Krešimir Golubić ima privilegij da živi svoj san. Ili je bolje reći da je jedan od rijetkih sretnika kojima se u snu razdanilo što mu je u životu raditi. A taj san je, kako sam veli, bio taman takav da svoju fascinaciju uličnom umjetnošću ukoriči prije koju godinu u Street Art & grafiti vodič 2021./22.

To je bio onaj prvi vodič, vezan samo za Zagreb i njegova pročelja. Priča je, međutim, brzo otišla dalje, pa je tako prije koji dan, u zagrebačkoj WIDE – grafiti & street art gallery, Golubić predstavio treće izdanje Street Art & grafiti vodiča Zagreb – Sisak – Karlovac.

A zašto Sisak i Karlovac uz Zagreb objašnjava Golubić na samom početku vodiča. »Sisak i Karlovac udaljeni su tek sat vremena vožnje od Zagreba i svakom ozbiljnijem ljubitelju ulične umjetnosti pružaju priliku za cjelovitiji i bogatiji doživljaj street art scene.

Iako je Zagreb i dalje nositelj ove urbane kulture, s najvećim brojem umjetnika i intervencija u različitim tehnikama, upravo obližnji gradovi nude ono što Zagreb sve manje ima – veći broj radova domaćih i stranih autora.«

I publika i kolekcionari

Samo, tko je Krešimir Golubić i zašto vodič!? I zašto je promocija vodiča prigoda da vidi drage neke ljude?

– Zar je trebalo napisati vodič da bi se prijatelje vidjelo? Nisu valjda takva vremena – velimo mu, što u šali, što u zbilji.

– Očito da su takva vremena. Živimo u nekoj ludnici, to je tako, priznali mi to ili ne. Ispada da se vidim s prijateljima na nekim izložbama, nekim događanjima, povremeno samo – priznaje Golubić.

Pred nama ozbiljno čeljade, outfitom nimalo nalik nekoj uobičajenoj predodžbi o grafiterima. Smije se Golubić na ovu našu opasku, kaže »odijelo ne čini čovjeka«.

– I upravo je suprotno! Ove godine je 35 godina kako sam krenuo fotografirati i crtati grafite. Arhiviram i dokumentiram scenu, a jednako tako sam i aktivni sudionik scene.

I ovaj Street Art & grafiti vodič, njegovo treće izdanje koje je izašlo u zadnjih pet, šest godina, tu je kao dokument jednog vremena, ali i kao putokaz svim onima koji su se tek nedavno zainteresirali za ovaj vid urbane umjetnosti – kazuje Golubić.

Jer, dodaje, za ovo o čemu vodič piše, a piše o uličnoj umjetnosti, povjesničari umjetnosti kažu da je najbrže rastući smjer u povijesti umjetnosti koji se ikada dogodio.

– I koji ne samo da ima vjernu publiku koja to sve prati, nego i galerije koje to prate i kolekcionare koji kupuju radove. Imao sam sreću da sam dio te scene od samih njenih početaka, od trena kada se stvarala sredinom 1990-ih.

Tad se prvi udar dogodio, da bi se 2000-te se scena potpuno razbuktala, a ja sam imao sreće upoznati neke umjetnike na samim njihovim počecima – ističe Golubić.

Turistički vodič

No, za odluku da svoje iskustvo, ako ne i strast stavi u vodič kriv je ipak onaj spomenuti san.

– Doslovno je pet godina kako sam to odsanjao. Doslovno. Valjda je bio četvrti, peti mjesec 2021. kada sam rekao sam sebi: »Ja to moram napraviti!« S druge strane, imao sam puno upita ljudi koji me poznaju da im pokažem grafite po gradu.

Nesvjesno, iz gušta, s prijateljima sam obilazio grad i objašnjavao im kako je što nastalo, odakle je krenulo, cijelu priču. I onda sam imao priliku susresti se s ljudima iz Turističke zajednice koji su me pitali bih li mogao napraviti neku službenu turu na tu temu. Napravili smo ogledan primjer ture i svima se svidjelo – priča Golubić.

Danas je on i službeno turistički vodič, onaj koji ima turu vezeno za uličnu umjetnost i to ne samo u Zagrebu. Evo ga i gostuje naokolo, primjerice u Ljubljani, a sve na temu urbane umjetnosti.

– Kompleksna je to umjetnost, ima puno svojih pravila, svojih zakonitosti. Imao sam sreće da sam tu od početka kao dio druge generacije zagrebačkih crtača grafita. Sjećam se, naravno, i prve generacije početkom 1980-ih kada su grafiti stigli u Zagreb i u Hrvatsku, odnosno tada Jugoslaviju.

