Joško Lokas više ne sjedi na barskom stolcu dok vodi Potjeru i to je dobro. Dobro je jer to što stoji a ne sjedi znači da mu je sa zdravljem i opet sve na mjestu i da je mrska poledica stvar daleke prošlosti.

Premda, nije mu loša bila poza za tim stolcem, taman takva da nabaci još malo šarma svim tim šalama i pošalicama što ih se dade čuti na relaciji voditelj – lovci. No nešto drugo je zapravo povod pomenu omiljenog kviza.

U nekom trenu našali su se tako natjecatelj i lovac pred izazovom sljedećeg pitanja: “Koji juhuhuovac na HRT3 svakodnevno zabavlja roditelje, bake i djedove, ali prije svega djecu?”

Ponuđeni odgovori bijahu: a) Bembo B) Šapson c) Žutokljunac. Sunac mu! Bembo odavno ne živi više na Prisavlju.

Žutokljunac se također tu negdje muvao, ali tko zna je li tomu i dalje tako. A Šapson?! Postoji li taj uopće, zapitao se onaj kojem su djeca odavno taman toliko odrasla da i nema više neke potrebe letjeti na HRT 3, tamo gdje je Juhuhu.

– Žutokljunac – povika gledatelj.

– Žutokljunac – potegne lovac slovo C.

– Šapson – nasmijaše se slavodobitno natjecatelj i voditelj.

Šapson!?! Stvarno Šapson! I za reć’ pravo, lijepo je to smećkasto lutkarsko pašče vidjeti na tom programu za djecu. Vraća to u djetinjstvo kada smo i sami imali neke svoje junake, koji možda i nisu govorili puno, ali su svejedno kazivali sve. Uostalom, evo na Trojci uz Šapsona i Blaža, onog što inače stoluje među ženama. Evo glumca Marka Makovičića kako se sav daje klincima, jednako kao i njegovi kolege i kolegice, Dijana Vidušin, recimo. Uređeno neki društvo, ako takvo društvo uopće želimo, mora imati i pristojan dječji program. I novine. I kazalište. I svašta nešto. Stoga neka nama Šapsona! Lijepo ga bi vidjeti, baš kao i doznati da ga uopće ima.

A taj Šapson kao da je otvorio špinu, štono bi se reklo. Svako malo na malom ekranu neki detalj koji te baca amo-tamo kroz vlastito sjećanje, memoriju, spomen. Samo zagriženi fanovi vjerojatno znaju da jutrom Nova TV i dalje reprizira neuništiv domaći humorni serijal “Zauvijek susjedi”.

Jest, snimka je već izblijedjela od raubanja, kadikad i humor, ali nekidan na onom kauču koji je centralna figura svih zbivanja u humorističnim serijama evo ti i Gorana Bogdana! Pa još glumi sramežljiva momka koji silom bježi iz zagrljaja lijepe plavuše, a sve da ne uništi prijateljstvo što ga grade iz epizode u epizodu. Ne bi uopće bilo čudno da je scena nastala i prije nego što su “Sonja i bik” učinili da Bogdana znamo svi. Nema zvjezdanog statusa preko noći, svatko je morao odnekud krenuti, a ako ćemo pravo, da ti susjedi nisu zauvijek, ne bi ih se više ni puštalo na ekran.

Šapsona se našlo s Blažem na Trećem, Bogdana se ulovilo gdje se čovjek najmanje tomu nadao, a možda ponajveće čudo donijela je žudnja za Sanremom, koja je prst na daljinskom usmjerila na botun kojim se otvara RAI.

Nije baš da se talijanski zna nešto, ali ne treba znati jezik da bi se prepoznalo violončelista koji na pozornici gudi uz dva talijanska pjevača. Hauser Stjepan! Ima života i izvan Lijepe Naše, pogotovo ako si violončelist. Lijepo je našeg čovjeka bilo vidjeti tamo gdje se sve lijepo i glamurozno sjatilo na nekoliko dana.

Blagotvorno je bilo vratiti se u vrijeme kada se televizijski program što se emitirao s onu stranu obale činio toliko šarenim, blještavim, razigranim da ništa drugo i nisi mogao željeti osim talijanska glazbe, nogometa, televizijskih reklama i slatkoga. To kako cijeli televizijski program talijanskog javnog servisa diše u ritmu festivala je začudno, a ima bome i zašto. Jer, kažu oni koji to prate svaku godinu, ovo je jedno od najboljih izdanja. Lijepo je pogledati u svakom slučaju, sve da čovjek i ne razumije ništa.

A onda je svizac zamotao čokoladu… Da bar jest. Nije svizac učinio ništa, ali jest SAD napao Iran. Svijet je toliko otišao dovraga i bestraga da je svako uzrujavanje uzaludno. Pametnije je pogledati još koji put onu Knjazovu pastoralu na temi pršuta i kulena.

E da, pršut i kulen u epizodi serijala “Znamo li što jedemo?”. Knjaz je u dobroj formi, a to hoće reći da i kad iste obrasce vrti, radi to majstorski. Treba znati privoliti običan svijet da ti u kameru sve kaže, da legne na kauč s kulenom ili pršutom zagrljen, da gangu zapjeva, da ti nasred metropole nevješto pršut reže. U doba kad se bombama gađaju velesile bilo bi najbolje uložit makar u dobru tablu istinski osušene pancete, slanine pa da se imaju čim živci liječiti. I Šaposn bi to, sumnje nema, volio.