Da u Severinu na Kupi krpelja nazivaju pilimudac, a da u Mrkoplju ne pišu olovkom nego klajbesom, znaju izvorni govornici goranskih govora i dijalekata koji ustrajno baštine svoje jezično naslijeđe. No uvid u bogati vokabular riječi koje su se koristile i još se uvijek koriste diljem Gorskog kotara dobili su i učenici riječkih osnovnih i srednjih škola koji su sudjelovali u ovozimskom izdanju Goranskog cukraca, zanimljivog i poučnog programa koji Udruga za promicanje priče Fabulus provodi već četvrtu godinu zaredom.

Činjenice poput one da se u Gorskom kotaru zastupljena sva tri hrvatska dijalekta sada su poznate i izvan goranskog kraja, a kako kaže Natalija Mitrić, pokretačica i voditeljica Goranskog cukraca, raskoš desetak lokalnih i aktivnih goranskih govora znanje je vrijedno nadalekog širenja. Posebno kada se zna da su gotovo svako goransko mjesto ima svoj poseban govor, naglasak te jezičnu i pisanu kulturu kojima se ponosi.

Ponosni na dijalekt

– Goranski dijalekt i govori su slabo zastupljeni u kurikulima škola, tako da ni kroz obrazovanje djeca nemaju mnogo prilike s njime se upoznati. Ideja Goranskog cukraca je da ih učenicima predstavimo i poučimo, ali sa širom namjerom da se djecu potakne da malo istraže svoje govore i dijalekte, a možda i da se na njima pišu i umjetnički izražavaju, da iza njih ostane neki pisani trag. Reakcije učenika na ovaj izvannastavni program vrlo su pozitivne budući da se polaznici uvijek iznenade bogatstvom goranskih govora, govori Natalija Mitrić, popularizatorica goranskog jezičnog naslijeđa, dječja književnica i izvorna govornica brodmoravičkog govora.

Foto Marko Gracin

Mitrić ističe kako je glavni smisao ovog dijalektalnog književnog festivala proširiti ponos kod djece koja govore na dijalektu, ma koji to bio, te im dati dodatnu motivaciju da svoje materinje govore predstave drugima. S tom misijom u vidu, »Cukrac« je sa svojim programom prvo krenuo u goranskim osnovnim i srednjim školama gdje gostuju, uživo ili videopozivom, goranski književnici i autori koji pišu na dijalektu, kao i autori iz drugih krajeva Hrvatske, što je odmah polučilo uspjeh. U svojoj prvoj godini festival je okupio više od 500 djece sudionika na deset lokacija, a ubrzo je kao izvannastavni program dobio i potporu Ministarstva kulture i medija, pa su pored redovitih susreta s učenicima iz Gorskog kotara slijedila i dva gostovanja u zagrebačkim školama, zatim u Zaboku, Zaprešiću i Koprivnici.

Ove zime Goranski je cukrac stigao u Rijeku, a uz Nataliju Mitrić, mladoj riječkoj publici predstavio se još jedan istaknuti goranski književnik te ljubitelj goranskih dijalekata Davor Grgurić. Susreti kojih su pohodili osmaši OŠ Brajda te srednjoškolci Prve hrvatske riječke gimnazije te Građevinske škole održani su u riječkom Art kvartu, točnije Dječjoj kući i Rasadniku, kao i OŠ SE Dolac gdje su u zabavnom i interaktivnom okruženju učili učenici petih i šestih razreda.

– Susret je koncipiran u dva dijela. Prvi dio je književni i cilj mu je, prije svega, da djeca osjete kako zvuči dijalektalna riječ iz usta izvornog govornika, koji pritom predstavlja i svoju dijalektalnu poeziju. Zatim razgovaramo na dijalektu, a s učenicima, ovisno o njihovom predznanju, komentiramo ono što smo čuli, ili čak najmlađima od nule objašnjavamo što su to uopće dijalekti. Nakon poezije se igramo riječima, tražimo značenja i uspoređujemo ih s dijalektalnim iskustvima trenutne publike, a igramo i interaktivni kviz koji djeca uvijek vole. U njemu su zastupljeni svi goranski idiomi, pa učenici uče neke od riječi, izraza i fraza na idiomima koji se i danas pričaju diljem Gorskog kotara, a specifične su za pojedina goranska naselja, pojašnjava Mitrić.

Foto Marko Gracin

Obrazovni nedostatak

Osim gostovanja domaćih i gostujućih dijalektalnih književnika, redovne aktivnosti Goranskog cukraca koje se svake godine održavaju upravo u ožujku uključuju i Dijalektalni književni natječaj na koji se javljaju učenici goranskih osnovnih i srednjih škola, kao i Međuškolski dijalektalni kviz za goranske osnovnoškolce koji se događa svake godine u ožujku u sklopu Goranskog cukraca.

– Taj je kviz sličan ovom kojeg provodimo na gostovanjima, no još je obimniji i kompliciraniji, budući da je prilagođen djeci koja nešto i znaju. Ali kada se ozbiljnije uključe onda shvate da još puno toga ne znaju o govoru svoga mjesta, a kamoli o drugim govorima u Gorskom kotaru, što ih dodatno motivira da istražuju, da se više trude i da druge godine budu još bolji. Što se tiče natječaja, kod njih djeca šalju radove na određenu temu, a imali smo i natječaje tzv. dijalektalnih istraživača u kojima je bio cilj skupiti što više riječi koje su arhaične i koje se u svakodnevnom govoru i ne koriste toliko, ističe Mitrić.

