U životu Antonije Trupinić hrabrost, disciplina i znatiželja nisu samo osobine, nego način života koji ju je doveo do jednog od najzahtjevnijih i najodgovornijih zanimanja. Danas je ona bojnica i jedna od svega deset žena koje nose titulu vojnih pilotkinja u Republici Hrvatskoj. Uz to, instruktorica je letenja, časnica za odnose s javnošću, sportašica i dobitnica međunarodnog priznanja Croatian Women’s Network za utjecajne hrvatske žene.

Njezin profesionalni put započeo je gotovo filmski: kao jedina žena u generaciji upisala je modul za vojnog pilota, prošla zahtjevne selekcije i obuke, letjela, podučavala, napredovala u činovima i gradila karijeru. U 18 godina službe nekoliko je puta pohvaljena za izniman doprinos, a iza nje su stotine sati provedenih u zraku i generacije mladih pilota kojima je bila mentorica.

No prije svih titula, ona je, kako sama kaže, žena koja duboko cijeni slobodu, pravdu i odgovornost. Empatična i direktna, disciplinirana i kreativna, ranjiva, ali mentalno iznimno čvrsta. Ona je osoba koju pokreću izazovi, osobito oni koji u njoj izazivaju strah, jer upravo ondje, vjeruje, postoji najviše prostora za rast.

Priča o Antoniji nije samo obična priča iz kokpita. To je priča o djevojčici iz Slavonije koja je voljela maštati, o mladoj ženi koja je nakon teške prometne nesreće nanovo izgradila tijelo, ali i duh, o profesionalki koja svojim primjerom pokazuje da nebo doista nije granica, nego tek početak.

U pogledu vlastite karijere, u vremenu kada se još uvijek postavlja pitanje jesu li neka zanimanja »muška« ili »ženska«, Trupinić će reći da ne postoje muške zapovijedi niti odluke, već samo znanje, disciplina i odgovornost. U njezinu svijetu kriteriji su jasni, standardi jednaki, a prostor za rast otvoren svima koji su spremni za to preuzeti odgovornost.

Uoči njezina gostovanja na ovogodišnjem Women’s Weekendu u Rijeci, s Trupinić smo razgovarali o putu koji ju je doveo do kokpita, ali i o vrijednostima koje ju vode izvan njega.

JEDINA U GENERACIJI

Kako je izgledao vaš profesionalni put?

– Nakon što sam maturirala, 2003. godine sam upisala Fakultet prometnih znanosti, smjer aeronautika, modul vojni pilot, kao jedina žena u generaciji, s još sedam kandidata. Prilikom promocije u čin poručnice zrakoplovstva, pohvaljena sam od tadašnjeg Ministra obrane za marljivost i isticanje u radu. Postala sam vojna pilotkinja helikoptera s mjestom službe u Zemuniku Donjem pokraj Zadra.

Godine 2010., nakon teške prometne nesreće, ali i uspješnog oporavka, završavam i »Pedagoško-psihološko didaktičko i metodičko obrazovanje za nastavnicu letenja iz područja aeronautike i zračnog prometa« na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru te postajem instruktorica letenja. Promaknuta sam u čin natporučnice 2012., a 2014. završavam i naprednu časničku školu u zrakoplovnoj bazi u Montgomery, Alabama, SAD, dok 2015. godine završavam dodatnu letačku obuku u Hrvatskoj i postajem probna pilotkinja na helikopterima Bell 206B Jet Ranger. U periodu od 2010. do 2017. godine provodila sam obuku mlađih generacija vojnih pilota koji su mi postali uspješni kolege piloti na helikopterima, u 2017. godini sudjelujem i u obuci budućih nastavnika letenja na helikopterima te sam tada promaknuta u čin satnice, a 2022. godine u čin bojnice zrakoplovstva u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu.

Završila sam dodatne edukacije u domeni vojnih odnosa s javnošću i strateškog komuniciranja čime sam stekla kvalifikaciju i za dužnost časnice za odnose s javnošću Hrvatskog ratnog zrakoplovstva koju obnašam u Uredu zapovjednika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

U 18 godina karijere, nekoliko puta sam pohvaljena pohvalom Ministra obrane i Načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske za izniman doprinos u radu.