Bili smo uvijek napredni i to do te mjere da je Zagreb, kasnije sam to shvatio, bio prvi grad na istoku Europe koji je imao scenu koja je objedinjavala i grafiti crtače, i grafiti grupe, breakedance grupe, hip-hop izvođače -priča Golubić.

Nešto je »krivice«, spominje se Golubić, i na Radiju 101, na Slavinu Balenu koji je puštao hip hop muziku, pa na filmovima iz tog doba kao što je Beat Street.

– Pa američki filmovi koje smo tada gledali na televiziji gdje sam i ja kao klinac po prvi put vidio grafite na njujorškim vlakovima.

Sve nas je to ponukalo, onako generacijski, da se okušamo u plesu, crtanju, ili k’o Renata Đošić na hip-hop taman da bude jedan od prvih repera koji je repao na svom materinjem jeziku, a ne samo na engleskom – ističe Golubić.

Jurimo i ne gledamo

Nego, murali, grafiti, išarani zidovi. Kad vani idemo, u posjet kakvoj svjetskoj metropoli, nanižemo mali milijun selfija pred muralima. Kod kuće ih i ne vidimo. Ovaj vodič, priznajemo, tjera čovjeka da digne glavu s poda dok šeta vlastitim gradom, da baci oko na zidove svoga grada.

– Često puta mi se dogodilo u Zagrebu da mi ljudi kažu kako su nekom ulicom prošli tisuću puta, a evo prvi put sada vide neke stvari. To ja tako, jurimo kroz svoj grad i ne gledamo. Na odmoru je drugačije – dobrohotno Golubić.

Pitamo ga koliko je onda ovaj vodič dobra stvar za same umjetnike, čini li ih vidljivijima?

– Meni je ovo dio neke šire priče i nadam se da ću u bližoj budućnosti napraviti fotomonografiju ne samo Zagreba, Siska, ili Karlovca već i Splita, Rijeke, Pule, Vodnjana, Osijeka, Opuzena, Bjelovara, Vukovara i svih ostalih gradova koji imaju ovakvu scenu. Do sada sam fotografirao 12 gradova koji imaju scenu murala i cilj mi je zaokružiti priču s fotomonografijom – ističe Golubić.

Lijepo je čuti Golubića kako kaže da se scena razvila u ovih 20-ak godina. Nekada se, putniku namjerniku, i ne čini da je tako. A opet, skloni smo mi tome da smo kritični previše prema svemu. Slaže se Golubić s tom konstatacijom, no jednako tako veli da možda samo ovaj vid umjetnosti prolazi ispod radar.

– Ali, hrvatska scena je stvarno dobro zastupljena vani. Postoje imena naše scena koja su stvarno vani jako poznata. Pa ako se danas i ne ostvari neki mega uspjeh, ostvarit će se kasnije.

Sve će to doći na svoje. Nije tu samo vodič, danas organiziramo i više street art festivala, od lani imamo i Šibenik Street Art festival, a gdje su tu Vukovar Art, RE:Think u Sisku i slično – kaže Golubić.

I odgovor na pitanje zbog čega u vodiču uz Zagreb i Sisak i Karlovac zapravo je logičan.

– Primjetio sam da me turisti pitaju gdje osim Zagreba ima nešto i uvijek sam ih slao u Karlovac ili Sisak. Pa kad je već novo izdanje logično je bilo da ga proširim – veli Golubić.

Prva ozbiljna stvar

Inače, premda izgleda kao ležerno odjeven vlasnik kakve uspješne tvrtke Golubić se još uvijek zna uhvatiti spreja i crtati. Oslikani pothodnici Novog Zagreba su djelo grupe Zid čiji je i on dio.

– Ali, ako vam je interesantno, tu je kolega umjetnik koji je oslikavao Branimirovu ulicu 1987. godine, Zdenko Bužek. Bio je to street art prije street arta – daje nam mig Golubić.

Ako je Branimirova oslikana 1987. i ako je to bilo pionirsko djelo onda je Bužek u ovome već jedno 40 godina.

– Ne sjećam se točno godina, ali 1980-ih sam s grupom napravio jedan mural u sklopu nekakvog festivala. I to nije bio na ulici već novogradnja – smješka se Bužek spominjući se svojih početaka.

Branimirova za Univerzijade bila je zato prva ozbiljna stvar.

– A onda godinama kao da je bila neka velika pauza. I kada usporedite sve to s ovom što se danas događa, s muralima u Zagrebu, razlika je ogromna, kao da prije ničeg nije ni bilo. Pa i nije – veli Bužek.