U pripremi programa Goranskog cukraca Mitrić je obavila pozamašan posao istraživanja goranskog jezičnog bogatstva, što uključuje dokumentiranje i prikupljanje zaboravljenih goranskih riječi i fraza.

Foto Marko Gracin

– Saznajem ih na različite načine, od dostupne literature do razgovora s izvornim govornicima. Naravno, nigdje se toliko ne sazna kao uživo, baš onako kao što Davor Grgurić radi za svoju radijsku emisiju Radio Žrjoafka sa starim kazivačima. Među goranskim govorima treba izdvojiti one čabarske koji su zbilja posebni jer su jedni od najarhaičnijih kajkavskih govora u cijeloj Hrvatskoj, možda i najarhaičniji, s obzirom da je taj kraj bio dosta izoliran i prometno nepovezan. Čabarski govor čak je i zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro na razini Republike Hrvatske. Za njih postoje pisani tragovi o arhaičnom govoru budući da se čabarski ogranak Matice Hrvatske dosta trudi oko očuvanja jezične baštine, što uključuje i izdanja dijalektalnih zbirki. Na isti način bi se trebalo pozabaviti i kada su u pitanju drugi goranski govori, navodi Mitrić.

Voditeljica Goranskog cukraca ističe da ovaj festival ulazi u odgojno-obrazovni prostor u kojem nedostaje bavljenja i podučavanja dijalekata. S obzirom na to da učenje o dijalektima i lokalnim govorima u Hrvatskoj nije sustavno obrađeno, već često počiva na entuzijazmu pojedinih učitelja i profesora hrvatskog jezika, projekti kao što su ovaj dodatno dobivaju na značenju.

– Nažalost, u školama se uči samo da postoje kajkavski, štokavski i čakavski dijalekt, pročita se pokoji tekst i to je sve. Netko ima više, netko manje volje i energije da se time bavi kroz izvannastavne aktivnosti, a čini mi se da mi još uvijek jedini provodimo dijalektalni festival usmjeren na djecu i mlade, ističe.

Govor – pitanje identiteta

Svoju potporu projektu već nekoliko godina daje i delnički književnik i novinar Davor Grgurić koji pored svog radijskog, pisanog i glazbenog angažmana ljubav prema goranskom jezičnom naslijeđu rado prenosi i educiranjem mlađih generacija. I sam organizator nekoliko događaja posvećenih kulturnoj baštini Gorskog kotara, Grgurić ističe kako u raznolikostima lokalnih govora i dijalekata stoji velika vrijednost koju treba njegovati.

– Cukracu sam se drage volje priključio još prve godine nakon što me Natalija nazvala i prezentirala cijelu ideju predstavljanja Gorskog kotara djeci kroz njegov dijalekt. Ovo je hvalevrijedan projekt i jako mi je drago da se škole rado odazivaju, a tijekom godina postao je prepoznatljiv i baš je popunio jednu nišu u obrazovanju koja je nedostajala, ističe Davor Grgurić.

Dodaje kako se Gorski kotar susreće s poteškoćama u prijelazu generacija kada su u pitanju lokalni govori.

– Desetljećima je u Gorskom kotaru bilo prisutno razmišljanje da je kontraproduktivno da djeca govore po domaći, jer će navodno imati problema u školi. Puno puta sam se susreo s goranskim obiteljima u kojima su roditelji među sobom pričali po domaći, ali su sa djecom govorili isključivo na standardu. Sada je to problem jer su ti govornici već pokojni ili na odlasku, a one generacije koje su trebale nositi dijalekt sada ga ne znaju. Mladi, koji su neopterećeni starim razmišljanjem, bi možda i učili lokalne govore, ali često nemaju od koga učiti. Uvijek je bilo jasno da govor na dijalektu polazi od obitelji i ako se u obitelji govori dijalektom da je djeci blizak i da od njega nemaju zazora. Oni ga onda čuju organski, baš onako kako se on govori, a i najljepše je usvajati ga u dječjoj dobi. Jer dijalekt nije samo pitanje jezika, tu se susrećemo i s jednim generalnim stavom prema svoj zavičaju i baštini koji se najčešće uče za stolom kod kuće, navodi Grgurić.

Privlačenje mladih

Naravno, naši sugovornici kao jedni od najmlađih goranskih književnika koji pišu i bave se dijalektalnom riječi takvo stanje ne promatraju prekriženih ruku. Kako su pripadnici ostatka lokalne književne scene uglavnom starije osobe, putujući dio Goranskog cukraca većinom počiva na njima, no nadaju se ne još zadugo.

– Kroz nekoliko godina kako se ovime bavimo vidimo da su u nekim sredinama djeca malo aktivnija nego negdje drugdje, gdje im treba nešto više vremena da procesuiraju sve što su čuli. No kada smo, primjerice, gostovali u Koprivnici, klinci su se baš oduševili i odmah rekli da će napraviti slični interaktivni kviz za svoj podravski govor, navodili kako se određene stvari zovu kod njih. Kako smo gostovali za vrijeme fašnika, došli smo maskirani u razne maske, između ostalog i u Gruntovčane. Razgovarali smo svaki na svom govoru, ja na brodmoravičkom, a djeca na podravskom, i premda je ispalo baš smiješno i zabavno, došlo je to jedne međudijalektalne razmjene. Bili bismo jako zadovoljni da se u i Gorskom kotaru pojave novi ljudi, djeca i mladi, koji će se uključiti u cijelu stvar, zaključuje Natalija Mitrić.