U kojem ste trenutku shvatili da je biti vojnom pilotkinjom zanimanje kojim se želite baviti?

– Iskreno, kao djevojčica nisam sanjala o vojsci niti se zamišljala u avionu kao većina mojih kolega. Zapravo sam bila tipična djevojčica koja je maštala kako će jednog dana postati balerina, pjevačica ili TV voditeljica. Tijekom osnovne i srednje škole sam koristila sve slobodno vrijeme na umjetnost i društvene aktivnosti. S obzirom na to da sam i katolkinja, voljela sam provoditi vrijeme i u crkvi, gdje sam pjevala i čitala. Zapravo sam uživala u tome što mogu prenijeti emociju s papira na ljude!

Nitko, pa ni ja sama, nije očekivao da ću jednog dana donijeti odluku i prisegnuti služiti domovini kao pilotkinja. Znala sam da ću studirati jer sam obožavala školu i učenje, a zbog znatiželje sam izabrala gimnaziju kako bih imala više opcija za izbor studija. U gimnaziji sam promijenila mišljenje o nastavku školovanja nekoliko puta, a ideje su bile od medicine, dramske akademije do filozofskog fakulteta. Poziv za vojnog pilota sam osjetila u trećem razredu gimnazije nakon što je došao promidžbeni tim iz Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u moju školu. Nakon što sam čula za vojno letenje, nisam prestala razmišljati o tome i nisam se nigdje drugdje vidjela – nije bilo alternative. Željela sam postati pilotkinja iako nisam znala ima li ikakve razlike u prijavi između muškaraca i žena, niti sam razmišljala mogu li ja to sve zadovoljiti. Samo sam znala da želim biti vojni pilot. Nakon prvog leta avionom, zaljubila sam se u taj osjećaj moći i kontrole koju pilot ima nad samim sobom i strojem kojim upravlja. Upravljati avionom, a kasnije helikopterom davalo mi je određenu vrstu slobode, odnosno donošenja odluka na osnovu znanja koje imam i vještine kojom raspolažem. Oduvijek sam voljela dobivati pohvale za svoj trud, a posebno kada je izazov koji trebam savladati netipičan i kada se to od mene uopće ne očekuje.

IZAZOVNO I MOĆNO

Što vas je potaknulo da se odlučite za taj poziv?

– Najviše me potaknulo to što je zvučalo zanimljivo i nestvarno, izazovno i moćno. Piloti su mi uvijek bili sinonim za profesionalnost, odmjerenost, eleganciju, racionalnost, stručnost, ali i smirenost. Uvijek su davali dojam da imaju sve pod kontrolom jer su sigurni u sebe, svoje znanje i vještinu. Osim toga, zbog moje velike znatiželje, znala sam da mi treba zanimanje koje će zaokupiti moju pažnju, koje će me kontinuirano izazivati i motivirati da se nikada ne opustim i uđem u rutinu. Kabina aviona ili helikoptera pruža upravo takvo okruženje. Osim toga, odgojena sam tako da moji roditelji nikada nisu spominjali da biram zanimanje na osnovu spola, odnosno da postoje »prikladnija« zanimanja za žene. Zbog toga, nisam imala uvjerenje da je moj izbor, odnosno poziv koji osjećam, netipičan. Moje djetinjstvo je obavijeno slikama i zvukovima rata. Rođena sam u Novoj Gradiški, a odrasla u Cerniku, u zapadnoj Slavoniji. Bilo mi je prirodno slušati priče »s terena«, s »prve crte«, ali i priče o borbi za domovinu, čuvanju granica, hrvatskog identiteta i suvereniteta. Domoljublje je još jedna vrijednost koja mi je jako visoko na listi prioriteta, a za to su najviše zaslužni moji roditelji, kao i nastavnica hrvatskog jezika u osnovnoj i profesorice hrvatskog jezika u srednjoj školi.

