U stožeru Tamare Obrovac – ništa novo! Jedna od najmoćnijih čelnica u svijetu kreativne glazbe ponovo je isporučila zadivljujuće ostvarenje kojim potvrđuje svoj, već toliko puta dokazan, status nekonvencionalne umjetnice. Ostala je vjerna sebi, svojem umjetničkom porivu, a ipak nova, svježa i razbarušena.

Radi se o albumu »Misečina bila« u izdanju diskografske kuće Cantus/HDS, koji će sa svojim Transhistria ensembleom promovirati 18. ožujka u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, uz snimanje za emisiju Vrijeme je za jazz Hrvatske televizije. Nastupit će u okviru ciklusa Lisinski srijedom koji je ove sezone predstavio impresivan program. Dosad su u njemu nastupili Jana Janjanin, Danilo Rea s programom »La Grande Opera in Jazz«, Ksenija Prohaska s predstavom »Billie Holiday«, Ali Dogan Gönültas, Filip Merčep & 537Collectiv, Justin Adams & Mauro Durante, Bojan Z, Lidija Bajuk i trio ovogodišnjeg dobitnika Grammyja, pijanista Sullivana Fortnera, a očekuju nas i nastupi sastava The Breath 8. travnja, Elvis Stanić AIRes Collective 22. travnja, Ane Paška feat. Val De Beek 29. travnja i John Scofield/Gerald Clayton Duo 6. svibnja. Dan nakon koncerta u »Lisinskom«, 19. ožujka, Tamara Obrovac Transhistria ensemble će nastupiti u Trstu, a potom će održati niz koncertnih promocija albuma. Na svakom od tih koncerata možemo očekivati silna uzbuđenja, jer njezini su nastupi pred publikom uvijek drukčiji, posebni, intrigantni, spektakularni.

Izvanserijski koncerti

Iskustvo koje smo stekli slušajući njezine koncerte i albume daje nam za pravo predvidjeti izvanserijske koncerte, pa i onaj u »Lisinskom«, baš kao što je to bio nedavni koncert Sullivan Fortner Trija: uzbudljiv, nepredvidiv, maštovit, razigran. Naime, upravo su to karakteristike i njezine glazbe, što ima smisla i uvijek donosi sjajne rezultate, uz ostalo i zato što je istinska improvizatorica. Ta njezina osobina očituje se na više razina, ne samo u pristupu skladbi koju izvodi u tom trenutku, nego i provedbi cjelokupnog koncerta, suradnji s glazbenicima i komunikaciji s publikom. Njezine su izvedbe inventivne; tijekom koncerta ona neprestano vreba, izaziva, iskušava i procjenjuje trenutak za sljedeći spontani glazbeni duet, ali i osluškuje reakcije publike, često tražeći od prisutnih da je izazovu svojim »provokacijama«. To joj redovito uspijeva jer ima sjajan osjećaj za interakciju s publikom. Bez obzira na to radi li se o duetima ili kolektivnim improvizacijama, članovi Transhistria ensemblea se u tom trenutku s njom prepuštaju zajedničkom hipnotičkom ritualu koji uvijek iznjedri novu i uzbudljivu čaroliju. Ona svakom glazbeniku ostavlja dovoljno prostora da ispolji svoje emocije. Unutar sastava je izgradila odnos povjerenja, a oni joj uzvraćaju istom mjerom.

To su glazbenici s kojima u istoj postavi djeluje više od dvadeset godina, s kojima najčešće nastupa i s kojima je snimila najviše albuma te ostvarila prisno zajedništvo: slovenski gitarist i mandolinist Uroš Rakovec i kontrabasist Žiga Golob, talijanski harmonikaš Fausto Beccalossi i hrvatski bubnjar Krunoslav Levačić. O suradnji s njima rekla je: »Transhistria ensemble moja je glazbena obitelj, a od samih početaka povezuje nas posvećenost čudesnosti glazbe, radost zajedničkog muziciranja i stvaranja u trenutku, osobito na koncertima. Za naš način sviranja ključni su uzajamno osluškivanje i zvučni ambijent u kojemu instrumente čujemo u njihovoj što prirodnijoj pojavnosti. To omogućuje da naše pojedinačne niti stvore zajedničko glazbeno tkanje – našu istinu trenutka«.

