Sada je postalo službeno – prodano je riječko brodogradilište »3. maj«. Ne onaj pravi izvorni »3. maj«, utemeljen početkom 20. stoljeća, a kojemu je prvo ime bilo Danubius. Taj je otišao u stečaj, a sadašnji »3. maj Rijeka 1905« potom je osnovala hrvatska Vlada s ciljem nastavljanja višestoljetne tradicije riječke brodogradnje. Novi vlasnik je brodogradilište Iskra iz Šibenika, a stvarni slovenski poduzetnik Dušan Šešok. Od dosta toga izrečenoga i napisanoga o »3. maju« i njegovoj daljnjoj sudbini, zaintrigirala me jedna ideja novog vlasnika.

Govoreći o planovima za riječki škver spomenuo je, između ostaloga, mogućnost gradnje vojnih plovila. Za »3. maj«, jer svi ga znamo pod tim imenom, to bi značilo povratak korijenima. Današnjoj generaciji vjerojatno nije poznato, ili rijetki znaju, s navoza brodogradilišta smještenog na riječkom predjelu Brgudi, porinuta je respektabilna flota brodovlja za razne ratne mornarice. S njima je i startao tadašnji Danubius.

U razdoblju od porinuća prvog razarača »Csikos« 1909. godine, do kraja Prvog svjetskog rata u brodogradilištu Danubius izgrađeno je 20 razarača, 32 torpiljarke, 15 podmornica, dva krstaša i jedan bojni brod, a ukupno je izgrađeno 116 plovila. Bojni brod »Szent Istvan« predstavljao je vrhunac gradnje ratnih brodova tog vremena. Bio je jedan od četiri najveća, najmodernija i najmoćnija broda u floti Austro – Ugarske ratne mornarice, među najboljima u Europi. A, skončao je brzo, s malo preplovljenih milja, bez ispaljena plotuna, na plovidbi prema prvom ratnom zadatku.

Potopljen bez borbe

»Szent Istvan« građen je u Rijeci, jer su Mađari inzistirali na tome da i oni sudjeluju u gradnji ratne flote zajedničke carevine. Ostala tri bojna broda – »Viribus Unitis«, »Tegetthoff« i »Prinz Eugen« sagrađena su u Trstu. Kobilica »Szent Istvana« položena je 29. siječnja 1912. godine, porinut je 17. siječnja 1914. a u ratnu flotu uvršten 13. prosinca 1915. godine. Sva četiri bojna broda bila su identična – dugački 152,18 metara, široki 27,99, s najvećim gazom od 8,58 metara, a imali su istisninu veću od 20.000 tona. Naoružanje im je činilo po 12 topova kalibra 305 milimetara, koji su bili smješteni u četiri oklopljene kule na postoljima. Nadalje, imali su po 12 topova kalibra 150 mm, 21 top kalibra 70 mm, te četiri torpedne cijevi promjera 533 mm s 14 torpeda. Različite su im bile jedino strojarnice. Brodovi građeni u Trstu imali su po četiri parne turbine i četiri propelera, a »Szent Istvan« dvije turbine i dva propelera, zbog čega je bio nešto sporiji od ostalih, kojima je maksimalna brzina iznosila 20 čvorova. Posada svakog broda imala je 1.098 članova.

I takav, za to vrijeme, grandiozan brod dospio je na morsko dno. Da ironija sudbine bude veća, tamo ga je poslao mali talijanski torpedni čamac. Dva precizno usmjerena torpeda (u novijim istraživanjima spominju se tri) poslala su »Szent Istvana« u vječni svijet tišine i polumraka. Na njegovu trajnom počivalištu sada ga povremeno uznemiruju ronioci. »Szent Istvan« je stradao u rano jutro 10. lipnja, 1918. godine u blizini otoka Premude, ploveći na svoj prvi ratni zadatak, napad na »Otrantsku baražu«. Nju su postavile pomorske snage sila Antante, da bi njemačkim i austro – ugarskim podmornicama zapriječile izlaz iz Jadranskog mora, i ulaz u njega.