Roditelji me nisu konkretno usmjeravali čime se trebam baviti, no svakako su kod mene poticali učenje i zanimanje koje će mi osigurati financijski stabilan i siguran život. Ohrabrivali su me, a više od svega, imali su potpuno povjerenje u mene. Moj otac je posebno podržao ideju za vojnog pilota te je bio uvjereniji od mene da nisam mogla bolje izabrati.

Možete li opisati vaš prosječni dan na poslu?

– Kao instruktorica letenja, moje radno vrijeme je svaki radni dan od 7 do 15 sati. Kada dođem na posao, presvučem se u kombinezon i čizme i već u 7:15 sam u maloj učionici u kojoj me čekaju dva do tri kadeta-pilota, spremna za let koji smo jučer isplanirali. U 35 minuta imam dovoljno vremena da ispitam kadete-pilote sva pitanja za let koji im slijedi u tom danu. Jako je važno da su potpuno spremni i da sve podatke znaju napamet. U 7:50 krećemo na »letački doručak«. Ovaj obrok je specifičan jer izgleda kao ručak, a objedujemo ga u 8 sati.

Nakon letačkog doručka slijedi letenje koje počinje u 9 i traje do 13 sati. Letim s kadetima-pilotima, a za vrijeme leta im pokazujem sve ono što sam im teorijski objasnila na zemlji dan prije. Let počinje od samog prilaženja helikopteru do izlaska iz helikoptera, a uključuje pregled helikoptera, vezanje, provjere, pokretanje, voženje po stajanci, polijetanje pa sve do slijetanja, povratka na stajanku, gašenja motora i izlaska iz helikoptera. U svakom tom dijelu kadet-pilot mora znati što radi, a ja ga kao instruktorica provjeravam i pratim. Nakon slijedi analiza leta, zatim vrijeme za ručak i vlastitu pripremu u kojoj provjeravam koji let će kadeti letjeti sutra, koje elemente leta i manevre im trebam dodatno objasniti, prikupljam sve informacije o letu koji ih čeka, s planom letenja i u 14 sati se opet nalazim s kadetima-pilotima u učionici gdje ih pripremam za sutrašnji dan, odnosno let. U tom školskom satu kadeti-piloti dobivaju sve informacije, objašnjenja, rutu leta, zonu leta, elemente vježbe, metodičku razradu leta, te ostavljam prostor za pitanja. Potom se iz kombinezona i čizama presvlačim u svoju civilnu odjeću i idem doma.

SUZE U OČIMA

Postoji li neka situacija ili iskustvo iz službe koje vam je posebno ostalo u sjećanju?

– S obzirom na to da za vrijeme letenja nemam previše vremena za emocije, uglavnom me sjećanja vežu za emotivne situacije »na zemlji«. Jedna od njih je svakako trenutak kada moji kadeti-piloti postanu vojni piloti i dobiju svoja letačka krila. To je zaista poseban trenutak jer shvatiš da si mladim ljudima pomogla ostvariti njihove snove. Sjećam se i svoje promocije kada sam primajući svoj prvi časnički čin od predsjednika Republike jedva zadržala suze u očima. Isto tako, svaka nova vojna i letačka obuka koju sam prošla davala mi je novu potvrdu da su sve prepreke samo u našoj glavi. Sjećam se i obuke koju smo provodili sa stranim državljanima koja je bila izuzetno kognitivno zahtjevna jer nitko od nas nije pričao materinji jezik, a pritom smo sjedili u kokpitu dok sam ih učila upravljati vojnim helikopterom. Zapravo, toliko je situacija koje su meni tada bile prirodne i logičan korak u karijeri, ali sada kad se osvrnem iza sebe, sve su to bili novi izazovi i nove vještine koje sam putem učila.

Je li tu bilo kada i pokojih nepredviđenih situacija?

– Sjećam se kako su nam se jednom prilikom, tijekom noćnog leta, otvorila vrata zadnjeg sjedišta na helikopteru pa smo letjeli s otvorenim vratima koja su bila pritvorena samo zbog struje zraka u progresivnom letu, ali smo znali da će prilikom usporenja sigurno biti vibracija. Ova situacija nije naročito opasna za let, ali nije baš ni ugodna, posebno zato što nismo vidjeli tlo. Morali smo se vratiti na aerodrom i vrlo strpljivo smanjivati brzinu prateći vibracije i ponašanje vrata. Ja sam upravljala helikopterom s mjesta kopilota, a pilot je promatrao vrata jer je imao bolji pogled na njih. Naravno, uspješno smo sletjeli na aerodrom i zaustavili motor.

