U svijetu klasične glazbe, gdje se zrelost često izjednačava sa strogošću, 24-godišnji zagrebački pijanist Jan Niković otvara posve nove perspektive. Nakon nedavnog trijumfalnog solističkog koncerta u dvorani Vatroslava Lisinskog i upečatljive izvedbe Griegova koncerta sa Zagrebačkom filharmonijom, Jan ne usporava. Upravo se vratio iz Italije, gdje je imao koncert, ali se i prvi put okušao kao pedagog.

Za njega uspjeh nije slučajan već prirodan nastavak obiteljske harmonije, jer Jan je odrastao je u domu u kojem su glazba i klavir uvijek bili prisutni. Uz majku Ivu, profesoricu klavira i oca Hrvoja, glazbenog redatelja koji je svojedobno surađivao s kultnom grupom Yammat, Jan je klavir od djetinjstva tretirao kao najdražu igračku. Sa sestrom Majom koja je također pohađala violinu, a za koju skromno kaže kako je talentiranija od njega, često priredi mali kućni koncert. Osim klavira i glazbe, Jan se rado prisjeća i doba kad je strastveno ganjao loptu na nogometnim terenima. Ipak, magija crno-bijelih tipki je prevagnula, a dječji san o velikoj pozornici pretvorio se u respektabilnu međunarodnu karijeru.

Danas ga struka često naziva »novim Pogorelićem«, a popis njegovih postignuća doima se gotovo nestvarno. Čak sedam Oskara znanja, prestižna nagrada »Ivo Vuljević« za najboljeg mladog glazbenika, pobjede na svjetskim natjecanjima od Manchestera do Arizone, te nastup pred 70.000 ljudi u Allianz Areni uz legendarnog Langa Langa, samo su neki trenuci njegova puta. Dok se akademski usavršava kod vrhunskih svjetskih pedagoga poput Natalije Trull, Jan suvereno osvaja europske pozornice.

S mladim svestranim umjetnikom razgovarali smo o tankoj granici između discipline i igre te kako se osjeća dok njegova glazba odjekuje najprestižnijim dvoranama.

PRVI PUT PROFESOR

Upravo ste se vratili iz Italije, Eppana, gdje ste imali koncert, ali i održali prvi put seminar?

– Tako je, dva solo recitala i radio sam s učenicima. To mi je bio prvi seminar na kojem sam bio u poziciji profesora. Nisam znao što točno očekivati, ali iako sve zahtjeva puno koncentracije i energije, u toj se poziciji vidim češće. Ispunjava me ako mogu nekome pomoći, a i zna se kako se najbolje uči dok se prenosi znanje. S obzirom na to da koncertni život otežava mogućnost stalne pozicije na jednom radnom mjestu, rado bih na ovaj način nastavio biti u kontaktu s glazbom i glazbenicima nakon koncerata.

Prije talijanskih koncerata imali ste i važan koncert u Lisinskom, niste li negdje izjavili kako ste uvijek maštali o velikoj pozornici Lisinskog?

– Imam veliku čast da mi je ovo već četvrti nastup kao solist u velikoj dvorani Lisinskog. Svirati u rodnom gradu je uvijek najljepše i najteže. Jako sam zahavalan svima u Hrvastkoj koji su mi pružili prilike da se razvijem na našim pozornicama. Bez vježbaonice i samotnjačkog rada je nemoguće, ali iskustvo javnog nastupa je također neizbježan korak u rastu, a ništa me ne čini sretnijim od toga kad vidim da sam nekome uljepšao večer svojim sviranjem.

Imate tek 24, a već tako puno glazbenog iskustva. Kad to kažem, ne mislim samo na vaše brojne nagrade i koncertne nastupe, već na vašu glazbenu zrelost. Naime, glazbu treba razumjeti da bi se osjećala, kad ste taj svjesni interes primijetili kod sebe?

– Zahvaljujem na lijepim riječima, iako mi je teško istu kvalitetu vidjeti u sebi. Čini mi se da je od želje za zrelošću možda čak važnije zadržati nešto dječje, nešto što graniči s nezrelošću. Volim razmišljati o prirodi svojeg posla kao dihotomija ozbiljnosti i igre, na način da dok vježbam pokušavam biti ozbiljan, strukturiran, strog, skroman… a kad izađem pred publiku pokušati to sve zaboraviti i na neki način biti toliko uvježban i hrabar da sam u stanju igrati se. Naravno, kad sviram »ozbiljnu« kompoziciju, ta riječ, »igra« poprima drugi miris, ali istraživanje i želja da i samog sebe u trenutku iznenadim ostaje.