Zaboravljena epika

Spomenuti pristup moguće je ostvariti jedino uz vrhunske glazbenike kao što su oni, iako spajanje glazbenih zvijezda ne mora biti garancija stvaranja umjetničkog djela visoke estetske razine. No, oni se kao u nekom koncentriranom transu stapaju u organskoj sinergiji, s razumijevanjem pristupaju tumačenju Tamarinih zamisli stapajući se s glazbom. Pritom forma nije važna; trenutak je to blisko karakterističnih zvukova istarskog podneblja, u sljedećem trenutku mainstream ili free jazz, a ne manjka ni opernih eskapada. To je moguće zahvaljujući Tamarinoj glazbenoj filozofiji koja promovira načela demokracije, potpune slobode, tolerancije, suživota i univerzalnosti, ali i njezinim visokom vokalnom umijeću koje joj omogućuju da bude uvjerljiva bez obzira na to u kojem se idiomu nađe. Tamara sve te prednosti koristi u cilju kreacije uzvišene umjetnosti, a to je čini iznimnom osobnošću na europskoj i svjetskoj glazbenoj pozornici. U tom neprestanom traganju za novim mogućnostima izražavanja, vrebanju nadahnuća u trenutku izvedbe kad se referira na energiju ili poticaje, leži najvažnija karakteristika njezine umjetnosti. Njezinoj maštovitosti nema kraja, a budući da je glazbeno toliko potkovana da tijekom izvedbe ne mora razmišljati o tome što će i kako izvoditi u sljedećem trenutku, može se potpuno opustiti i prepustiti trenutnoj situaciji.

Izvanserijski nastup možemo predvidjeti i nakon preslušavanja njezina novog albuma »Misečina bila«. To je 6. diskografsko izdanje Tamara Obrovac Transhistria ensemblea, a njezino 14. autorsko. Zbog velike znatiželje i potrebe za istraživanjem raznih glazbenih područja, kao i suradnje sa stilski različitim glazbenicima, svaki od tih albuma odlikuje se vlastitim karakterom, donosi novu, drukčiju priču, pa tako i njezin posljednji. Na album je uvrstila izvedbe deset novih vlastitih skladbi koje je osmislila u zadnjih nekoliko godina te obradu jedne gradišćanske narodne pjesme, čime je nastavila trend koji je davno započela. Ona je i napisala stihove, uz tek nekoliko iznimaka. Naime, uglazbila je i stihove troje istarskih pjesnika pisane na različitim istarskim dijalektima: »Baredeine« Loredane Bogliun, »Kad agava cvita« Drage Orlića i »Čula bin ga bila« Nade Galant. Skladbe su višeslojne, donose spoj Istre i jazza, tradicije i suvremenog, lokalnog i globalnog, pripremljenog i spontanog. Uostalom, to su od samog početka bile važne odlike njezinog stvaralaštva. No, prije svega, riječ je o osobnoj viziji njezine, istarske, glazbene tradicije, koja obuhvaća kulturu, jezik i običaje. Ona se u proučavanje i promišljanje vrijednosti pohranjenih u toj riznici upušta poput znanstvenice, ali sa strašću, usredotočuje se na skrivene detalje, zaboravljenu epiku, specifične boje, mirise i okuse iz kojih crpi nadahnuće za svoju umjetnost.

Imaginativni prostor

Iako je tematika raznolika, ovaj album donosi ujednačen, melankoličan, introspektivan pristup. To je njezin najintimniji iskaz dosad, što se posebice očituje u skladbama koje je posvetila dragim osobama, ocu i djedu. Kroz kontemplativan diskurs donosi najdublje osjećaje, razotkriva svoju intimu. Svojom umjetnošću ona snažno uvlači slušatelja u svoj unutrašnji svijet i kao da usađuje emocije u njegov um, očarava ga svojom glazbom i obuzima svojim invencijama.

Njezin je glas prepoznatljiv, izvedba je uvjerljiva i elokventna, a glazba višeslojna. S jedne strane skladanju i izvedbama pristupa potpuno ozbiljno, studijski, a s druge, kroz suradnje s članovima ensemblea pokazuje duhovitost, razigranost, slobodu izražavanja. Pritom svaki od glazbenika utiskuje svoj otisak; primjerice Rakovec donosi poseban ugođaj, posebice svirajući mandolinu, Beccalossi je fascinantan u pjevanju vokaliza i zviždanju, ponekad unisono uz harmoniku, Golob je istodobno mračan i provokativan, posebice u arco izvedbama, svirajući gudalom, a Levačić svakoj izvedbi pristupa na drukčiji način, mijenja ritam i zvuk, obogaćuje je te potiče ostale članove da uzlete zajedno s njime.

Kao i puno puta dosad, Tamara Obrovac novi je album snimila u studiju, ali uživo, od prve, bez ponavljanja, bez slušalica, uz minimalan monitoring, onako kako to čini na koncertima. Zahvaljujući tome postigla je neposrednost i životnost. O tome je rekla: »Premda je danas CD ‘relikt prošlosti’, drago mi je da smo i u materijalnom, fizičkom obliku zabilježili ovaj trenutak vremena, života, stvaranja i onoga što jesmo. Kako je za mene, u stvaranju jednako kao i u izvedbi, glazba način da se izgovori unutarnja istina, tu sam istinu tražila i u samom činu snimanja – u okruženju bližem koncertnim nego studijskim uvjetima, u kojemu se zvuci instrumenata i glasa blisko susreću, dodiruju, isprepliću i stapaju u zajednički zvučni i imaginativni prostor«.