Što biste rekli, koji su najveći izazovi koje nosi vaša profesija?

– Generalno, najveći izazov je održavati fizičko zdravlje i mentalnu jasnoću. Velik je također izazov u moru informacija izabrati one koje su prioriteti, a zahtjevno je i raditi pod velikim pritiskom i neizvjesnošću, a donositi vrlo precizne i ispravne odluke. To poprilično umara. Zato često naglašavam: letenje nije profesija koja traži fizičku snagu, nego mentalnu. Upravo zbog toga, letenje nije predodređeno za muškarce, nego za one koji mogu podnijeti veliku količinu informacija u jako malo vremena i na osnovu toga donositi zaključke, a da ih to ne umara i ne troši, ne samo tijekom jednog leta, nego i tijekom određenog perioda u životu. Za to nije potreban testosteron, nego čista mentalna otpornost. Kada ju razvijete, možete postati što god želite.

U VOJCI NEMA DISKRIMINACIJE

Jedna ste od svega deset žena u Hrvatskoj koje se bave ovim iznimno zahtjevnim poslom. Jeste li ikada osjetili stigmatizaciju ili spolnu diskriminaciju? I što biste rekli onima koji su stava da to »muška profesija«?

– Ono što svima volim reći kao odgovor na ovo pitanje je: ne postoji muški kombinezon, muške čizme, muška kaciga, muška obuka, muška zapovijed, muška odluka. Postoji letački kombinezon, letačke čizme i kaciga, letačka obuka, zapovijed zapovjednika i odluka pilota. Uopće ne vidim razlog zašto se žene ne bi bavile vojnim letenjem jer je ovo doslovno posao koji ima svoje radno vrijeme kao i svaki drugi.

Muška profesija je ono što smo dobili u nasljeđe. Znamo da žene na početku industrijalizacije nisu dobivale odgovorne poslove jer se smatralo da nisu kognitivno sposobne za takve poslove. Međutim, industrija, a konačno i tehnologija, su procvjetale upravo nakon što su i žene počele raditi i doprinositi društvu, ne samo fizičkim radom, nego i potpuno novom perspektivom i načinom donošenja odluka. Transgeneracijski obrasci se i dalje prenose, uglavnom nesvjesno, pa se i danas ponekad osjeti stigmatizacija i diskriminacija, posebice u ruralnim krajevima gdje se i dalje osjeti podjela poslova i obaveza na ženske i muške. Bilo je situacija kada su neki mislili da sam pogriješila u izražavanju, ili da se šalim, da sam stjuardesa… Muškarci uglavnom ne znaju što bi pričali sa mnom, pa pričaju o sebi ili pobjegnu. Neke muškarce je jako zanimalo kako se snalazim u kuhinji. Bilo je svega!

Ali, stigmatizaciju i spolnu stigmatizaciju osjetim samo izvan sustava Oružanih snaga. Na poslu mi nikad nitko nije rekao da nešto ne mogu ili ne bih trebala napraviti jer sam žena. Zrakoplovstvo je okruženje u kojem nema mjesta za takve teme. Svi znamo kakvo smo školovanje i kakve smo obuke prošli, te znamo kakvi su standardi za prolazne ocjene. Bespredmetno je uopće pričati da će neki muškarac proći neku obuku ako nije usvojio sve elemente misije ili da žena neće ako ih je sve usvojila. Isto je i s napredovanjem; ono ovisi isključivo o nama, koliko ćemo se posvetiti zadaći, koliko ćemo biti odgovorni, imamo li dovoljno razvijenu mentalnu otpornost i koliko smo uporni. Niti jedan zapovjednik mi nikada nije rekao da ja neću odraditi neku zadaću jer sam žena, ali isto tako, nikad mi nije rekao ni da ću odraditi neku zadaću jer sam žena. Ne postoji diskriminacija, pa ni ona pozitivna.