Najbrži na svijetu

U godinama između dva svjetska rata Rijeka je bila talijanska, pa tako i njeno brodogradilište, tada nazvano Cantieri Navali del Quarnaro. I ono je, u manjem obimu, nastavilo gradnju plovila za vojne namjene, ali je dominirala gradnja komercijalnih brodova. Prema dostupnim podacima što ih je prikupio umirovljeni kolega Danilo Prestint, bez sumnje najbolji poznavatelj našeg i svjetskog pomorstva među novinarima, u tom je razdoblju talijanskoj Kraljevskoj mornarici isporučeno 19 plovila, te jedan brod za Rumunjsku. Posebno mjesto u tadašnjem vojnom programu ima razarač »Antonio Pigafetta«, izgrađen za talijansku ratnu mornaricu. U vrijeme kada je uključen u ratnu flotu – u svibnju 1931. godine – bio je najbrži ratni brod na svijetu. Snagom od 50.000 KS pokretale su ga dvije turbine s dva propelera, brzinom od 38 čvorova. Prilikom pokusne plovidbe postigao je maksimalnu brzinu od 45,2 čvora. Njegova je dužina bila 107,3, širina 10,2, visina 6,5 i gaz 3,6 metara. Istisnina pod punim opterećenjem bila je 2.603 tone. U ratnim operacijama »Antonio Pigafetta« preplovio je 70.675 milja. Zanimljivo je spomenuti da ga je kapitulacija Italije, 1943. godine, zatekla na remontu u Rijeci. Radovi su obustavljeni, brodograđevni radnici dodatno su na njemu izveli sabotažu, ali je ipak rekonstruiran i 1944. uključen u njemačku ratnu flotu kao torpiljarka TA 44. Potopljen je 17. veljače 1945. godine u Trstu, prilikom bombardiranja luke. Iz mora je izvađen 1947. i otpremljen u rezalište.

Nakon Drugog svjetskog rata, od kada riječko brodogradilište ima naziv »3. maj«, gotovo isključivo grade se komercijalni brodovi. Pronašao sam podatak, ali ga nisam uspio provjeriti, da je posljednji ratni brod isporučen 1957. godine. Navodno, bio je to razarač »Split«, tada najsuvremeniji u floti JRM-a. Pod tim imenom mornarice obje Jugoslavije imale su više brodova. Zanimljivo, svi su klasificirani kao razarači, a pravog klasičnog, razarača te mornarice nisu imale.

Infobox ():

Trećemajski rekorderi

Kroz duge godine i desetljeća brodovi izgrađeni u »3. maju« bili su sve veći i tehnološki složeniji, riječki brodograditelji spremno su odgovarali zahtjevima međunarodnog pomorskog tržišta. Rasla je veličina i nosivost brodova, došlo se do tankera nosivosti veće od 100.000 tona. Trećemajski rekorderi ostali su tankeri za sirovu naftu »Shoshone Spirit« i »Unisina«, nosivosti 111.809 tona. Prvi je isporučen 1989., a drugi 1994. godine. U startu su plovili pod zastavama Liberije, odnosno Paname. Unisina je kasnije zaplovila u floti Tankerske plovidbe iz Zadra, pod imenom »Sali«. Taj je brod bio dugačak 246,76 i širok 48,48 metara. Pokretao ga je motor Sulzer, također trećemajski proizvod, snažan 10.550 kW, odnosno 14.070 KS.

Spomenimo još neke zanimljivosti s navoza »3. maja«. Najveća serija – 16 jednakih brodova – izgrađena je 1953. i 1954. godine za Jadransku slobodnu plovidbu iz Splita. Brodovi od 607 tona bili su namijenjeni za plovidbu Sredozemljem. Njihova imena danas nam zvuče nevjerojatnima ali, tada su bila druga vremena. Svi brodovi nosili su imena jugoslavenskih rijeka. Prva je porinuta »Drava« – 10. rujna 1952. i isporučena sljedeće godine, a zatim redom »Morava«, »Vardar«, »Drina«, »Korana«, »Krka«, »Kupa«, »Soča«, »Timok«, »Bistrica«, »Vrbas«, »Mura«, »Una«, »Tisa«, »Vipava« i »Sutla«. Najviše brodova naručiteljima je isporučeno 1953. godine – 14.