»Gavellina« je pozornica gotovo lišena svjetla, scenografija je odmaknuta od publike u srednji plan, dok se u stražnjem planu naziru poluraspadnute stepenice koje vode na gornji kat ili galeriju (scenograf: Stefano Katunar). Zapuštenost, bijeda, dugotrajna inercija nekog provincijalnog svijeta. Da se povremeno u offu ne čuju valovi i ne spominju trajekti, ni po čemu ne bismo dokučili da je u pitanju otok. Pozadinski zid pozornice u redovitim razmacima prikazuje projekciju lica dječaka kojeg je moguće povezati s usvojenim djetetom Madone Markantunove: Malim, glavnim likom romana »Mirisi, zlato i tamjan« Slobodana Novaka. Madona o Malom govori kao o »svom anđelu«, ali Mali je u međuvremenu postao odrasli muškarac, dugogodišnji skrbnik svoje stare, nepokretne usvojiteljice Madone. Glumac Filip Križan igra starog Malog kao gustu gorčinu odraslog muškarca, ratnog invalida na državnoj mirovini, vječito nervoznog i narogušenog. Adaptacija Tomislava Zajeca čuva snagu Novakova jezika, a frekvenciju stalne jezične igre hvata i Križanova šarmantna glumačka nemirna žestina.

Proždiranje vlastita repa

Režija, međutim, dodatno pojačava klaustrofobičnost Novakova romana, u kojem »ne gledaj mi u pijat« (da se poslužimo naslovom filma Hane Jušić) postaje temeljna gesta frustracije nevelike grupe susjedskih otočana, neizbježno upućenih jednih na druge. Predstava teče u frustriranim pokušajima Malog da magnetofonski snimi neki mogući prozni tekst, s kojim nikako nije zadovoljan (znamo da je i Novak imao brojne verzije romana »Mirisi, zlato i tamjan«, inicijalno objavljenog 1968. godine), a božićni odlazak njegove supruge u Zagreb ujedno je i prilika da ga lokalci pokušaju opljačkati i da prvi put shvati da se fizička briga za Madonu ne odvija »magično«, nego o svakodnevnom kupanju i mazanju stare nepokretne žene zapravo vodi brigu njegova supruga, Draga (igra je veoma nijansirano i upečatljivo dostojanstveno gorko glumica Ivana Roščić). Nakon suprugina odlaska, Mali s puno otpora preuzima »njezin« dio skrbničkog i njegovateljskog posla, a to u konkretnoj inscenaciji znači da se Filip Križan nastoji i fizički držati što dalje od lika Madone. Odluka da stara žena postane praktički »čudovište na sceni« izrazito je konzervativna. Malo je tu empatije za staro tijelo koje se muči s probavom i dekadama plače za oduzetom imovinom (prije partizana bila je vlasnica polovine otoka).

Foto Nina Đurđević

I Anja Šovagović Despot igra Madonu kao dementnu staricu koja se ljulja s razjapljenim ustima na krevetu u desnom uglu pozornice, kao u kakvoj opresivnoj psihijatrijskoj ubožnici. Malo je dovoze na scenu, malo odvoze (krevet ima kotačiće), dakle općenito se s tim likom ponašaju kao sa starom kramom. Starost je općenito prikazana ne samo kao živa muka raspadanja, nego i metoda proždiranja vlastite i tuđe egzistencije. U ranijim adaptacijama ovog djela, starica je ili imala svoje čvrknuto dostojanstvo (Babajin film iz 1971. godine) ili uopće nije bila prisutna na sceni, osim kao glas (Violićeva režija iz 1974. godine). Sada je starost i vidljiva i drastično »poružnjena«, što samo svjedoči koliko je u periodu od pola stoljeća nastupila tiranija mladosti i straha od bilo kakve zrelosti ljudskog tijela. Šovagović Despot uvjerljivo igra vapajnu starost i kapricioznost koja stalno doziva »Malog« i djeluje kao da će joj svakog trena odzvoniti (Madona je i uloga kojom glumica slavi četrdeset godina na sceni), ali daleko smo i od mogućnosti da uloga Madone bude inovativna. Ili da povremeno bude neočekivana i duhovita. Iz moje perspektive, bilo bi stvarno zanimljivo vidjeti verziju Novakova teksta u kojem je starost i neka vrsta ekscentrične snage. O čemu ne bi trebalo biti spora kad govorimo o Anji Šovagović Despot kao glumici.

Vjerski zaokret

Sigurno postoje osobni redateljski razlozi zašto je za uprizorenje danas u »Gavelli« odabran upravo baš ovaj Novakov tekst, ali iz gledališta ih je teško nazrijeti. U Ogrestinoj predstavi svakako začuđuje velika količina molitvi, molitvenih pjevanja, hodanje glumaca kroz publiku s pravim tamjanom u ruci, kao i izvedbeni fokus na »svete obrede« i crkvena mantranja. Novak je bio skeptički intelektualac, a ne vjernik; hrabri kritičar i crkve i komunističke elite (otpadnički sjemeništarac, koliko i heretički član komunističke partije), dakle ne vidim razloga zašto otkrivati »anđele« u tekstu koji govori o muškoj impotenciji zbog generalnog osjećaja političke nemoći, koliko i zbog političke ljutnje. Postoje problemi i s govorom na razini čitave predstave: pojedini su glumci jedva razumljivi (Nela Kocsis kao sugestivna i ekscentrična Erminija), ima onih koji govore uzornim standardom (Ivana Roščić u roli Drage i Boris Svrtan kao lokalni Doktor), kao i glumaca koji su na sceni veoma topli i komunikativni, ali nejasno je kojem dijalektu pripadaju (Siniša Ružić kao Tunina i Lana Meniga kao časna po imenu Lucija).

Filip Križan i Anja Šovagović Despot kao da povremeno upadaju u čakavicu i talijanštinu, ali zapravo zvuče mnogo bliže štokavskom standardu. Dojam je da je cijeli ansambl na više razina odmaknut od publike, čak i fizički, pa i na razini »mutnosti« glumačkog govora, što nikako ne doprinosi kazališnoj snazi. Zanimljivo je da je iz predstave izostavljena i seksualna intimnost Maloga i Drage (glumci jedva da se poljube u obraz), što je veoma bitno u književnom tekstu. Sve u svemu, uprizorenju fali erosa na mnogim razinama. Nakon predstave osjećamo se umorno i začahureno u muzejski svijet »socijalizma«, u kojem tobože nema nikakve slobode, samo prinuda i siromaštvo. Tu bih bila slobodna dodati kako novohrvatski masovni turizam nije »oslobodio« južnu Hrvatsku od kulturne oskudice, dakle predstava se mogla osuvremeniti i igrati ne samo kao sjećanje na Novakovu davninu, nego i kao svježa etapa propadanja otočana u zimskim mjesecima. Danas imamo i nove valove historijskih i ratnih invalida, dakle i obilje razloga da progovorimo o ljudima koji su žrtvovani za političke ideje. Ovakva kakva jest, Ogrestina predstava previše se boji podići ideologijske tepihe i pokazati što to kulja ispod »brnjice« na licima Novakovih likova. Subjektivno, uvijek mi se činilo da je Novaku jedino bitno napasti cenzuru. A ne oplakivati je.