Smatrate li da je položaj žena u Oružanim snagama danas drugačiji u odnosu na neka prošla vremena?

– Vojska mi je samo potvrdila da se žene tu ne tretiraju drugačije. Svi ćemo dobiti jednaku obuku i razlike među nama bit će samo u brzini usvajanja vještina koja ne ovisi o spolu, nego osobinama s kojima smo se rodili i koje smo izgradili do tada. Vojska nas doslovce oblači u odore u kojima se maksimalno neutraliziraju svi atributi, što je u toj profesiji itekako potrebno s obzirom na to da se bavimo zadaćama odvraćanja protivnika, obrane i spašavanja ljudskih života. Ipak, ljudski život je najvrjedniji dar koji nadilazi sve trivijalne prepreke.

Zato volim vojsku; ovdje osjećam da se zaista vrednuju moje sposobnosti i vještine, lišene rodnih atributa. Ne moram se previše truditi dokazivati da sam dobra pilotkinja »za ženu«. Ja sam samo – dobra pilotkinja.

To je oslobađajuće, posebno kada čujem koliko se žene moraju dokazivati da su dobre u drugim profesijama, iako pokazuju bolje upravljačke sposobnosti od svojih muških kolega. Svakako se zalažem za jednake prilike u obrazovanju žena i muškaraca, kao i za osobni rast i rad na sebi, jer nećemo uspjeti ako ego upravlja našim životom. Ego može biti odličan motivator za uspjeh osobe, ali može biti i poprilična kočnica za napredak i rast izvan okvira i za prihvaćanje komfora kao jedine formule. To nije dobro ni za pojedinca, ni za društvo.

POZIV, A NE ZANIMANJE

Što vas osobno najviše motivira u svakodnevnom radu?

– Najviše me motivira doprinos i utjecaj, odnosno da moj rad ima smisla i da iz dana u dan vidim napredak, kako osobni tako i u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu. Dio sam jako velikog sustava, ali zaista se vidi i broji svaki pojedinačni doprinos i utjecaj. Posebno me motivira kada to vidim u konkretnom slučaju kada radim s kadetima-pilotima koji iz dana u dan savladavaju nove elemente i manevre te postaju sve samostalniji i sposobniji donositi ispravne i dobre odluke. Motivira me i okolina, odnosno ljudi s kojima radim i od kojih učim kako biti ne samo bolji vojnik ili pilot, već bolja osoba. Veliki je blagoslov kada imate zapovjednike koji su zaista i pravi vođe koje bi slijedili gdje god treba jer su bezbroj puta pokazali da im se može vjerovati, čak i onda kada je bilo teških perioda. Uz takav tim ljudi, sve je lakše.

Koliko je zahtjevno uskladiti ovu profesiju s privatnim životom?

– Razumijem zašto se ovo pitanje javlja kod ljudi jer je vojni poziv, poziv, a ne zanimanje. Vojni pilot nismo samo radnim danima, nego 24/7. Gdje god se pojavimo, nosimo svoj poziv sa sobom i predstavljamo Hrvatsko ratno zrakoplovstvo na svakom koraku, bilo doma s obitelji ili među prijateljima u restoranu. Sigurno postoji određeno nasljeđe koje ne možemo zanemariti, ali isto tako je to i posebna čast koju smo zaslužili. Postati vojnik, a onda i pilot ne uključuje samo položiti ispite na fakultetu ili naučiti letjeti, nego razumjeti ukupnu misiju Oružanih snaga, a onda i Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i prihvatiti da više ne služimo samo sebi i svojoj životnoj misiji nego i građanima Lijepe naše. Ponekad je izazovno uskladiti privatne i službene obaveze, ali pripremamo se za ovakav stil života od prvog dana vojničke prisege.

Kada biste morali izdvojiti jednu osobinu koja je presudna za uspjeh u ovom pozivu, koja bi to bila?