BACH MI MAŠE

Magično pristupate ozbiljnom repertoaru ruskih i francuskih klasika, a spominjete i barok. Što vas intrigira kod tih partitura? Sviđa vam se barok, jeste li se »pogledali« s Bachom?

– Mislim da je kod mene to posljedica zaljubljenosti u puko taktilni dio sviranja. Barokne skladbe, pogotovo francuski skladatelji, pružaju nevjerojatno zadovoljstvo sviranja u fizičkom smislu. Faktura je često dosta prozračna i čista, a brojne »dodane« sitne note, ornamenti, su kao nagrada za pijanista. Po pitanju sadržaja isto tako se, barem u trenutnoj fazi, više pronalazim u baroku i prvoj polovici 20. stoljeća. Bacha vidim kako mi maše, ali ne znam jesam li još u poziciji da mu mahnem natrag, vidjet ćemo.

Što vam je najvažnije kod izvedbe? Koliko je izvođenje tuđih djela reproduktivna umjetnost, a koliko intimna?

– Ne znam. Neobičan je posao učenja skladbi koje je netko drugi zapisao na prazan papir i zatim izaći pred publiku i svirati ih. Kakva je uopće priroda uloge izvođača i je li moguće doći do takvih dubina gdje se to može nazivati umjetnošću? Mislim da bih, kad bih na sebe osobno stavljao toliko submisivnu etiketu, izgubio interes za sviranjem i bavio se slikanjem, skladanjem, filmom… Uz poštivanje i divljenje kompozitoru potrebna je umjetnička glad, neki impuls za stvaranjem, izražavanjem, svojim rukopisom. Kad slušam druge, čujem nose li taj križ ili samo vole svirati.

Glazbom ste zaigrani od djetinjstva. Vaša majka, profesorica klavira, uvela vas je u glazbeni svijet. Zabavljalo vas je skladati kroz igru još u dječjoj dobi?

– Jako mi se sviđa ovo »biti zaigran glazbom«, možda vam to ukradem, ha, ha, a! Da, pijanino je bio u dnevnom boravku. Sjećam se da sam jedno vrijeme imao najdražu notu i označio je reklamnim časopisom za parfeme koji sam našao pored klavira. Kad bi nas mamine kolegice došle posjetiti, ja bih svirao svoje skladbice na klaviru koje su češće imale duže nazive od toga koliko su trajale, ha, ha, ha.

Privlači li vas danas skladanje?

– Apsolutno. Proteklih sam se nekoliko godina svjesno i svojevoljno zarobio u ulogu pijanista izvođača. Bio mi je potreban takav jedno – dimenzionalni fokus, no čini mi se da polako dolazi trenutak kad si smijem dopustiti vrijeme i za druge interese. Prije godinu dana sam s velikim veseljem skladao glazbu za animirani film Zagreb filma u autorstvu Dinka Kumanovića. Iako se praktički radilo samo o snimljenim improvizacijama, taj me projekt duboko ispunio. Zasad ne bih govorio konkretnije o skladanju, ali želim vjerovati da, ako netko pročita ovaj intervju za nekoliko godina, moći će pronaći i djela koja imaju moj potpis.

GLUMAC I NOGOMETAŠ

Kad već spominjete filmsku glazbu, bili ste i glasovni glumac u animiranim filmovima, primjerice, dali ste glas u »Aladinu«, »Madagaskaru 2«, »Plesu pingvina«, »Ružnom pačetu i meni«… Nedostaje li vam ponekad malo tog svijeta izvan glazbe, odnosno stižete li i na njega?

– Čini mi se da je iz proteklih odgovora jasno da je to slučaj, ha, ha, ha. Na vlasititoj koži i dalje osjećam koliko je teško biti na putu želje za vrhunskom razinom u jednoj disciplini, tako da se istinski divim ljudima koji su postali majstori na više od jednog polja. Čini mi se da je potrebno najprije postati dobar u jednoj stvari, jer tako naučiš ne samo biti dobar u tome nego i kako postati dobar. Nakon toga je, vjerojatno, lakše. Slično je i s poliglotima, na prva dva-tri jezika uče jezik, ali i sisteme učenja jezika. Kasnije im preostaje samo jezik hahaha!

Foto Facebook

Ipak, mogli ste biti i virtuoz na nogometnom terenu, i nogomet vas je zaokupljao?

