade prići iz drugog kuta, sagledati ga iz neke druge perspektive, a sve da je nekako nekonfliktno i kada se u probleme dira. Samo, epizoda o Splitu lijepo je demonstrirala kako se dokumentarnim serijalima jednostavno nekada dogodi vrijeme, vrijeme koje čini svoje ne mareći za snimljeno.

Lako što autoricu gradom vodi Bojan Ivošević, onomad prvi do gradonačelnika, a danas oporbenjak, ali vidjeti Juricu Pavičića kako kavu pije u “Tri volta” i priča kako je to ona posljednja oaza starinska u podrumima, bilo je nekako opako tužno. Jer od snimanja naovamo dogodilo se i to da su se “Tri volta” zavazda ugasila. Taman da se ovaj “Pogled u dvorišta” gledati može i kao neki in memoriam svemu što je nekada bilo, a više biti neće, bilo da je s razlogom bilo da je bezrazložno skroz.

Dokud sve to kani otići, svjedoče i pusti prilozi s temom rušenja Poljudske ljepotice. Ništa više novcu nije sveto, zaštićena kulturna dobra zgazit ćemo bagerom da bismo dobili još koji trgovački centar i stadion s novim reflektorima. A kad poravnamo arhitektonsko djelo koje nas je onomad učinilo svijetu ravnim, ako ne i boljim od njega, samo je nebo granica za rušenje, grabež, parkinge, hotele i propast društva kao takvog. I ako ćemo srušiti Poljud, tko nam brani rušiti što god gdje god. Dioklecijanova palača!? Rušiiii! Taman da “Pogled u dvorišta” dobije i veće značenje nego ga ima, kad se u njemu palača tako dobro vidi.

Vrijeme zato ne može ništa zabavnom uratku Nove TV što se zove “Tvoje lice zvuči poznato”. Tko zna koja po redu sezona evo se i osvježila. Nova je članica žirija glumica Martina Stjepanović, koja je garant žiriranje zaslužila požrtvovnom ulogom Zrinke “U dobru i zlu”. U studio je premijerno ušetala u teško nosivoj bijeloj halji, pa je za očekivati da će na njoj stilisti i dalje isprobavati koješta. A zašto je TLZP neuništiv format, pokazalo se u trenu kada je mladi natjecatelj u zadatak dobio imitirati Thompsona. Dakako, pjevala se ona “Ako ne znaš šta je bilo”, pjevala je cijela dvorana, a žiri je stavljen na slatke muke. Pa dok je jedan član žirija priznao da je istog trena osjetio domoljubni zanos, drugi se požalio da baš taj zanos nije vidio u natjecateljskom oku. Kao da je lako Thompson biti. U končanici pobijedio je drugi imitator, društvenim mrežama učas su se isplele teorije urote, a TLZP uredno gazi dalje slijedeći sve aktualne tekovine. To hoće reći da imitacija mladog Jozinovića samo što nije. E da, protok vremena, u korak s vremenom, vrijeme koje liječi sve, ili vrijeme koje tjera na zaborav. Bit će da je nešto od toga krivo što se taman tu negdje kad smo na ovoj stranici opjevali dar Edija Škovrlja da rimuje i maglu i buru pojavila vijest da je osuđen zbog prijetnji kolegi. Djelo je počinjeno ima gotovo devet godina, ali i ova crtica je dokaz da nešto s tim protokom vremena i pamćenjem ne štima posve.

Pamćenje kao da je počelo varati i HDZ-ova zastupnika Andru Krstulovića Oparu, sudeći po onom što je sve izgovorio za gostovanja kod Bolkovića. Komunisti, tajne službe, antihrvati. A do jučer se čovjek činio posve na mjestu. Bolje se zato okrenuti razgovorima i TV uradcima nakon kojih nema dvojbi ama nikakvih. Morana Kaspović tako nastavlja ugošćavati mahom svijet koji ima što reći, pa još to čini pristojno i argumentirano. Takva je bila i književnica Marina Vujčić, ona koju se ima zašto slušati da je samo “Sigurnu kuću” napisala. S druge pak strane, hvala javnom servisu na svemu što je prenosio sa Zimskih paraolimpijskih igara. Sjajni su to sportaši, kojima u pravilu dajemo malo pozornosti, jedva išta, a zaslužili su svu našu pažnju i podršku.

Puno je toga vrijednoga što prolazi mimo nas, dobrih ljudi i još boljih profesionalaca koje uzimamo zdravo za gotovo vjerujući da će uvijek biti i njih i nas. Napustila nas je Mila Moralić, novinarka s velikim N. Napustila nas je puno prerano. U zalog nam je ostavila put kojim treba ići, put koji krasi dijalog i potraga za dobrim rješenjima, briga za onog malog čovjeka, borba za bolje društvo. Najbolji od nas vazda prvi odlaze. Ne dati vremenu da izblijedi sjećanje minimum je koji valja ispuniti. I boriti se za dobro, baš kao Mila.