Pitamo ga jesmo li mi to kaskali za svijetom i kaskamo li još uvijek kad govorimo o uličnoj umjetnosti.

– Moj je utisak da se za socijalističkog uređenja vlast bojala umjetnosti. Nisu se jedino bojali klasične umjetnosti i naive koju je Tito propagirao. Sve drugo je bilo zapostavljeno – mišljenja je Bužek.

Tko je onomad predložio oslikavanje Branimirove ne spominje se, ali činjenica je da je odobreno i da su se murali održali na životu praktički do nedavno. Sjeća se da su mogli umjetnici birati koji bio dio zida htjeli za svoje »platno«.

A on crta i dandanas, jer murale voli raditi, taman da i on bude dio grupe Zid koja je oslikavala pothodnike. I zahvalan je Golubiću na toj prilici.

Elam, u prostoru galerije WIDE predstavljeno je treće izdanje vodiča koji otkriva sve ono što zidovi Zagreba, Siska i Karlovca imaju. No, kako to lijepo u uvodu piše Golubić, Street Art & grafiti vodič samo je orijentir u potrazi za urbanom umjetnošću, jer radova je daleko više od svega što se na 60-ak stranica moglo predstaviti.

»Na vama je da otkrijete nova pročelja, murale i intervencije koje su vam možda dosad promaknule«, poručuje Golubić. Ostade nam još pitati gdje mu srce zakuca jače, kraj kojeg uličnog uratka.

– Kad god vidim nešto novo. Uvijek novo gledam. Nerijetko mi se događa da šetam s ljudima i naletim na nove radove i ostanem paf – iskreno će Golubić.

Sve je počelo 1962.

Kada je sve počelo i kako!? Donosi vodič i spomen onih ponajvažnijih trenutaka u stvaranju street art scene vani i u nas. Počelo je sve 1962. godine i to ilegalnim djelima formativnih uličnih umjetnika što su nastajala u Rue Visconti u Parizu.

Godine 1968. u New Yorku izlazi publikacija A Photo Essey: SREET ART/N.Y., prva u kojoj se pojavljuje izraz street art. Iste te godine u Splitu je izvedena prva ilegalna umjetnička intervencija u bivšoj Jugoslaviji – Crveni Peristil.

Godine 2000-te uzima Golubić kao godine kada je street art u Hrvatskoj prodisao, a spominje i prvu street art izložbu u regiji onu u Ljubljani 2006.

Dva intervjua

Osim što slikom i riječju donosi posve konkretne lokacije i djela koje valja obići, osim što se ne libi pohvaliti i Sisak i Karlovac, autor vodiča podastro je čitateljima i dva zanimljiva intervjua s dvoje eminentnih naših uličnih umjetnika, s Marinom Mesar – Oko i Leonardom Lesićem.

Štošta tako otkriva i govori Oko, primjerice kako je ljudima zapravo najčudnije kad shvate street art uopće nije lagan posao, nije lagano satima stajati i slikati valjcima po zgradi.

A poruka nekim budućim generacijama uličnih umjetnika je: “Mislim da je najbolje početi tajno i ne govoriti nikome ništa, iako nam socijalne mreže daju drugačiju opciju.

Ima nešto toliko zakon kad radiš i nitko ne zna tko si, kad je baš tvoje i intimno i ako naučiš prepoznati taj trenutak uživat ćeš u svemu što slijedi godinama kasnije.”

Da je pak i ipak neke razlike između onih koji su počinjali i mladosti danas priznaje i Lesić u intervju. Reći će tako Lesić da mladi danas lakše dolaze do realizacije svojih ideja, no nekako mu fali ono nešto divlje što su starije generacije imale.

“Mi nismo imali ništa, pa smo se snalazili i izmišljali iz nule. Danas je drugačije doba. Ima talentiranih mladih ljudi, da ih je barem više”, kazuje Lesić.

Riječki doprinos

Rijeka ima svoje značenje i svoju težinu na domaćoj grafiti i street art sceni. Gotovo paralelno sa Zagrebom, Splitom i Osijekom, početkom devedesetih javlja se nova generacija grafiti umjetnika koja stvara i širi novu urbanu grafiti art kulturu.

Kroz godine se umjetnici na sceni mijenjaju, pojavljuju i nestaju… No danas moramo istaknuti Eduarda Filipovića – SEC-a, Vladimira Tomića – MOSK-a i Filipa Burborana – MORKA, koji nose riječku scenu ne samo kod kuće nego i vani.

Od zidova koje redovito posjećujem kad sam u Rijeci posebno ističem graffiti art radove u Harteri, kao i velike produkcije, odnosno murale, u njenoj okolici – kazuje Golubić.