– Do dvanaeste sam godine paralelno »vukao« klavir i nogomet. U trenutku kad je došlo vrijeme donijeti odluku čemu se više posvetiti, a što žrtvovati, zapravo mi nije bilo teško. Spletom raznih okolnosti mi je odluka bila olakšana: pobijedio sam na nekoliko klavirskih natjecanja, a na nogometu sam sve češće ostajao na klupi. Nogomet kao sport i dalje duboko volim i nekoliko puta godišnje osjetim nostalgiju i tugu što ne smijem opet zaigrati zbog rizika od ozljeda ruku i prstiju, ali povremeno praćenje hrvatske reprezentacije i većih eurospkih liga mi donosi sreću.

Kao srednjoškolac istodobno ste pohađali gimnaziju i srednju glazbenu školu, a onda ste zakoračili i na Akademiju. Prilično napeto razdoblje koje vas je, pretpostavljam, pomalo izoliralo, imate li danas ponekad potrebu za izolacijom?

– Da, to je bila teška faza. U glazbenoj školi sam grupne predmete pohađao jednom tjedno, u općeobrazovnoj srednjoj školi nisam pohađao nastavu već sam polagao godišnje ispite, a godinu nakon sam, uz obje škole, upisao i Muzičku akademiju u Zagrebu s tri do četiri godina starijim kolegama. Mislim da bez toga ne bih mogao upisati ranije fakultet, što mi je bio glavni cilj zbog mojeg profesora. Kad sad zamislim tog Jana koji tjednima nema kontakt s drugim tinejdžerima, propušta izlaske, pozive na rođendane, i slično, bude mi ga žao. No, mislim da sam sva ta druženja nadoknadio i kompenzirao kad sam pronašao bliske prijatelje na Akademiji nekoliko godina kasnije.

GLAD ZA KULTUROM

Koliko sati dnevno »razgovarate« s glazbom? Kako prilazite jedno drugom?

– Još jedna sintagma koju ću, uz najdublje poštovanje, ukrasti! Rado bih dao jednostavan odgovor, ali vrijeme vježbanja mi zbilja varira. Nisam tip koji se budi u 7 i vježba svaki dan jednak broj sati, nego obično imam intenzivne faze rada i izolacije tjednima prije nekog projekta ili nastupa s novim programom nakon čega slijedi odmor i vrijeme za druge interese. To konkretno znači da primjerice ovih dana uopće ne vježbam, ali sam u siječnju, pred koncerte u Lisinskom i Italiji, provodio cijele dane ili iskrenije noći, vježbajući.

Kao mladi ambiciozni glazbenik, kakav glazbeni repertoar želite izgraditi?

– Imam privilegiju već nekoliko godina pomno birati što sviram. Brojni moje kolege, iz praktičnih razloga, krenu svirati repertoar koji ih ne ispunjava što na njih dugoročno obično nema pozitivan efekt. Ja, iako možda količinski manje od njih javno sviram, vrlo svjesno i aktivno sabotiram potencijalne prilike koje bi mi zaprljale interes prema glazbi, jer me takav život ne privlači. To ne znači da zatvaram mogućnost drugih žanrova u budućnosti, dapače, mislim da bi me veselilo ostvariti suradnju s primjerice pop glazbenicima.

Uskoro idete u Berlin na usavršavanje, zašto baš Berlin?

– Berlin je posljedica nekoliko godina promišljanja o tome gdje dalje. Bio sam na Erasmusu u Grazu prije nekoliko godina i shvatio sam da mi je potreban veliki grad, veći od Zagreba. U Berlinu imam velik broj talentiranih kolega, a i nadam se da će taj grad, sa svojom velikom ponudom, utažiti moju glad za kulturom općenito. Također osjećam da imam više za ponuditi svijetu nego što je moguće zadovoljiti u našoj predivnoj, ali ipak maloj zemlji.

PROTUOTROV ZA ŽIVOT

Postoji li kompliment ili kritika koja vas je posebno oblikovala?

– Kritike se nažalost lakše pamte, ali mislim da mi najveći kompliment bude kad nakon koncerta imam kontakt s publikom i kroz razgovor osjetim da ih je koncert dojmio, promijenio. Nekoliko sam puta čuo kako su se zreliji ljudi osjećali opet mlado, da sam vratio nadu u život i slične rečenice koje mi je sad neugodno ponavljati, ali me uvijek razvesele kad ih čujem i podsjete me zašto moram nastaviti ovim putem čak i kad to nije lako.

Surađivali ste i čak četveroručno svirali s Lang Langom. Kako ste se osjećali dijeleći klavirske tipke s jednim od najvećih pijanista današnjice?