– Volim reći da su piloti zaista fino podešene strukture ličnosti, pa zato ovaj poziv i nije za svakoga. Naravno, teško možemo sami procijeniti jesmo li baš mi ta struktura ličnosti koja je poželjna, stoga pozivam sve motivirane kandidate da se prijave na naše natječaje i provjere. Kada se okrenem oko sebe i vidim ljude s kojima radim primjećujem uzorak. Ono što bih posebno istaknula kao osobinu koja nas sigurno izdvaja od drugih zanimanja je mentalna otpornost na ponavljajuće ili dosadne zadatke – ono što svi zovu disciplina ili upornost. Također, vrlo smo sposobni prioritizirati i izabrati bitne informacije od nebitnih, fokusirati se, upravljati svojom pažnjom i biti koncentrirani. Mislim da nas to najviše odvaja od ostalih struktura ličnosti.

PRIHVATITI IZAZOV

Što biste savjetovali mladim ženama koje razmišljaju o karijeri u vojnom zrakoplovstvu?

– Savjetovala bih im da prihvate izazov. Nemojte komplicirati i slijedite svoj poziv, iako možda nemate predznanje iz tehničkih znanosti ili što su vas do sada zanimale neke druge stvari. Ako ste ga osjetile, neće vas nikada napustiti. Bitno je da znate je li to zanimanje koje biste radile cijeli život i da vas nitko ne plati. Tada vam, doslovno, ni nebo nije granica.

Koji su vaši daljnji profesionalni ciljevi?

– Cilj mi je i dalje sudjelovati u razvoju Hrvatskog ratnog zrakoplovstva te razvijati zrakoplovnu kulturu kako unutar sustava, tako i izvan njega, na kojoj god poziciji radila. Iako se osjećam vrlo moćno dok letim, sklona sam vođenju i upravljanju i zaista uživam u radu s ljudima. Oružane snage mi pružaju profesionalni razvoj u jako puno domena, a trenutačno me jako zanima strateško komuniciranje i odnosi s javnošću. Budući da se vojni piloti s godinama zbog zdravlja i kondicije manje bave taktičkim zadaćama, prebacujemo se na operativne i strateške zadaće koje su posebno izazovne iz potpuno druge perspektive. Moram priznati da se veselim svakoj novoj zadaći, izazovu i fazi koja dolazi!

Uza sve, instruktorica ste letenja. Možete li nam reći više o tome?

– Provodila sam školovanje kadeta-pilota na helikopteru sedam godina. U tom periodu, tri generacije su uspješno zadovoljile sve postavljenje kriterije i postali vojni piloti helikoptera, a to su moji kolege s kojima i dan danas letim, ili pak lete u namjenskim eskadrilama koje provode zadaće pružanja potpore ostalim granama Oružanih snaga, medicinskog prevoženja, mirovne misije, gašenja požara ili potrage i spašavanja. U tom periodu života sam letjela vrlo intenzivno, te sam svaki dan po nekoliko sati dnevno bila u zraku iznad Dalmacije i Dalmatinske zagore.

Čime biste se bavili da niste vojna pilotkinja?

– Nakon 18 godina služenja u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu, na ovo mi je jako teško odgovoriti. Znam koje bih hobije imala, ali nema tog zanimanja koje bi me ovako dugo zadržalo na jednom mjestu. Ovdje sam jer sam osjetila poziv, a pozivu se ne može pobjeći. Možda bih prihvatila liječnički poziv, ili bih studirala kroatistiku. Ipak, uvjerena da bih stalno tražila neke nove mentalne izazove.

POŠTOVANJE PREMA SVOM TIJELU I ZDRAVLJU

Također se bavite bodybuildingom. Kada ste se počeli time baviti?

– Bodybuildingom sam se počela baviti nakon što sam imala tešku prometnu nesreću prilikom vožnje skuterom u Zadru 2009. Slomila sam zdjelicu na četiri mjesta i prognoze mi nisu bile vedre. Međutim, nisam nikako mogla pomisliti da je to kraj mojoj pilotskoj karijeri (radila sam tek godinu dana u eskadrili kao vojna pilotkinja) pa sam si u glavi zacrtala da ću dati sve od sebe da budem još snažnija nego prije. Sustavno sam proučavala treninge i prehranu, a disciplina mi je pomogla da sve odradim i onda kada mi se nije dalo. U međuvremenu sam angažirala i trenera koji me zaista gurao preko granica i shvatila sam da mogu i više nego što mislim da mogu. Od djevojčice koja se nikada nije bavila sportom došla sam do zlatnih medalja u bodybudildingu na državnoj razini pa čak i certifikata za instruktora bodybudildinga i nutricionista. To me putovanje zaista oblikovalo zbog čega danas imam veliko poštovanje prema svom tijelu i zdravlju.