– Tada sam bio dovoljno mlad da mi ništa od toga ne bude pretjerano stresno, a da me to iskustvo inspirira. Mislim da je za dijete od 13 godina manje važna konkretna uputa i savjeti koje mi je dao, od činjenice biti dio tog svijeta i prilike za biti »behind the scenes«. Kad smo svirali u Allianz Areni pred 70 tisuća ljudi, stajali pored poznatih nogometaša i družili se u VIP tribini, bio sam pod velikim dojmom.

Zanimljivi su i vaši glazbeni uzori. Naime, zbog Marthe Argerich otputovali ste čak u Arizonu, jer ste željeli čuti što ona misli o vašoj glazbi. Što vam je osobno tako intrigantno u njezinoj interpretaciji?

– Ako pijanist kaže da se ne divi Marthi Argerich, ili laže ili nije iskren. Prilika čuti Marthu je nešto posebno, a svirati pred njom zvuči kao nešto iz filma. Posebno mi je bilo drago što sam na natjecanju postao laureat i što je Martha osobno imala komplimente za mene koje sam čuo direktno u razgovoru s njom. Isplatilo se putovati četiri dana !

Od dirigenata volite istaknuti Sergiua Celibidachea koji je poznat i po tome što za života nije dopustio da se objave snimke njegovih koncerata, zastupajući teoriju »transcendentalnosti«, a osim toga bio je poznati sljedbenik zen-budizma. Koja njegova misao je bliska vašem pristupu filozofiji glazbe?

– Ono što me inspirira kod ljudi kao što su Celibidache je dubina. Sadržaj ideja ili čak polje djelovanja koje je manje bitno. Njega svrstavam, u svojoj svijesti, u istu kategoriju s Lukom Modrićem, Novakom Đokovićem, Steveom Jobsom… To su ljudi koji su iracionalno opsjednuti time čime se bave, a meni to djeluje kao protuotrov za život.

SPORTSKI TIP

Sportski ste tip, zaigrate li i danas nogomet ili vam je možda neka druga aktivnost privlačnija?

– Možda na papiru, uglavnom je zadnjih godina maksimum moje fizičke aktivnosti bila šetnja pa aerodromu. Nadam se da će se to ubrzo promijeniti, jer mi fali sport.

Osim glazbe, privlači li vas još nešto u umjetnosti?

– Ponekad i više nego glazba. Kao mali sam slikao i radio skulpture od gline, danas sam samo publika, ali isto kao skladanje, zovu me, vidjet ćemo hoću li se odazvati.

Često ističete kako vam je najvažnije svaki dan postati malo bolji čovjek jer time postajete bolji glazbenik, kako to postižete i što za vas podrazumijeva izraz »bolji čovjek«?

– Da, »bolji« je preopćenito. Mene ispunjava kad na kraju dana imam dojam da sam možda barem malo mudriji, barem malo bolji pijanist ili prijatelj, nego jučer. A čovjek koji ima čast biti na sceni, kojem primjerice dvije tisuće ljudi daruje svoju večer, ima odgovornost zaslužiti stajati kao jedini osviglazbenjetljen reflektorima i jedini koji proizvodi zvuk u dvorani. Ne vidim to kao znak važnosti, već veliku odgovornost koju se ja nadam biti u mogućnosti nositi i ispuniti.

Čemu nas glazba može naučiti?

– Mislim da skoro bilo što čemu se čovjek posveti i u čemu želi postati bolji, mijenja čovjeka na bolje. Postati bolji glazbenik može biti samo kozmetičko opravdanje za postati općenito kompletniji. Glazba mi je zanimljiva jer kombinira moje razne interese: umjetnost, povijest, filozofiju, duhovnost.. A, uz to je toliko prekrasno apstraktna – različite visine tonova koje u kombinaciji imaju tako veliki utjecaj na nas. Slušatelj ne mora moći verbalizirati što ga je glazba naučila, može čak i zaboraviti koncert ili djelo, no ponekad nas ona promjeni na najljepši i najlukaviji način.

Infobox (Citat):

» Bez vježbaonice i samotnjačkog rada je nemoguće, ali iskustvo javnog nastupa je također neizbježan korak u rastu, a ništa me ne čini sretnijim od toga kad vidim da sam nekome uljepšao večer svojim sviranjem

Infobox (Okvir):

SESTRA MAJA

Vaša sestra Maja svirala je violinu, znate li zajedno zasvirati u kućnom okruženju?

– Maja je puno taletiranija od mene, ima bolji sluh i u zadnje vrijeme ponekad sjedne za klavir, moli da joj se kaže koju pjesmu ili skladbu želimo čuti i dvije minute kasnije ona ju svira. Formalno muzičko obrazovanje je zaustavila, ali ne bi me čudilo da se vrati glazbi i ozbiljnije.