RAZBIJAM PREDRASUDE U DRUŠTVU

Dobitnica ste prestižne međunarodne nagrade Utjecajne hrvatske žene u kategoriji »Žene u oružanim snagama«. Koliko vam znači to priznanje?

– Prije točno deset godina međunarodna udruga Croatian Women’s Network je prepoznala moj utjecaj u društvu jer sam se odvažila i postala vojna pilotkinja i o tome pozivu pričala drugim mladim djevojkama kako bi se ohrabrile i odazvale se pozivu bez obzira kako ga društvo tumači. Svojim izborom razbijam predrasude u društvu, što je ova udruga prepoznala i priznala. Iako mi u tom trenutku nije bilo potpuno jasno da zaista radim utjecaj, tek nakon dobivanja nagrade sam počela još intenzivnije uz posao raditi na misiji rodne ravnopravnosti. Nikada nisam bila presretna kvotama koje se nameću jer smatram da previše stavljaju naglasak na pozitivnu diskriminaciju što stavlja kvalifikacije, sposobnosti i vještine u drugi plan, ali društvo i okruženje u kojem živimo je još uvijek takvo da nije sposobno prepoznati vrijednosti. Čak ni žene same ne vjeruju u sebe toliko da bi se odvažile izabrati zanimanje o kojem sanjaju jer smatraju da nisu dovoljno sposobne pa ih kvote ipak »nagovore« da prihvate određenu upravljačku poziciju. Prihvaćam kvote kao tranzicijsko rješenje dok se kolektivni način razmišljanja u društvu, ali i u žena, ne promijeni ka maksimalnoj ravnopravnosti (jer smatram da ne možemo imati potpunu ravnopravnost, odnosno, takvo nešto ne postoji).

TEKTONSKA TRANSFORMACIJA

Kako trenutačne krize u svijetu, na Bliskom Istoku ali i Europi utječu na obuku i spremnost hrvatskih vojnih pilota, te osjećate li zbog toga veći pritisak u svakodnevnoj misiji čuvanja zračnog prostora?

– Hrvatsko ratno zrakoplovstvo je u posljednjih nekoliko godina prošlo kroz tektonsku transformaciju. Stigli su nam helikopteri Black Hawk, višenamjenski borbeni avioni Rafale, a onda i besposadni zrakoplovni sustavi TB2 čime smo u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu, odnosno Oružanim snagama Republike Hrvatske značajno povećali borbene, odnosno, obrambene sposobnosti. Osim toga, uvođenjem ovakvih sredstava visoke tehnologije neizravno se otvaraju i mogućnosti razvoja istraživačkih, znanstvenih i industrijskih segmenata društva na svim razinama, od škola, fakulteta do instituta te malih i srednjih poduzetnika. Isto tako, produbljivanjem strateškog partnerstva s Francuskom osigurana je obrambena i šira gospodarsko-industrijska suradnja, kako između dviju država, tako i na razini Europske unije, čime se podupiru usuglašeni napori u očuvanju i razvoju europskih obrambenih industrija.

Uz avione i helikoptere, ali i radare u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu, opremanje i modernizacija cjelokupnih Oružanih snaga je stalan proces koji doprinosi jačanju ukupnih obrambenih sposobnosti Hrvatske i posljedično utječe na jačanje mira i stabilnosti u regiji. Kompletnu modernizaciju Hrvatskog ratnog zrakoplovstva prati i kontinuirano školovanje i obuka vojnih pilota. Stvaramo Hrvatsko ratno zrakoplovstvo da se Hrvatsku više nitko ne usudi napasti, odnosno tzv. efekt odvraćanja.